Vjerujem da nismo pogriješili nazvavši brdske plinjanske putove i staze KRIŽNIM putovima, jer oni to zaista i jesu.
Prvi kolski put preko Pline sagrađen je 1980. od Ploča preko Peračke Zavale za Vrgorac, odnosno Ljubuški. Do tada stanovništvo ove župe koristilo je staze i brdske makadamske putove za pješačenje ljudi i tovarne stoke. Takvi putovi povezivali su zaselke,sela i naselja,brdske njive, polja i oranice, povezivali su neretvansku dolinu sa vrgorsko – neretvanskim jezerom.Uz putove ljudi su gradili svoje domove, svoje gospodarske objekte o čemu nam svjedoče mnogobrojne gomile, a naročito srednjovjekovni stećci i nekropole,zatim seljačke nastambe i obiteljske kuće,koje su korištene do 1970-tih XX stoljeća. Na području ove župe imamo tri glavna putna pravca (svi ostali mogu se smatrati kao priključci) :
1.ISTOČNI PUTNI PRAVAC (Plina Istočna), povezuje lokalitete: Obličevac, Crnu Njivu, Otunj i Podrunj, te preko Vrbice jednim krakom ulazi u područje Banje, a drugim krakom ide u Šarić Strugu. Ovaj putni pravac ima veliko značenje u povijesno kulturnoj baštini, koja je zahvaljujući izgradnji autoputa, uglavnom istražena.Bio je to prvi križni put koji od srednjovjekovne kule GRUPKOVIĆA i župne CRKVE NA OBLIČEVCU ide prema Neretvi, upravo onako kako je nekada vršeno naseljavanje , odnosno 1970 –tih raseljavanje ovog područja da bi se na kraju formirala dva veća naselja Banja i Šarić Struga.
BANJA (sa naseljima Ošac, Modro Oko i Podvučji brig) je uglavnom naseljavana žiteljima sa područja Pline Istočne. Neki su doselili krajem XIX ili početkom XX , a većina je doselila krajem 1970-tih XX stoljeća. Uglavnom, bila su to plemena: Barbir,Batinović, Karamatić, Maleta, Nikolac, Parmać,Popovac,Radonjić i Zmijarević.
Banja je danas uređeno naselje gradskog karaktera, koje je vrlo dobro povezano cestovnim i vodenim putovima. 1956. naselje je elektrificirano, sagrađen je novi prilazni most na Crnoj Rjeci, prošireno je i uređeno mjesno groblje „Mali gaj“ itd. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. 1991. popisano je 226 stanovnika.
ŠARIĆ STRUGA je, slično kao i BANJA, NASELJAVANA s brdskim stanovništvom, koje je oduvijek nastojalo preseliti na neko mjesto, gdje se bolje živi.Tako su najprije na Šarić Strugu preselili Nikolci iz Vrbice i Trkalja, Smoljani sa Dubine, Karamatići,Parmaći,Eraci,Oršulići,Radonjići , Bebići i ostali. Žitelji Šarić Struge uspjeli su izgraditi cestu to jest ulicu i njome se praktično spojiti sa rogotinskim naseljem Markote. Dobili su električnu energiju kao i Banja 1956. Naknadno su se priključili na vodovod koji ide sa Klokuna kroz pločanska naselja sve do Komina. Mjesno groblje izgrađeno je oko 1970. Ranije su Stružani kao i ostali ISTOČNI Plinjani .svoje mrtve sahranjivali na groblju OBLIČEVAC. Hvale vrijedan podvig izveli su žitelji Šarić Struge izgradivši svoju Crkvu, koja na neki način zamjenjuje ZAVIČAJNU Crkvu Velike gospe na Obličevcu. Pored toga oni, kao i Banjari , nisu zaboravili svoj zavičaj. Jedni i drugi 1995, masovno su se odazvali . da novčano i radno učestvuju u adaptaciji groblja i Crkve na Obličevcu. U Šarić Struzi 1991.živjelo je 258 stanovnika.
