Svako ozbiljnije promatranje sebe ili drugoga, dovodi do zaključka, da u svakom čovjeku, makar on bio i najvećeg moralnog i intelektualnog ustrojstva, nalazimo, uvijek, budnog nižeg čovjeka, koji zahtjeva pravo na svoj slobodan i neobuzdan život. U unutrašnjosti čovjeka, javljaju se takve vrste misli, potreba i želja, da se ne mogu uskladiti ni s najnižom moralkom, a kamo li s višom duhovnošću i s kulturom, kojom se čovjek ponosi.
Ta činjenica dobro dolazi onima, koji niječu duhovnost, kao nešto posebno i među živim organizmima, samo čovjeku svojstveno, pa upiru prstom na ono nečovječno u nama. Nema pravo, govore neki, čovjek na neki poseban i povlašten položaj u carstvu života, pokraj takvih, upravo zvjerskih nagnuća u sebi!
S druge strane, oni brižljivi i savjesni samoodgojitelji i graditelji svoje osobe, neprestalno grizu i kore sebe zbog takvih nižih i nepoželjnih pojava u svojoj nutrini, pa se smućuju i sebi predbacuju nemoralnost, smatraju se nedostojnima moralnog zadatka i cilja, koji sebi postaviše.
Krivo imaju jedni i drugi. I oni, koji se zbog nižeg čovjeka u sebi vesele, kao i oni, koji se zbog toga tuguju i žaloste se.
Oni prvi imaju krivo, jer zaboravljaju ustvrditi da mi, doduše, imamo u sebi divlju zvijer, ali zato imamo i drugu, njoj suprotnu silu, kojom je možemo ukrotiti i obuzdati. Imamo strast, ali zato razum, ako hoće može nad njom potpuno vladati. Tijelo je tu, ali ga duhovnost može sebi podrediti. Neka riču bijesni nagoni i instinkti, oni će pred jakim spoznajama, značajnom voljom i plemenitim osjećajima biti ušutkani. Dvostruki smo, dvoje je u nama nastanjeno. Dva načela, dva carstva bore se za prevlast. Čija je pobjeda, ONOGA SMO MI. Od ishoda borbe, zavisi što smo i kakvi smo!
Krivo sebi čine oni drugi, jer se smućuju mislima, a ne tješe djelima. Prigovaraju sebi zbog nižih želja i namjera, a ne odobravaju sebi zbog činjenice, da te želje nisu ostvarili ni pustili do riječi. A to ih baš čini dobrima, velikima i jakima. Nije nikakva krivica, ako divlji izdanci u nama listaju, već je krivica, onda, ako te izdanke nismo uništili i posjekli. A oni, o kojima je ovdje riječ, oni su to učinili, oni su se borili i pobjedili, pa zato nisu krivi ni zli, već su zaslužni i dobri. Za djela, za konačan rezultat, odgovorni smo i etički i zakonski, a ne za tijek procesa, koji se u nama odvijao.
Ni jedno naše dobro svojstvo, nije nam poklonjeno i dano, nego je zadano. Naše se odlike imaju, tek, razviti i izgraditi. Zadatak je to, koji treba riješiti. Treba preskakivati poteškoće i ukloniti zapreke. Dobro, treba se osnovati, pobjedom nad zlim. Čovjek se ne rađa darovan, izgrađen i gotov, već se odgaja i stvara svladavanjem zvijeri. Tek u toj borbi nastaju zasluge i krivice. Što je veća borba, što je jači otpor, to je veća zasluga i pobjeda. Zato, kad se u nama u raznim pojavama javlja, sve ono, što se smatra bezvrijednim, ne valja se toga sramiti, ni strašiti, jer nam se to nudi i pruža prilika da postanemo vrijedniji. Da se borimo i pobjedimo. Da se utvrdimo u čovječnosti.
Ne kažemo, da nije vrlo poželjna i cijenjena sposobnost i jakost, ako nikada ne upadnemo u stanovite strasti, sklonosti i navike, ali jer smo ljudi, valja naglasiti i ustanoviti, da je još veća snaga i sposobnost, ako te slabosti imamo, pa ih izliječimo. Homines est erare (ljudski je griješiti, božanski je praštati), moramo imati i jedne i druge osobine.
Ima još puno vremena i mogućnosti, da svi kao narod pokažemo svoju jakost i da se učvršćujemo u svojoj čovječnosti. Nedajmo se od nikoga zavoditi. Ono neljudsko u nama, uvijek je budno i spremno preuzeti kormilo. Pazimo, da nas ne iznenade. Stoga se nameće potreba samoodgoja i samoopažanja.
Takvoj je potrebi namijenjeno i ovo psihološko promatranje.