„Petre, ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Matej 16,13-20).
Nije neobično o ljudima – osobito o onima koji su ostavili značajan trag po kojem pripadaju kulturi pamćenja tvog naroda i zavičaja – razmišljati u simbolima, ponajprije njihovim nadimcima ili pridjevcima koji u najkraćem kažu sve. Moj sugovornik nema takav nadimak ili pridjevak, ali je u pamćenju neretvanskog kraja čvrst kao stijena, ustrajan i odan idealima kojima je posvetio svoj život, idealima koji jesu njegov život. Vjera i Domovina – don Petar Mikić. Životnu misiju ispunio je u Pločama, kroz 46 godina svećenstva prožetog žrtvovanjem, ustrajnošću i potpunom predanošću cilju. Drugačije nije ni moglo biti u gradu bez crkve u kojem komunisti baš u vrijeme njegovoga dolaska rade „spiskove lica koje treba eliminisati u slučaju nečega“, a „pop“ je jednostavno proglašen neprijateljem.
Don Petre, konačno ste pristali na intervju. Vaš glas bit će pomiješan s kaotičnom bukom jednog svijeta koji sve banalizira. Zašto?
Dugo sam odbijao sve intervjue, no pitam se bi li javnost smjela biti uskraćena istine. I u ime te istine odlučih progovoriti.
Najveći dio svećeničke službe proveli ste u Pločama. Kako ste došli u ovaj grad?
Bilo je to godine 1969., 15. rujna, kada me dr. Frane Franić imenovao župnikom Župe Kraljice neba i zemlje. Prije mog dolaska kolege su me molile da ne idem u Ploče, a kolega Mijo Vrdoljak je molbu izgovarao klečeći pred mnom. Za mene, mladog zaljubljenika u Crkvu i Domovinu, to je bio samo povod da s većom ljubavlju, snagom i upornošću krenem k cilju, a njega mi je zadao nadbiskup Franić: Šaljem te u Ploče. Sama riječ ti sve kaže. Tamo ništa nemaš osim svoje mladosti, vjere i ljubavi, te mog blagoslova. Trebat će okupit živu i sagradit kamenu crkvu. Znam da to možeš i hoćeš, zato veselo kreni u tu božansku avanturu imajući na pameti onu Pavlovu: Sve mogu u onome koji me jača“.
Kakvo ste stanje zatekli u Pločama?
Župa je osnovana dekretom nadbiskupa metropolite dr. Frane Franića 21. studenoga 1961. Prva molba za crkvu podnesena je 21. veljače1962., a 1967. prvi župnik Ploča don Ante Meštrović, koji je stanovao u Rogotinu, kupio je dio barake od Branka Vrankića, površine 57 „kvadrata, od čega su 23 „kvadrata“ služila za kapelu, a ostatak prostora za stan. U nju se uselio drugi župnik Ploča, a prvi koji je stanovao u Pločama, don Zdravko Blajić. Prva misa održala se 8. prosinca te godine. U siječnju 1971. kupio sam drugi dio barake površine 41 „kvadrata“. U toj trošnoj drvenoj baraci nisam bio sam, društvo su mi pravili miševi i zmije, koje sam ubijao čak i u krevetu, voda je bila u dvorištu, kao i WC pod smokvom. U vrijeme službe Božje redovito je odjekivala glazba iz tranzistora koji su bili postavljeni na prozorima susjedne radničke nastambe. Bilo je onih koji su me upozoravali da pazim što govorim, jer su prisiljeni kontrolirati me i podnositi izvješća na partijskim sastancima. Ipak, ruševna i trošna drvena građevina iz koje se širila poruka Božje ljubavi i nade postala je vremenom mitsko mjesto pločanskoga puka koji ju je nazvao „svetom barakom“. Brojne generacije mladića i djevojaka u njoj su poluilegalno primale sakramente i pripremale se za život u skladu s kršćanskim naukom. Majke su u torbama donosile odjeću za svoju djecu, koju su ona oblačila prije, a skidala poslije mise, jer u toj odjeći nije bilo preporučljivo hodati kroz grad. Tako je bilo sve do 27. veljače 1983. Bila je nedjelja. U subotu kasno navečer prenijeli smo iz barake u kuću u Birini neke klupe i stol koji je služio kao oltar. Na vratima barake ostavili smo ceduljicu s natpisom:Dragi vjernici, od danas je sveta misu u novoj kući na Birini. Nismo više barakaši. Hvala dragome Bogu.
Taj potez sigurno nije oduševio tadašnju vlast u gradu. Kako su reagirali?
