ŽUPA PLINA – SREDNJOVJEKOVNI POVIJESNI LOKALITETI

0

Može se reći kako su na prostoru Pline ljudi živjeli od najranijih dana. To nam svjedoče mnogobrojne prahistorijske gomile, antički lokaliteti, srednjovjekovni stećci i grobovi, ostaci bogomolja, kapela i kapelica, te drugih objekata i predmeta iz onog vremena.

No, Plina je oduvjek bila izolirana bez vode, putova, škola, liječnika itd. Ljudi su ovdje živjeli svoj tradicionalni život, koji je trajao sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada su masovno napustili ognjišta i otišli živjeti u urbanim naseljima doline Neretve. Danas je kroz Plinu izgrađen autoput, lokalne ceste i drugi prateći objekti koji omogućuju obnovu i revitalizaciju. Izgradnja autoputa i veliki građevinski strojevi omogućili su stručno antropološko istraživanje, koje će napokon upotpuniti i u mnogome rasvjetliti određene segmente hrvatske povijesti na ovim prostorima.

U nastavku povijest ove župe promatrati čemo na šest povijesnih lokaliteta i to:  Perka. Vidonj dolac – Zavala i Crnoća u Plini Zapadnoj, Obličevac, C,Njiva – Otunj – Podrunj i Vrbica u Plini Istočnoj.

160117_plina1

Prvi Lokalitet Perka – Plina Zapadna

Državni arhiv u Dubrovniku čuva dokument u kojem se po prvi put spominje ime pristaništa (luka) Ploče 1387. (Dirversa concelbaria, knjiga 26 str. 125) Iz dokumenta je vidljivo da je brod pristao u pločansku luku, zbog ukrcaja i prijevoza određene robe za naručitelja i brodovlasnika. Radilo se je o znatnoj količini robe, uglavnom stoke i ogrijevnog drva. Uškopljeni jarci i drvo koji su ukrcani u Pločama svakako su uzgojeni, odnosno ubrani na području brdovitih župa Baćine i Pline čiji prostori se razgraničavaju upravo u Pločama.

Među prvo hrvatsko stanovničtvo u Neretvi svakako je i obitelj Vladimirovića,koje se naselilo u području Sladinca i Perke . Povijest Vladimirovića je istražena, opisana i opjevana. O Vladimirovićima dosta detaljno je pisao plinjanin Ivo Smoljan rođen u Šarić Strugi 19261..Upravo 1387 kada je u pločansku luku uplovio (za ono vrijeme) veći trgovački brod Vladimirovići su gradili utvrde u Klobuku, Ljubuškom i na ušću Neretve na posjedima koje su dobili od bosanskog kralja Tvrtka.2

  1. Ivo Smoljan, „Neretva“, Zagreb-Klek 1988, str. 287
  2. Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ Zagreb Zora 1956, str. 199

Svitla kruno Tvrtković Stipane,

            Kralj od Bosne slavne vazda zvane

            Puno hvali Vladimira Radoša

            Više nego Kobilić Miloša

            Jer je njemu u pomoći bio

            I ugarsku vojsku pridobio

            Dariva mu selo Tihaljinu

            Još Veljake, Klobuk, a i Plinu

            Sve Zviriće, Struge i Borovce

            Izvan toga dariva mu novce

            Ravno Bročno sve do Ljubuškoga

            I Ljubuški sve do Imotskoga

Nakon dolaska Turaka i propasti bosanskog kraljevstva 1463. Vladimirovići se povlače u Sladinac i Perku. Potomci Vladimirovića nastavili su ratovati protiv Turaka. Rat sa Turcima je bio dugotrajan. U lipnju 1684. Nikola Vladimirović, Toma Kusturić, Jure Štrbić, Jakov Zmijarević iz Pline, Grgur Damić, Bogunović i Cvjetko Bilas iz Baćine osvojiše tursku kulu u Norinu. Dakle,Vkadimirivići su se istakli u borbi protiv Turaka, a prihvatili su podaništvo i pomoć Mlečana.

Međutim, PERKA,zavičajno mjesto Vladimirovića, nije poznato široj javnosti. Tek mali broj pločana upoznat je sa ovim vrlo vrijednim spomeničkim lokalitetom. Kako je već rečeno,Plina je stoljećima bila izolirana, kao i cijelo područje današnjeg grada Ploča. a pored toga lokalitet se nalazio na samoj granici dviju županija ( Makarska i Metković ).pa ni jedna nije bila dovoljno zainteresirana za ovaj povijesni lokalitet.

