DO PAKLA I NATRAG – Kratki i sumarni pregled nekih događaja 20. stoljeća u Hrvatskoj

0

160524vicicJoš davno, u dječačkoj dobi čitao sam neku knjigu, ne sjećam se koju kao ni imena autora, u kojoj se glavni junak sa skupinom koju je štitio i koju je trebao dovesti na sigurno, probijao kroz močvaru čije opasnosti i zamke je samo on poznavao.

Čitateljima je već očito jasno da je u svom naumu uspio, doveo je ljude koje je štitio tamo gdje ih je i vodio, a progonitelji, ne znajući za sve tajne i zamke u živom su se pijesku svi utopili.

Tako vam je to u knjizi za koju unaprijed znate da će imati sretan završetak ili, kako bismo bi danas moderno na hrvatskom rekli: sve je završilo s heppy endom. Piše li se baš nije baš ni toliko važno, glavno da smo se razumjeli.

Može li se danas sjesti za pisaći stol, za laptop te na miru napisati člančić, kao što je to radio autor pustolovnog romana s početka priče o bilo čemu, primjerice o završenom europskom prvenstvu u nogometu, uspjehu kadetkinja „Dalmatinke“ na međunarodnom turniru u Makarskoj prije nekoliko dana ili, naprosto o bilo čemu što vam padne na pamet i što će urednik portala za koji pišem biti voljan objaviti.komarac

Odgovor je vjerojatno potvrdan: Može! Ali, može li se pisati o onom što je naš narod, što su naši ljudi pretrpjeli, kroz što su prošli od 1941. pa do konca rata, a neki, čak i većina i nakon rata, a da se ne nađete u ulozi onog junaka pustolovnog romana koji sam kao dječak pročitao, a da ne moram pomno gaziti kroz šaš, jer iako mislim da znadem put, sa svih strana me čeka živo blato u kojem  bih se učas mogao utopiti. A ako močvaru uspješno i savladam još uvijek mogu biti na meti onih koji me progone. To vam je tako u pustolovnom romanu, a i vrlo često i u životu.

Ipak, do istine se mora pa makar i kroz blato, a kroz njega i najčešće. Izbjeći Scilu i Haribdu i ploviti sigurnim morem, izgleda da je danas najteže, a tako je zapravo uostalom uvijek i bilo. „Kroz trnje k zvijezdama“ rekli bi Latini na hrvatskom. Kako nikoga ne vodim kroz močvaru, pa ako se i utopim, utopit ću se sam, pa da pokušamo.

S raznih strana zasuti smo napisima o zločinima raznih zaraćenih strana predprošlog rata koji je poznat pod nazvom Drugi svjetski rat. Od dana bombardiranja Beograda početkom mjeseca travnja 1941. godine kao i drugih gradova prvenstveno u Srbiji u kojim bombardiranjima je poginulo par desetaka tisuća ljudi, više ili manje jer se stvarni broj žrtava nikada neće u podpunosti egzatno utvrditi, zajednička država koja se takoreći nekoliko godina ranije prozvala Jugoslavijom raspala se u par dana, kako bi Srbi rekli, u paramparčad. Nesetnom generalu Kalafatoviću pripala je neslavna uloga kao i u priči o Kosovskom boju Vuku Brankoviću. U ime Vlade podpisao je kapitualaciju i to bezuvjetnu. Vlada je u međuvremenu već odletjela u Kairo, da bi se nakon nekog vremena obrela u Londonu, a tamo je ostala i za stalno. Navodno je sa sobom ponijela i zlato iz trezora Narodne banke Jugoslavije.

Naizgled bi ovo trebao biti svršetak priče. Bila jedna država i neslavno je propala. Nažalost, to je tek njezin početak.