2.SREDIŠNJI – ZAPADNIPUTNI PRAVAC (Plina Zapadna),uključuje najveći broj zaselaka i naselja,kao i plemena koja gravitiraju ovom putnom pravcu. Taj centralni križni put u naseljavanju i raseljavanju započima na istočnim obalama vrgorsko neretvanskog jezera PONORAC I KRTONOVAC tj. KOD KULE – kod Kapele Sv Paškala i Župne kuće sagrađene za potrebe cijele župe (Istočnu i Zapadnu Plinu-za Crkvu V.Gospe na Obličevcu i Crkvu Sv.Ivana na Zavali)
Kod Kule su živjeli Zmijarevići i Grgurinovići, u Janjićima Štrbići, Podžuželjom su živjeli Štrbići i Zmijarevići. Sva tri naselja smještena su zapadno od Crkve na Zavali, pa nisu obuhvaćena križnim postajama. No, KRIŽNI put sa postajama se nastavlja, preko Vidonj Doca sa zaselkom Grebine u Vidonj Docu, gdje su živjeli Štrbići i Barbiri . Na drugoj strani Vidonj Doca je zaselak Radoši i pleme Radoši. Od Dvogrle putni pravac ide kroz Duboki Dolac. S lijeve strane je skretanje prema zaselku Krševo gdje su živjeli Grgurinovići i zaselku Grebine gdje su živjeli Žderići. Danas oni svi žive na Čeveljuši, a u međuvremenu tamo se je naselila obitelj Zmijarević i obitelj Rončevič. Sa desne strane glavnog puta je skretanje u zaselak Podgradinu, gdje su živjeli Žderići,zatim u zaselak Rupinu, gdje je živjelo pleme Šalinović i Vukosav. Slijedi Kruševo u kojem su nekada živjeli Štrbići, Žderići, Nikolić i Radoš. Na ovaj Križni put priključili su se i Barbiri iz Dumonjca, koji imaju svoju postaju, zatim Puljani i dio Eraka iz Pline Istočne, kao i dio plemena Radaljac. Družijanić, Radić i drugi,koji nemaju svoj križ i svoju postaju, jer njihova naselja su van koridora CRKVA GOSPE FATIMSKE U STABLINI – CRKVA SV IVANA NA ZAVALI. Prema popisu stanovništva 1991.Stablina je brojala 862 stanovnika, što znači da su ovdje doselile određene obitelji sa šireg područja (DNŽ – SDŽ i BiH).
Ubrzo po dolasku prvog župnika fra Augustina Akrapa u Stablinu 1962. godine, započela je izgradnja Crkve Gospe Fatimske na Radoševoj Glavici. Crkva u Stablini postepeno preuzima svu pastvu i vršenje službe Božje na cijelom prostoru nekadšnjih župa Pline i Baćine, čije stanovništvo napušta brdska naselja i masovno preseljava u područje oko Ploča i duž jadranske turističke ceste (Baćinska jezera, Stablina, Čeveljuša, Rogotin, Šarić Struga i Banja). Godine 1976. žitelji Stabline su prvi graditelji mjesnog groblja LANIŠTINA, sagradivši 125 prvih obiteljskih grobnica, kada grad Ploče groblje proglašava gradskim grobljem. Nakon 1980. i prolaska ceste preko Peračke Zavale, DIO ZAPADNIH Plinjana adaptira svoju Crkvu na Zavali, izgrađuju novo groblje i mrtvačnicu. Obnavljaju zavjet Sv.Liberanu, koji je dat 1918.u vrijeme španjolske groznice tzv.ŠPANJOLICE. Nastavljeni su i drugi radovi , kao što je elektrifikacija sela, popravak i izgradnja prilazninih i poljskih putova, obnova pojedinih kuća i seljačkih gazdinstva itd.
Ipak, vrlo mali broj Plinjana se vratio u zavičaj, jer su zatvorene škole, a zdravstvenih ustanova nikad nije ni bilo, nema vodovoda i ostale infrastrukture, pa je i dalje životni standard daleko bolji u gradovima i gradskim naseljima.
No,stablinski Plinjani odmah po završetku Domovinskoga rata po uzoru na ISUSOV KRIŽNI PUT, započimaju izgradnju svog i ISUSOVOG križnog puta. Sva naselja i plemena koja su nekada živjela na tom putu, ili uz taj put, prihvatili su izgradnju i održavanje svog križa i jedne od 14 postaja. 22.veljače 2015. Plinjani, ali i ostali žitelji pločanskog područja, već 18. godinu hodočaste i mole na tom plinjanskom križnom putu.
