JESAM LI JA OGNJIŠTAR?

0

160524vicicDavne 1949. godine, godine u kojoj sam rođen, Drniš je već imao struju u svim kućama kao i javnu rasvjetu. Imao je i tekuću vodu koju su moji uveli u dvorište, ili, kako bismo mi rekli u avliju. Do mog odlaska iz Drniša nismo je uveli u kuću već je ona i dalje bila uz vanjski zid dvorišta, prema ulici pa smo u kuću vodu nosili u siću. Kanalizaciju imali nismo, kao ni nuz prostorije (zahod i kupatilo) već smo nekakv zahod improvizirali u vrtu. Kupali smo se u maštilu ili kako smo govorili u vidru u kojem se prala i roba u lukšiji i po kojoj je kuća mirisala na friškinu. Kad sam malo podrastao, majka me je vodila u kino gledati razne filmove, a najviše sam volio kaubojske, a ni ratni mi nisu bili mrski. Rođenjem nisam zatekao ognjište, moji su već bili kupili špaker koji su ložili mrkim ugljenom iz Siverića, a koji su Siverićanke kupile na brdima jalovine pored „šeperacije“ koja se nalazila u donjem Siveriću pored ceste Drniš – Knin. Skupljeni ugljen su slagale u vreće i na magarcima gonile u Drniš i prodavale, između ostalih i mojim ukućanima. Mi djeca smo se djeci iz Siverića rugali „“Siverčani da vam nije kiša nikad ne bi vidili Drniša“. Kiš je, naime, bio naziv za tako skupljeni ugljen. Kako su se oni nama rugali nisam zapamtio, a rugali se svakako jesu. Komaštre i drugi uređaji ognjišta bile su bačene iza kuće odakle ih je vremenom netko uzeo i vjerojatno prodao u staro željezo. Danas mi nije toliko žao komaštara koliko bronzina od giza. Redovito sam išao u crkvu, na vjeronauk i nedjeljom na misu. Kasnije su mi rekli da sam kršten odmah po rođenju u crkvi svetog Ante, a dobro se sjećam prve svete pričesti i krizme.

Po dolasku u Ploče nisam se uključio u neku od kulturnih udruga koje su tada u gradu djelovale već sam odmah bio jedan od osnivača ženskog rukometnog kluba u kojem sam više ili manje aktivan do danas i s kojim sam prošao sve uspone i padove, a bio sam aktivan i još uvijek jesam u rukometu u cjelini, prvenstveno kao sudac i nadzornik suđenja najviše „A“ kategorije.

U to vrijeme današnje homoseksualce smo zvali pederi i, koliko znam, takvih tada u Pločama nije bilo i nisam upoznao čovjeka koji bi takvo seksualno ponašanje odobravao. Kazati nekomu da je peder smatralo se velikom uvredom.

U to vrijeme kaznenim (ili kako se to tada zvalo krivičnim) zakonom Socijalističke Republike Hrvatske bila je zapriječena kazna zatvora za protagoniste, kako se to tada zvalo „protuprirodnog“ bluda, tj. „seksualnog“ odnosa između dvojice muškaraca. Nisu kažnjavali žene ako bi ih netko vidio u sumnjivim pozama i zbog toga prijavio organima narodne milicije. Valjda se mislilo da se žene između sebe ne mogu „seksati.“ Ni onda, kao ni danas nisam imao ništa protiv takova druženja, i to samo ako se druženje odvijalo između četiri zida. Smatrao sam, a i danas tako smatram da je to privatna stvar svakog pojedinca, ali da se time ne uznemirajvaju drugi kao i da takovo ponašanje ostane u sferi privatnoga. Stoga ne podržavam nikakve parade po našim gradovima od Zagreba do Splita i šire bilo kojih građana i građanka bilo kojeg seksualnog usmjerenja i ne čudim se onima koji svoju djecu u vrijeme tih parada ne izvode na ulicu. Isto tako se počesto iznenadim kada čujem neke svoje vršnjake kao se zgražavaju nad onima koje slične parade osuđuju jer su sedamdesetih godina pojedinci među njima bili na raznim političkim funkcijama ili čak i sveučilišni nastavnici, neki i na pravnim fakultetima, a tadašnji im progon tih naših sugrađana nije ni malo smetao. Zanimljivo da se danas, ako tko to krsti protuprirodnim bludom, odmah ga se označava raznim pogrdnim imenima kao i da se to naziva govorom mržnje. Kao da svatko nema pravo na svoje mišljenje.  Dakle, smijem li u demokraciji, pa bila ona i na hrvatski način, kazati da mi se tzv seksualni odnos između dvaju muškaraca gadi. Naime, ja se pitam, gdje je tu seks!?