Ipak, treba se vratiti još malo unatrag. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane Jugoslavijom u kojoj je vođena otvorena velikosrpska politika, ustrojavaju se u krilu hrvatskog naroda tajne ustaške organizacije, a jedan broj njihovih pristaša bježi iz zemlje i utočište nalazi prvenstveno u Italiji i Mađarskoj, zajedno s predsjednikom dr. Antom Pavelićem i tajnikom Gustavom Perčecom. Postoje prijepori o mjestu i vremenu osnivanja ustaške organizacije, ali to za ovu priču nije ni bitno. Ustaške aktivnosti u zemlji nisu značajne osim u slučaju tzv. „Velebitskog ustanka“ kada je napadnuta žandamerijska postaja u Brušanima u Lici u kojoj akciji je jedan napadač poginuo, neki su uhićeni, a većina, skupa s organizatorima je pobjegla u Zadar, dakle u Italiju. Ipak, najznačajniju akciju ustaška organizacija je izvela u Marseju gdje je ubijen kralj Aleksandar. Istina, atentat je izvršio Vlado Černozemski, pripadnik VMRO, ali sama organizacija ovog atentata bilo je djelo UHRO („Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija“), a napose Eugena Dide Kvaterinika. Ustašku organizaciju bismo mogli podijeliti na dva dijela, domovinsku i organizaciju izvan zemlje. Ova se druga nakon proglašenja NDH zaputila iz Italije i pod okriljem noći (njih tristotinjak), skupa s Poglavnikom, stigla u Zagreb. Domovinska, ojačana ustašama povratnicima (vlast im je računajući na slabljenje HSS-a dopustila povratak) počela je stvarati organizacije na terenu, a u Zagrebu su započeli izdavati „Hrvatski narod“ koji je za vrijeme rata bio službeno glasilo Ustaškog pokreta. Glavni urednik bio je Mile Budak, a najznačajniji organizator ustrojavanja ustaških organizacija na terenu je bio austrougarski dopukovnik Slavko Kvaternik, ravnatelj  humanitarne organizacije „Hrvatskog radiše“, poznat kao zapovjednik vojnih snaga Države Slovenaca Hrvata i Srba koje su 1918. oslobodile Međimurje od mađarske vlasti.

Za vrijeme stare Jugoslavije Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine osnivaju dvije organizacije: SRNAO (Srpska nacionalistička omladina) i četničke organizacije Koste Milovanovića – vojvode Pečanca). Nije bilo iole značajnijeg mjesta u kojem ova organizacija nije bila osnovana. U Kninu je primjerice predsjednik četničke organizacije bio protojerej stavrofor Srpske pravoslavne crkve Momčilo Đujić. Četničke organizacije se osnivaju i u mjestima u kojima Srba uopće nema ili je njihov broj zanemariv. U Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i još nekim mjestima na čelu četničkih komiteta biraju se i etnički Hrvati, a ponegdje Hrvati četnici u takvim vodstvima i pretežu, kao u Šibeniku primjerice.

  1. godine, pod okriljem Demokratske stranke Ljube Davidovića u Splitu se osniva ORJUNA, koja, istina ovo ime uzima tek sljedeće godine, ali će po njemu biti poznata do dana današnjeg. Osnivaju je uglavnom etnički Hrvati jugoslavenskog unitarnog usmjerenja i uvjerenja. Neki od osnivača su bili Grgo Berislav Anđelinović koji je zapovjedio koncem I. svjetskog rata Sokolima i pristašama unitarnje države da pucaju na mirne demonstrante koji su demonstrirali za Hrvatsku i republiku i Edo Bulat, kasniji vođa HSS-a u Splitu i koji je radikalizirao svoje političke stavove, emigrirao i vratio se s Pavelićem iz emigracije kao ustaša. Formalni vođa ove jugoslavenske organizacije koja je imala uzor u fašističkoj organizaciji u Italiji je bio Milan Pribičević brat Svetozara Pribičevića, a splitski i dalmatinki vođe bili su Marko Nani, Nikola Bartulović dr. Mirko Korolija, Ćiro Čićin Šain, Sibe Miličić, dr. Ljubo Leontić, bivši katolički svećenik Đuro Vilović i drugi. Treba još napomenuti da su ovi korifeji orjunaške politike bili odreda književnici kao i da je primjerice Mirko Korolija, jedini etnički Srbin među njima bio intendant „Državnog pozorišta“ u Splitu, a Niko Bartulović direktor drame i opere.
  2. godine, među ostalima i ova je političko teroristička organizacija zabranjena. Od tada se ORJUNA više ne pojavljuje kao organizirana skupina, osim što su se njezini članovi strogo podijelili. Osim spomenutog Bulata koji je prišao ustašama, istaknuti četnici postali su Niko Bartulović i Đuro Vilović. Bartulovića su ubili partizani, a Vilović je prošao dosta „lišo“. Bio je neko vrijeme zatvoren, a ostatak života je proveo ne baveći se politikom. Oba su bili sudionici tzv. Četničkog kongresa u selu Ba. Poslije rata Sibe Miličić je postao ugledan književnik, a bivši predsjednik njihove omladinske organizacije Ljubo Leontić, urednik splitskog orjunaškog lista „POBEDA“, postao je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Obični članovi orjunaši su se također podijelili. Neki su otišli u partizane, a neki u četnike, formirajući pritom odrede sastavljene isključivo od etničkih Hrvata. Poznati su njihovi zločini nad hrvatskim narodom koje je najbolje opisao pokojni hrvatski književnik Nikola Pulić u knjizi „Sinovi orjune“.