  1. Današnji izgled Perke.Kuće se koriste za odmor i rekreaciju, stanovnici uzgajaju maslinu i smokvu bjelicu.Proizvode vrlo kvalitetno maslinovo ulje i smokvu bjelicu.

Danas više nije tako. Ruševine zavičajnog doma,obitelji KNEZOVA VLADIMIROVIĆA od centra Ploča udaljene su svega oko 2 do 3 km. Cesta, sagrađena 1980. od Sladinca do groblja u Peračkom Blatu, te odvojak prema Ćulumovom zaselku PERKA dovode nas na sami lokalitet.. Pa ipak već 35 godina, kulturne udruge, ustanove za obilježavanje spomeničke baštine, kao i nadležne lokalne i crkvene vlasti, nisu uspjele pokrenuti istraživanje ili makar evidentiranje i obilježavanje,zavičaja prvih hrvatskih doseljenika u Neretvu.

160117_plina2

Križ na srednjovjekovnom groblju na Perki – zavičaju plinskih knezova Vladimirovića. Šire područje oko Perke je Peračko Blato, Peračka zavala, Doljani, Ostojići i Resna Kosa.

Poslijednji Vladimirović bio je fra Luka (1718-1788) prvi neretvanski povjesničar. Objavio je 14 knjiga od čega je 8 bilo vjerskog sadržaja. Danas u Neretvi nemamo Vladimirovića, ali veći broj obitelji i dalje se prezivaju Vladimir.

Osim Vladimirovića ovdje su živjeli Kiošić i Jadretić, a na Rupi Glavurdić, i Klisurić plemena koja su izumrla, kao i Vladimirovići, no u drugoj polovici XVII stoljeća, navedena prezimena pojavljuju se u evidenciji Samostana u Zaostrogu.

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma i utvrđivanja državne granice između Turaka i Mlečana, krajem XVII i početkom XVIII stoljeća došlo je do izgona i velikog egzodusa kršćana koji su prognani ili dragovoljno prelazili sa turske strane i doseljavali na mletačku stranu granice.

U tom vremenu mnoga plemena doseljavaju na plinjansko područje, gdje se naseljavaju gradeći svoje nastambe i baveći se stočarstvom. Prema predaju na Rupu doseljava pleme Ćuluma za koje Don Rade Jerković3 tvrdi da su doselili iz Grnčenika. Međutim, Karlo Ćulum rođen na otoku Silbi (služio Plinu od 1921 do 1933) i kako kaže Ante Ćulum pok. Martina često je dolazio u Ćulumovo selo te je tvrdio kako su isto pleme tj. kako su Ćulumi u Plinu došli sa otoka Silbe. Ćulumovo pleme teško je stradalo (2. XI 1943) u Drugom svjetskom ratu, kada je od strane njemačke vojske stradalo 35 civilnih osoba. Od tada Ćulumi prelaze u Perku, a danas ih većina živi u Peračkom Blatu.

Osim Perke i Rupe u ovaj lokalitet spadaju ,Peračko Blato , koje svoje ime dobiva po toponimu (starom naselju) Perka,kao i Peračka Zavala ( međubrdski prostor) , koja povezuje Vrgorsko sa Baćinskim jezerima, zatim Resna Kosa i selo Ostojići.

Graci su se naselili u području njive DOLJANI i nije poznato odakle su došli ili su se tamo našli – zatekli kao starosjedioci, obzirom da se obližnje brdo naziva GRAČINA, na kojem postoje ostaci nekakvih građevina – utvtda. No predaja kaže da su Graci dobili ime po Gradcu n/m, jer su neka gračka plemena živjela na ovom području, a naknadno su se preselila u Gradac/m. Bilo kako bilo prezime Gradac je rijetkost . Prema LEKSIKU PREZIMENA U RH Zagreb 1976. prezime Gradac živjelo je je samo na području Ploča u Doljanima u Plini Zapadnoj.

Dosta veliko pleme Krstičevića nastanilo se u Resnoj Kosi, prepostavlja se da su nekada bili dio plemena Krstičevića, koji se naseliše u Borovcima. 1910. u Resnoj Kosi popisano je 75 žitelja u 7 obitelji. Danas u glavnom žive u P. Blatu ili u Pločama.

Prema fra Vjeki Vrčiću NERETVANSKE ŽUPE Metković 1974 str.190 Ostojići su doselili iz Broćna i nastanili se pod Drinom, a nakon toga preselili u u Zapadnu Plinu uz samu granicu Briste i Pasičine. Danas u glavnom žive u P.Blatu i u Pločama.

3.Don Mile Vidović – „Don Rade Jerković – život i djelo“ Split 2000, str. 41

Comments

comments

Share.

About Author

Leave A Reply