DON PETROVA PORUKA NA PEDESETU OBLJETNICU SVEĆENIŠTVA: „BOG TE POZIVA DA BUDEŠ SRETAN“

0

U emocijama nabijenoj crkvi Presvetoga Trojstva u Rogotinu, povodom 50 godina svećeništva svetu misu je održao don Petar Mikić, uz koncelebraciju rogotinskoga župnika don Tihomira Jurčića. Na današnji dan, 24. srpnja davne 1966. don Petar je održao mladu misu. Završetak mise u Rogotinu vjernici su dočekali s ovacijama, a govor don Tihomira izmamio je suze na licu slavljenika. A sve je počelo tamo„gdje se more s gorom srelo i gdje ima jedno lijepo selo-Jasenice, Jasenice. Skupa Krug i Zeljoviće sve se zove Jasenice“.

50 godina svećenstva (2) 50 godina svećenstva (3) 50 godina svećenstva (4) 50 godina svećenstva (5)50 godina svećenstva (7)50 godina svećenstva (8)

Tu u zaseoku Zeljoviće koje se okupilo oko crkve svetoga Ante, podno planine Stubice, koje se ponosno uzdiže kao prva kosa Mosorskog lanca, čiji vrh krasi trobojnica koju je naslikao Marko Mikić viseći o konopu kao alpinist, živjeli su Marko i Zorka Mikić, rođena Vuković. Imali su šestoro djece koju su odgajali u ljubavi prema Bogu i domovini Hrvatskoj. Škrta zemlja se obrađivala i Bog se molio. U crkvu i na njivu išlo se redovito. Trebalo je proliti mnogo znoja kako bi ta škrta zemlja dala plodove. Da se u tom uspije trebao je i Božji blagoslov kojega se zazivalo i u kojem se zahvaljivalo.

50 godina svećenstva (6)  50 godina svećenstva (9)

Petar, jedan od sinova posebno je volio crkvu. Niste ga se moglo „iz nje istjerati“. Redovito je bio na svim misama i blagoslovu upijajući svaku riječ župnika don. Ante Škoblja, vrsnog govornika, pjesnika, umjetnika, glazbenika, pjevača poliglotu, pobožna misnika, govoreći kako će i on jednog dana postati svećenik. Cilj je bio jasan. Put težak, ali ga nitko i ništa nije moglo zastrašiti i od nauma odvratiti.50 godina svećenstva (1)

Za kaznu tri godine u mornaricu

Našao se tako Petar u petoj osmogodišnjoj školi u Splitu, koja je bila u ulici Čirila i Metoda. Jednog dana se u školi provodila anketa. Pitalo se što želiš biti i zašto. Petar je odgovorio: „Želim biti svećenik da vodim ljude k Bogu“. Čitava škola je o tome „brujala“. O tome se govorilo na svakom koraku. „Od tada se u našem satu moralnog odgoja kojeg je predvodio razrednik Vičković, a kojem se pridružila ravnateljica škole,  sve pretvorilo se u raspravu o vjeri. Oni su pitali, a ja odgovarao. Znao sam odgovoriti na sva njihova pitanja. Postalo je zanimljivo. I sam se čudio svojim odgovorima. Jesu li pitanja bila prejednostavna, ili se radilo o nečem drugom? Sada znam za onu evađeonsku: „Ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će Vam se u onaj čas. Vidim, znam, tu je Bog bio sa mnom i nije me napuštao nikada“, kaže don Petar i nastavlja:

„Napustio sam Split i završio u Zadru gdje sam maturirao. Tjedan dana pred maturu sam pozvan na regrutaciju u Omiš, gdje smo se okupili u kino dvorani. Na upit kakovu školu imam, rekoh im da ću uskoro maturirati. A gdje ćeš poslije mature? Želim biti svećenik. Studirat ću teologiju u Zagrebu. Zar ćeš biti pop? Da, želim biti pop. Ako je tako, ići ćeš  tri godine u vojsku u mornaricu kao palubostrelac. Duge su tri godine, predomislit ćeš se. Reci da nećeš biti pop, pa ćeš ići godinu dana. Ali ja hoću biti svećenik. Liječnik koji je bio prisutan htio mi je pomoći, te mi se približio i tiho me upita da bi mogli odgoditi služenje vojske zbog neke bolesti. Kakova odgoda? Nisam ja bolestan. Pa kad bi odgodili ništa ne bi promijenilo moju odluku da budem svećenik“.

Zahvalan roditeljima za ljubav prema Bogu i Domovini

Don Petar je razmišljao čime će se baviti u životu, koje će zvanje odabrati. „Bio jedan postolar u susjednom selu koji je popravljao cipele, a najčešće zabijao brokvicama na njih potkovice, kako se ne bi brzo poderale. Gledam ga i pitam se: Zar sam se ja rodio da bi cipele popravljao? Život nije vrijedan toga. Bio i jedan stolar. Znao je napraviti vrata, prozore,…klupu. I to mi je izgledalo kao premala cijena za život. Otac mi je subotom popodne šišao i brijao sumještane. Bilo mi je smiješno gledati kako brije ljude držeći ih za nos. Ima li nešto vrjednije od toga, ponovo sam se pitao? Mora postojati nešto mnogo više – vrjednije. Čovjek osim smrtnog tijela ima i besmrtnu dušu. I tako je zarana rekoh , želim postati svećenik da vodim ljude k Bogu. Za to sam živio. To je bio moj život. Davao sam čitavog sebe da bi ljudima pomogao da budu što više ljudi, da se poštuju međusobno slaveći Boga i ljubeći svoju Domovinu Hrvatsku“, ističe don Petar i za to odluku, osim Bogu, zahvaljuje i svojim roditeljima:.

Nema odabrana galerija ili galerija je izbrisan.

„Oganj ljubavi prema Bogu i Domovini, kojeg su roditelji svojim načinom odgoja od samog početka zapalili u mom srcu, nisu mogle ugasiti sve oluje i vjetrovi. Naprotiv, bivao sam sve čvršći i odlučniji. Ma Bože dragi, ima li što logičnije od toga da vjetar, oluja (teškoće, zapreke), vatru ne gase, već ju još više raspiruju, razbuktavaju. Kako da ljudima promiče ta stvarnost, ta logika činjenica? Nakon svake oluje bivaš čvršći, jači, odlučniji. Ne bojte se ja sam s Vama. Braćo i sestre ne zaboravite nikada da vas Bog voli i iz te ljubavi vas je iz ništavila pozvao u stvarnost, kako bi na kraju zemaljskog hoda sretni bili u njegovu zagrljaju. Nek Vam ta spoznaja dade snage i čini Vas radosnima“.

Comment

Share.

About Author

Comments are closed.