I kao treću, ali ne manje značajnu snagu ovdje treba spomenuti Komunističku partiju Jugoslavije sa svojim omladinskim krilom SKOJ-em (Savez komunističke omladine Jugoslavije).

Zabranjena kao i sve ostale političke i parapolitičke organizacije i skupine, KP i SKOJ se povlače u ilegalu i, kao i ustaška organizacija djeluje u podzemlju te prilagođava način rada uvjetima u zemlji. I dok su UHRO, četnička organizacija i ORJUNA nepatvorene i originalne jugoslavenske tvorevine, dotle je KPJ samo sekcija Kominterne od koje je i financirana i koja joj odobrava postavljanje generalnog sekretara i politbiroa i koja joj određuje smjer i političko djelovanje. Primjerice, kada je Kominterna smatrala da Jugoslaviju treba „razmontirati“ jer je ona instrument velikosrpske politike, vodstvo KPJ je zdušno bilo za to. Međutim, kada se odnos ove III. Internacionale (komunističke), što je bio njezin puni naziv iz temelja promijenio i od kada su držali da Jugoslaviju svakako treba sačuvati u obliku u kojem je postojala, KPJ odmah je prigrlila ovaj stav i zdušno ga branila u svojim listićima, napose u „Proleteru“.  Godine 1938. Sovjetski savez je napao Finsku čime je započeo tzv. „Zimski rat“. Iako se mala finska vojska junački borila i postizala stanovite uspjehe, nakon zaključenog mira, Sovjetima je pripala trećina dotadašnjeg finskog državnog teritorija od koje trećine je stvorena Karelo finska republika, dakako u okviru Sovjetskog saveza. Jugoslavenski komunisti su pronalazili bezbroj razloga kojima bi ovu brutalnu agresiju opravdali, a koju je osuđivao sav slobodoljubivi svijet.

Mogli bismo u nedogled nabrajati slične primjere odnosa između Moskve i KPJ. Možda, ipak treba napomenuti da nakon sporazuma Ribentrop – Molotov, sporazuma kojim je zapravo podijeljena Poljska, a baltičke zemlje (osim Mamelske oblasti u kojoj su Nijemci bili u većini i koja je pripala Trećem Rajhu) prepuštene Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika, jugoslavenski su komunisti u nekim akcijama, a napose u zatvorima usko surađivali sa zatvorenim pripadnicima Ustaškog pokreta, nazivajući ih narodnim borcima. Otvoreni rat je započeo napadom njemačke vojske na SSSR. Ipak, ovdje treba napomenuti da nova vlast nakon 10. travanja nije iz logora pustila zatočene komuniste koje je tamo smjestila Banovina Hrvatska. Neke, kao npr. Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju i još neke istaknute komunističke i ljevičarske intelektualce strijeljala je u Dotršćini iza parka Maksimir „nova hrvatska vlast“ za nekakvu novodnu odmazdu. Ostali, kao primjerice hrvatski književnik August Cesarac, Divko Budak i drugi nakon loše i traljavo organiziranog bijega su uglavnom pohvatani i likvidirani. Rijetki su se nažalost spasili. Među onima koji su uspjeli izbjeći ustaški streljački vod bio je i Zvonimir Komarica koji je prošao Kerestinac, a nakon pada „Hrvatskog proljeća“ i jugoslavenske komunističke zatvore.

Direktiva Kominterne je bila da se fizički ne napada aktualna vlast već da se jačaju tajne organizacije na terenu. Od tog stava odstupilo je nekoliko mlađih komunista osnovavši tajnu organizciju „Crvena pravda“. Njihov pripadnik zagrebački strolar Alija Alijagić je u Delnicama ubio bivšeg ministra unutarnjih poslova Draškovića. Ubrzo su bili pohvatani, Alija Alijagić je osuđen na smrt i smaknut u zatvoru  Stola sedmorice (neka vrst vrhovnog suda). Najpoznatiji među osuđenima na dugogodišnju robiju bio je Rodoljub Čolaković Roćko, kasniji pripadnik najvišeg komunističkog vodstva.