3. DRUGI ZAPADNI PUTNI PRAVAC, pokriva i povezuje prostor povjesnih lokaliteta PERKA i CRNOĆA, čiji stanovnici danas uglavnom živu u Peračkom Blatu, Pločama, Baćini i Stablini.
CRNOĆA je lokalitet koji graniči sa Gnječima zaselkom, koji pripada Bristi u župi Pasičina. Ovdje uz cestu sa plinske strane smještena su tri zaselka u kojima su živjeli Radaljci, Radići, Barbiri, Antunovići i Družijanići. Naselja su elektrificirana i cestovno povezana 1980. Ploče-Peračka Zavala-Staševica. Stoljećma su pripadali Crkvi Sv.Ivana na Zavali, a danas Crkvi Gospe Fatimske u Stablini.
PERKA je povjesni lokalitet, koji obuhvaća naselje Perku i Rupu, gdje su živjeli Ćulumi. U naselju Gradci smješteno je pleme Gradaca. Resna Kosa je selo Krstičevića, a Ostojići su živjeli u svom selu OSTOJIĆIMA. Pripadali su Crkvi Sv.Ivana na Zavali, a danas Crkvi Gospe Fatimske u Stablini- 1974 među prvim naseljima P. Blato je sagradilo svoje novo groblje. Groblje se nalazi na lokaciji između Perke i P. Blata, uz asfaltnu cestu, koja vodi od Ploča preko Peračke Zavale do Vrgorca, odnosno Ljubuškog. 1991. u P. Blatu popisano je 254.stanovnika.
Kao zavičajno mjesto obitelji neretvanskih knezovai prvih hrvatskih doseljenika u ove krajeve, Perka je povijesno veoma značajna, ali je malo poznata, jer naselje Vladimirovića nije obilježeno, a kamoli istraženo. Posljednji izdanak ove obitelji bio je Fra Luka Vladimirović (1718 – 1788) prvi neretvanski povjesničar. Izdao je 14-tak brošura povjesnog ili vjerskog sadržaja.
Rupa je naselje Ćulumova plemena. Ovdje je 2.studenog 1943. godine njemačka vojska masakrirala 35 civilnih osoba. Grobovi nesretnika nalaze se u vrtovima ispred sela. Istoga dana stradalo je 10 civilnih osoba u P.Blatu, a u Baćini je poklano 63 civilne osobe uglavnom djece, žena i starosti, što znači da je samo u ovom regionu u jednom danu stradalo 108 civilnih osoba.
Dragi čitatelji – Plinjani i Plinkinje, ma gdje bili, budite ponosni i zahvalni za sve ono što su naši djedovi i pradjedovi, kroz dugu povijest na svom križnom putu, pretrpjeli i napravili. Istovremeno budite čuvari svoje kulturno – spomeničke i tradicijske baštine.
Križni putovi Pline oduvijek su bili teški i mukotrpni. Ni danas nisu lagani u prvom redu zbog rastrkanosti Plinjana (danas žive u sedam naselja samo u gradu Ploče) , zatiim zbog dugoročnog iseljavanja u prekomorske i europske zemlje. Upravo ta raseljenost, negativno utječe na jedinstvo i homogenost Plinjana. Vidjeli smo to prilikom otvaranja Dalmatine, kada HAC i grad Ploče preskaču Plinu, odustajanjem od izgradnje ulazno izlaznih rampi na čvoru Karamatići.
No, ipak se kreće. Mnogi mladi Plinjani često borave u svom zavičaju. Mnogi obnavljaju svoje kuće i nekadašnja seljačka gospodarstva (maslina, vinograd, jagoda i dr.). Ima i onih koji se za stalno vraćaju na svoja ognjišta, koji ipak vide budućnost u seoskom turizmu i proizvodnji ekološki zdrave i prirodne hrane. Jedan od takvih je i Pero Radaljac pok. Ante rođen 1956. u Crnoći Plina Zapadna. Danas s obitelji živi na Radaljčevoj luci u kući svog dida Petra i svojih roditelja.
U Pločama, studeni/prosinac 2015.godine
Ante Erak