Kako sam oduvijek smatrao da je brak zajednica muškarca i žene, zdušno sam prihvatio nastojanje udruge „U ime obitelji“ da ta definicija uđe i u hrvatski ustav, što se srećom i dogodilo.

Kao i golema većina građana ove zemlje držim da reforma našeg školstva treba, kako se danas govori, ići dalje. Međutim, prihvaćam prigovore mnogih relevantnih stručnjaka kao i običnih građana, da se „Oca hrvatske književnosti“ Marka Marulića ne može izbaciti iz popisa literature iz književnosti, a u njega staviti primjerice nekakvog Đonija Štulića. Prije neki dan u internetskom portalu Dnevno hr. koji, zamislite stalno pratim, kolumnist Elvis Duspara, umjesto pisane kolumne, prikazao nam je video uradak u kojem je pročitao neke ulomke iz djela jednog našeg živućeg „velikog“ književnika. Ne želim ovdje ponavljati što nam je pročitao. Koga zanima, neka pogleda navedeni portal, makar mu to bilo i prvi put. Sve to bi trebala biti literatura iz književnosti za osnovne škole. Ili za Domovinski rat napisati da je to bio rat na postjugoslavenskog prostoru.

Zamislite da sam se drznuo slučajno primjetiti da se iz naše narodne memorije neke „izbrisane“ književnike preskočilo. Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da sam se onako nuzgredno upitao gdje je tu „Ognjište“ ili „Opanci dida Vidurine“ Mile Budaka. Usput, nedavno sam uspio nabaviti najbolje djelo najvećeg srpskog književnika Miloša Crnjanskog „Seobe“ koje upravo čitam. I to na čirilici. Postoji li uopoće mogućnost da se ovaj književnik i veliki protivnik komunističkog režima u Jugoslaviji, a koji se u Beograd vratio osamdesetih godina prošlog stoljeća, preskoči u popisu literature iz književnosti u srednjim školama u Srbiji ili da se ne izučava na Beogradskog univeritetu!? Znam, kazat ćete, Budak je bio doglavnik NDH. Za vrijeme mog srednoškolskog obrazovanja u čitankama iz književnosti bio je zastupljen i Jovan Dučić. Ništa zato što je bio istaknuti pripadnik Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića i njegoi značajni propagator po svijetu. Ja sam čak jednu njegovu pjesmu znao i napamet. Nažalost, u međuvremenu sam je zaboravio.

Za Tuđmanova života nitko se nije osudio govoriti o regiji, regionu ili još manje o Zapadnom Balkanu, nazivu koji su izmislili, kako bi ministar Kovač rekao, naši prijatelji na zapadu. Gadi mi se i sama pomisao da će to netko izgovoriti, a kamo li svakodnevno slušati na radiju i televiziji.

Imate nekoliko televizija koje prikazuju filmove iz „regije“. Gledaći te filmove neupućeni će zaključiti da filmove nisu snimali ni Slovenci, ni Makadonci, ni Crnogorci, ni Albanci s Kosova, već samo Srbijanci. Žestoko se protivim takvoj selekciji.

Svjestan sam činjenice da vrijeme briše mnogo toga. I bez obzira što je nametnuti nam krvavi rat završio prije nešto više od dvadeset godina, rane su još uvijek duboke. Isto tako protivim se zaboravu i popuštanju „komšijama“. Svatko se najprije mora suočiti s onim što je učinio.

Skoro sam zaboravio. Volim slušati Thompsona!

Zbog svega ovog što sam ovdje s broda dola napabirčio na papir tj. na laptop, a toliko bih toga još mogao napisati, postavljam jedno sasvim logično i jednostavno pitanje:

Jesam li ja ognjištar“!

Piše: Neven Vicić

Comment

Share.

About Author

Comments are closed.