Iako se ovdje bavimo Ustaškim pokretom, četničkom organizacijom i KPJ, to radimo prvenstveno stoga što će jedni, drugi i treći odigrati prvorazrednu ulogu u kasnijim zbivanjima koji i dan danas izazivaju prijepore i oko čijih se uloga lome koplja. A zapravo ustaše i komunisti, pa i četnici u Hrvatskoj i BiH (njihova uloga u Srbiji samoj je sasvim druga i kod nas uglavnom nepoznata) su bili minorne, male skupine političkih radikala koje, između ostalog djelujući u ilegali i nisu mogle imati nekog uspjeha, kako bi to komunisti rekli, među masama. U Hrvatskoj, pred rat u Banovini Hrvatskoj politički „gospodar siituacije“ je bila Hrvatska Seljačka Stranka Vladka Mačeka, a među Srbima Svetozar Pribičević  i njegova Srpska Samostalna Demokratska Stranka i Radikalna stranka imale su najviše pristaša.

In medias res, rekli bi Latini ovaj put na latinskom, a mi bismo kazali u ili k središtu stvari. Njemačka je bez objave rata napala Jugoslaviju, okolne njezine saveznice su zgrabile što se zgrabiti moglo, u Hrvatskoj i BiH je, kako bi vojskovođa Slavko Kvaternik rekao „milošću Božjom, požrtvovnim radom Poglavnika i voljom naših saveznika“ osnovana Nezavisna Država Hrvatska. Nažalost, pokazalo se da je osnutku nove države kumovao samo treći razlog – „volja naših saveznika“! Srbija, svedena na Beogradski pašaluk bila je njemački protektorat pod upravom generala Milana Nedića, a zapravo pod vlašću Nijemaca.

Ipak, uspostavu NDH mnošto je dočekalo s veseljem. Ostvario se san toliko generacija, činilo se. I kad promatramo novu državu Ustaškom pokretu treba upisati jedan plus. Stvorili su državu, kakvu takvu, ali državu. I to napose u trenucima kada je Vermaht napredovao na svim frontama i kad je pad Moskve i Lenjngrada bilo pitanje dana. Poklonici hrvatske samostalnosti, bar velika većina nije u tim trenucima zanosa i slave računala da će nova vlast donijeti (pod pritiskom Nijemaca ili svojom voljom svejedno) rasne zakone, da će pripadnici židovskog naroda koji je u potpunosti bio inkorporiran u hrvatsku naciju i hrvatski politički život morati na lijevoj strani prsiju imati komad žute tkanine na kojoj je velikim slovom pisalo „Ž“. I među ustašama bilo je Židova (Vlado Singer i dr. Ivo Korski primjerice) i to na istaknutim funkcijama, bez obzira na činjenicu da su uglavnom svi prešli na katoličanstvo, ipak su bili Židovi. I sam predsjednik Čiste stranke prava bio je Židov Josip Frank, a njegov sin Ivica igrao je do pred rat značajnu ulogu u berlinskom krugu podržavatelja Pavelića i društva. Srbima je određena „demarkaciona“ crta koju nisu u Zagrebu smjeli priječi, a morali su se i iseliti iz određenih dijelova Grada.

Zadržavši dotadašnje zatvore kao što su Stara Gradiška i osnivajući nove „radne logore“ kao što su Jasenovac, Danica u Koprivnici i Jadovno na Velebitu vlast NDH je jasno pokazala smjer u kojem ide i u kojem kani ići. Iako se danas vode prijepori o broju žrtava, očito je da je na ovim mjestima izvršen zločin nad mnogim nedužnim građanima nove države, zločin koji se ničim neda opravdati. Iako se kasnije, pa sve i do naših dana krivotvore popisi žrtava logora Jasenovac, nepobitna je činjenica da je taj logor bio gubilište pa makar je za mnoge Židove bio tranzitni, ali samo do nekog konc logora u Njemačkoj ili Poljskog gdje su na koncu konca opet ubijeni.