Već sutradan uslijedili su pozivi na razgovor, prijetnje kaznama i progonom. Ta nesigurnost trajala je do 28. studenoga te godine kada su me dva milicionera pokupila s ulice. Znali su kočničari vjere onu Kristovu: Udri pastira pa će se i ovce razbježati.“Velikodušna“ sutkinja prolongirala je za jedan dan moj odlazak u zatvor, zbog praznika 29. novembra. Polazeći na autobus za Makarsku zaustavio me Lovro Budimir i, sa suzama u očima, izvadio iz džepa dvije tisuće maraka i knjižicu uz riječi: Uzmite, skinite s nje koliko vam treba. Ne idite u zatvor. Nije vama tamo mjesto. Tadašnji predsjednik Općine rekao mi je: Da sam znao da idete u zatvor, spriječio bih to. Odgovorio sam mu: Kako biste spriječili, ako je po zakonu? A, ako nije, zašto me zatvoriste? Drugi su se, pak, busali u prsa i govorili: Ja sam to učinio i tko mi što može, naredila Partija. Imena dotičnih ne bih spominjao, žalim ih i danas. Ta bili su samo sluge režima. Da, bili su to teški dani, klevete, prijetnje, ucjene, izrugivanje, nabacivanje kamenjem, bušenje guma na automobilu što mi ga je darovao brat… Osjećao sam se kao progonjena zvijer. Izostalo je, na žalost, razumijevanje crkvenih otaca. Pet godina sam bio v.d. dekana, što zaista nije zabilježeno u povijesti Crkve u Hrvata. Bio sam vojnik na prvoj crti bojišnice, u Ploči, na Ploči – sam. Na ploči ništa ne može roditi bez Božje pomoći. Osjećao sam je, ispunjavala me snagom.
Komunizam je srušen, ali na zidu kuće u Birini ostao je zanimljiv podsjetnik na ta vremena.
Za Božić 1981. na toj našoj kući osvanule su parole napisane crvenom bojom koje i danas bodu oči: Komunizam, Živio SKJ, te srp i čekić. Tadašnji delegat iz Ploča u Saboru je rekao kako oni dobro znaju da sam to ja napisao i da će se o mome trošku ukloniti. Tu vijest objavio je i društveni tisak. Natpisi su ostali do danas, kao znak jednog vremena koje je još ostalo u mnogim glavama.
Danas pločansku rivu i cijeli grad krasi veličanstvena „bijela bazilika“. Priča o njenoj izgradnji jedna je o 
najzanimljivijih u povijesti ovog mladog grada. Otpori su dolazili sa svih strana…
Lijevi je nisu željeli, a desni nisu vjerovali u njenu izgradnju. Jedan od predsjednika Općine mi je rekao: Pope, ti si u pravu, ali znaj da sam ja borac sa Sutjeske i dok se mene pita, ništa nećeš dobiti. Dotični je imao šesnaest i pol godina kad je završio rat. Drugi su poručivali kako je za vjerske potrebe Pločana dovoljna kuća na Birini. Za mene je najvažniji datum bio 29. svibnja 1994. Slavio se blagdan naše Zaštitnice. Službu Božju je predvodio mons. Mile Vidović. Ja sam ljude „istjerao“ iz crkve u procesiju kroz grad. Nosili smo Gospin kip i zaustavili se na mjestu današnje crkve, prepunom kamenja i drače. Podigao sam kip Gospe visoko i zavapio: Majko Marijo, ti si u Lourdesu kazala Bernardici –Želim da mi se ovdje sagradi crkva- Ljudi čuli i poslušali. I ja sam čuo Majčice, želiš da ti se crkva ovdje sagradi i bit će sagrađena. Stoga, blagoslivljam ovo sveto hrvatsko tlo. Već u procesiji narod je šaptao kako je don Petar poludio. Što bi on htio, u Pločama crkvu sagraditi i to usred grada.
Ipak, te proročke riječi postale su stvarnost. Kako je tekla izgradnja crkve?
Građevinsku dozvolu za gradnju crkve i Pastoralnog centra dobio sam 15. prosinca 1997. Grad je darovao zemljište, a projekt je napravio splitski arhitekt Ivan Vulić. Papa Ivan Pavao II je 1994. na Žnjanu blagoslovio kamen temeljac. Nadbiskup metropolit Marin Barišić obavio je posvetu nakon deset godina gradnje. Unutrašnjost monumentalne građevine od biranih je vrsta kamena. Crkvu krase veličanstvene orgulje, predivni mozaik, vitraži, njih ukupno 42, na pročelju reljefi, krunjenje Gospino, prikazanje Isusa u hramu, roditelji vode djecu u crkvu, kipovi svetih Petra i Pavla. Na jednom oltaru Isus pod križem, u blizini crkve sveti Nikola i dr. Franjo Tuđman. Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku darovao sam svome gradu da se nikad ne zaboravi Tuđmanova uloga u ostvarenju vjekovnog sna hrvatskog naroda. Mirne duše mogu reći da je to jedna od najljepših crkvi sagrađenih u modernoj hrvatskoj povijesti. U jeku muslimanskih pretenzija na Ploče apelirao sam da sagradimo barem zvonik, neka se zna tko ovdje živi i čije je ovo tlo. I sad je pitanje, tko je ovdje lud, a tko prorok?
Za ovako veličanstven objekt trebalo je i mnogo novca. Kako ste dolazili do njega?