Logore o kojima govorimo organizirala je i vodila oficijelna tj. službena vlast. Međutim, diljem NDH u mnogim sredinama djelovali su tzv, „divlji ustaše“ samoorganizirane postrojbe koje su se domogavši se oružja isprva branili sela u kojima su živjeli, a nešto kasnije su počeli upadati u susjedna nehrvatska naselja pljačkajući, paleći pa i ubijajući. Njihov broj je značajno narastao, a ponašanje je postalo nepodnošljivo i samim Nijemcima koji se više puta tražili od Pavelića da „divlje ustaše“ razoruža. Iako je obećao, to nije nikad učinio.

Jedan od velikih zločina dogodio se u Neretvi gdje su od 25. pa do 28. lipnja  1941. godine uhićeni i kod tzv. Topola između Opuzena i Komina ubijeni Srbi iz Metkovića, Čapljine i okolnih sela. Čitajući popis ovih  nevinih ljudi upada u oči da  se radi uglavnom o bogatijim Srbima. Nema nikakve sumnje da je pljačka njihove imovine bio jedan od glavnih motiva ovog zločina. Potpuno je jasno da ovaj događaj zaslužuje najveć pietet i da ga treba dostojno obilježiti kao i svake godine komemorirati na mjesto gdje se zločin dogodio.

Isto tako, 12, 13. i 14. travnja iste godine, dakle, odmah po uspostavi NDH kada nova vlast još nije ni bila konsolidirana i učvršćena, pitomci podoficirske škole iz Bileće zajedno s domaćim Srbima iz čapljnskih i mostarskih sela upadali su sela u čapljnskom okruženju i u mostarska prigradska naselja Ilići i Cim u kojima su ubili velik broj mirnih građana koji ove napade uopće nisu očekivali. I ovdje im ubijanje Hrvata nije bila jedina namjera. Uz ubojstva je uvijek išla i pljačka imovine žrtava. I mogli bismo tako u nedogled.  U Siveriću kod Drniša skupina naoružanih Srba vjerojatno iz Knina i okolice odmah početkom travnja iskrcavši se na željezničkoj postaji, ubila je jednu djevojčicu i mladu ženu. Ustaška vlast u tom kraju još nije bila uspostavljena i nije „stigla“ izvršiti nikakve zločine nad svojim susjedima Srbima.

No, najveći zločini nad nedužnim stanovništvom dogodili su se 27. srpnja 1941. godine kao i sljedećih dana na području sjeverne Dalmacije i južne Like te dijelova Bosne, napose oko Bosanskog Grahova. Nekoliko tisuća tzv. ustanika napalo je hrvatska sela u okolici Srba i Bosanskog Grahova. U napadu na veliko hrvatsko selo Borićevac ubili svakog tko na vrijeme nije pobjegao (preko 50 mahom starijih ljudi), a zaustavivši vlak koji je hodočasnike iz Drvara i okolice vraćao s proslave svete Ane iz Kosova većina je ubijena, a župnika Drvara koji sa svojim vjernicima bio u vlaku pogubili su na najzvjerskiji način. Došavši u selo u kojem su živjeli Ivezići ubili su 37 pripadnika ove obitelji od kojih je bio velik broj djece. Dakako da su kuće spalili, a imovinu nesretnih ljudi prije toga opljačkali.

Ovaj dan se do devedesete slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, a još i danas u raznom napisima možete čitati da su „ustanak“ organizirali komunsti. I ove godine kod spomenika u Srbu održat će se zbor u čast ovog događaja. Članovi KP su se također nalazili među naoružanim napadačima, ali se procjenjuje da ih je bilo oko 5% od ukupnog broja. Zahvaljujući istaknutom komunistu Gojku Polovini, odvjetniku imamo danas autentične zapise o masakru koji se dogodio tih dana nad nenaoružanim narodom. Prema njegovima zapisima komunisti u redovima ustanika nisu u bestialnosti ni malo zaostajali za subraćom. Moramo ovdje spomenuti još jedan značajan događaj. 25. kolovoza 1941. U selu Otriću kod Gračaca potpisan je tzv. „Otrički sporazum“ o nenapadanju koji su potpisale tri strane: predstavnici talijanske vojske, četnici i partizani. Nisam htio posebice navoditi tko je sporazum potpisao u ime četnika i talijanske vojske jer njihova imena čitateljima  i tako danas ništa ne znače. U ime partizana sporazum je potpisao Đoko Jovanić. Prva oružana akcija na talijansku vojsku od strane partizana u Lici kod Korenice dogodila se punu godinu dana kasnije. Nju su izveli komunisti iz Zadra i okolice, uglavnom Hrvati. Dotle su četnici s „Tromeđe“ već formirali svoje postrojbe pukove i Dinarsku diviziju na čijem je čelu bio vojvoda Momčilo Đujić.