To me jednom pitao i nadbiskup. Odgovorio sam mu: Tko je dao meni, ne bi Vama. Napisao sam bezbroj pisama, nisam samo onome čiju adresu nisam znao. Kucao sam na mnoga vrata koja su mi se redovito otvarala. Spomenut ću jedan primjer. Bili smo na duhovnim vježbama na Kamenu. Poslije ručka, uslijedio je odmor, a ja sam otišao u grad prositi. Poslije podne, prije razmatranja upitao me nadbiskup Ante Jurić jesam li se odmorio? Kakav odmor. Dok ste vi spavali, ja sam isprosio deset tisuća maraka za crkvu. Ostao je bez riječi. Zaista, došao sam u jednu ustanovu, predstavio se i kazao što želim. I dali mi taj novac. Nikad se prije nismo poznavali.
Svojevremeno ste bili poznati po darivanju roditelja s tisuću kuna za narodno, rodbinsko ili vjersko ime djetetu.
To je moj mali doprinos oživljavanju svijesti narodne i vjerske pripadnosti.
Unatoč svemu i danas smetate pojedincima. Prijetnje su, čini se, postale sastavni dio Vašeg života?
Početkom 2014. jedan mi je čovjek rekao kako su popi i fratri paraziti, gotovani i lažovi koji žive na grbači naroda, najveće zlo, i kako mu je žao što ih nije sve pobio 1971. godine. Možete li zamisliti kako sam se osjećao kada se na Internetu pojavio članak u kojem se traži sa se sakupi 30 tisuća eura za ubojicu koji bi me lišio života. Kad su mi to dojavili samo sam se nasmijao komentirajući kako ova glava valjda vrijedi mnogo više. Policiji je sve to poznato, ali ništa nije poduzeto. Nisam imao mirnih dana. Svi su prolazili u strahu, radu, muci i nerazumijevanju. Sjećam se kako su nam kao studentima govorili da svećenika voli samo majka. Tako je bilo.
Ne može se poreći da ste živjeli jako skromno i da ste tiho i gotovo neprimjetno otišli u mirovinu. Danas vozite automobil star tridesetak godina, a i prošle ste godine povodom Božića podijelili darove vrijedne po 200 kuna na 120 adresa potrebnih obitelji u Pločama…
Skromno sam živio, skromno i otišao. Nikada, baš nikada, za sebe nisam ništa tražio. Milostinju sve do 1994. nismo sakupljali. U ovih 50 godina boravka u Neretvi nikada u restoranu nisam naručio jegulju, žabe, lignje, komarču, zubaca… Sve sam štedio za crkvu. Za jedan normalan život potrebno je imati krov na glavom, u čistu živjeti, čisto se obući i nešto pojesti. Ja svega toga nisam imao. Nisam imao kućnu pomoćnicu. Živio sam sam i danas sam sam. Ipak sam sve stizao i uredno izgledao, prosio novac, tražio izvođače, nadgledao radove, smišljao projekte, organizirao koncerte, predavanja, slavio sve važne datume novije hrvatske povijesti. Nikada nisam bio na godišnjem odmoru. Poput svetog Pavla mogu reći: Često u nevoljama, dobar sam boj bio, vjeru i život sačuvao. Trka još nije gotova sve dok čovjek sanja i nastoji snove pretvoriti u stvarnost. A ja sanjam. Hvala svima koji su mi na bilo koji način pomogli. Hvala i mojim dektivama, koji su me po nalogu KOS-a pratili. Hvala Gospodu. Hvala roditeljima koji su mi usadili u srce ljubav prema Bogu i Domovini.
Nagrada za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Ploča
Don Petar Mikić rođen je 27. siječnja 1939. godine u Krilu Jesenice (majka Zorka rođ. Vuković i otac Marko). 
U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu, a osmogodišnje školovanje završio je u Splitu. U Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru pohađao je Klasičnu gimnaziju, a teološke studije na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio dr. Frane Franić 29. lipnja 1966. u Splitu. Mladu misu rekao je u svome rodnom mjestu 24. srpnja 1966. Prva župa bila mu je Dobranje-Bijeli Vir (1966.-1969.). Dušebrižnik je za pomorce od 1978., te je sudjelovao na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca: u Rimu, Mombasiju i u Houstonu. Svoje inozemno djelovanje koristio je za promociju Hrvatske. U Pločama je udario temelje župne biblioteke, osnovao župni Caritas, koji se svojim radom osobito istakao tijekom Domovinskoga rata, organizirao je izgradnju centralnog križa na gradskom groblju, osnovao je Dječji zbor Pločanski anđeli, Mješoviti pjevački zbor, klapu Stina, osnovao je numizmatičku i malakološku zbirku, izlaže bogatu kolekciju modela brodova… Don Petar je dobitnik nagrade Dubrovačko-neretvanske županije i Grada Ploča za životno djelo, blagoslovio je prvu vojarnu u Hrvatskoj, nosilac je Spomenice Domovinskoga rata, član je Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, odlukom dr. Franje Tuđmana odlikovan je Redom hrvatskog trolista…
DON PETAR MIKIĆ: BIO SAM VOJNIK NA PRVOJ CRTI BOJIŠNICE!
0
Share.