Nije nam ovdje namjera prvenstveno i naširoko pisati o zločinima sukobljenih strana. Moramo međutim kazati par riječi o još jednom događaju.

  1. lipnja 1942. partizanski bataljon „Josip Jurčević“ koji je u trenutku osnivanja imao oko 350 pripadnika iznenada je u pet sati ujutro napao Vrgorac. U gradu se nalazilo nešto oružnika, par ustaša i domobrana. Napad je bio silovit te je sve bilo gotovo u pola sata. Partizani su iznijeli arhivu iz spise iz općine te ih zapalili. Zapalili su i duhansku stanicu u kojoj je izgorio sav duhan prikupljen od seljaka iz susjednih sela i Hercegovine koji zbog toga nisu mogli dobiti naknadu za predanu robu. Priveli su 33 osobe koje su pobili bez ikakva suda na gradskom groblju. Nakon toga su opljačkane njihove kuće, kuće imućnijih građana kao i trgovine. Zanimljivo je da je godine 1972. nakon pada „Hrvatskog proljeća skupština općine Vrgorac ovaj žalosni događaj proglasila Danom općine Vrgorac, a da se i danas, i kad se kritički piše o ponašanju partizana i zločinima koji su nad nevinim ljudima počinili, ovaj datum krsti kao „prvo oslobođenje Vrgorca“. Pitamo se zapravo od koga!

S obzirom da sam napisao već sedam stranica, preskočit ću potanko opisati najjezovitije događaje koji su se zapravo događale tijekom završnih ratnih operacija, prije i odmah nakon završetka rata. Čitatelji ovih redaka već znaju na koje događaje mislim. Blajburg, „križni putovi“, ubojstva u logorima u skoro svakom mjestu, napose na sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske, ukljućujući i logor na Kanalu u Zagrebu (na mjestu današnjeg autobusnog kolodvora) i stotine i tisuće masovnih grobnica razasutih diljem Domovine zaslužuju poseban osvrt.

U Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini u kojima su bile i okupatorske vojske, talijanska (do 1943.)  i njemačka zbio se klasičan građanski rat. Sukobile su se ideologije s jedne i nacionalne isključivosti s druge strane. Oslanjajući se na snage „osovine“ NDH nije imala šanse „preživjeti rat“, pa da je čak uspio i tzv. „Puč Vokić – Lorković“. Četnici Draže Mihajlovića koji su bili miljenici Antihitlerovske koalicije dugo su vremena primnali sredstva i naoružanje od Saveznika. Sam Draža Mihajlović, promaknut u čin generala, bio je ministar obrane.

Ne ulazeći u genezu sukoba malobrojnih partizanskih jedinica u Srbiji sa četnicima te razvitak tih odnosa, moramo razočarati sve one koji misle da su partizani bili tolerantni spram Ravnogorskog pokreta te da su usko surađivali. Istina, do te suradnje je došlo u samom početku, ali su kasnije postali „krvni neprijatelji“. Zašto, pitat ćete se? Prije iskrcavanja savezničke vojske na Siciliji ozbiljno je razmatrana mogućnost da se invazione snage iskrcaju u Dalmaciji, južno od Splita. Moguće čak i oko Ploča. Saznavši za to Vrhovni štab i sam Tito stupaju u kontakt s njemačkim zapovjedništvom i šalju svoje izaslanstvo u Zagreb na pregovore. U promemoriji koju su sa sobom ponijeli između ostalog navode kako oni, Nijemci zapravo nisu njihovi neprijatelji već su to prvenstveno četnici. Kada je o pregovorima obaviješten Berlin, Hitler je izričito tražio da se oni prekinu. Partizani su glavninu svojih snaga prebacili u borbu sa četnicima i nakon poraza kod rijeke Neretve „Kraljevska vojska“ više nije predstavljala ozbiljniju prijetnju. A Saveznici su se tako i tako iskrcali na Siciliju. Da je kojim slučajem iskrcavanje izvršeno na hrvatskom tlu, vlade država koje su u toj akciji sudjelovale stupile bi u kontakt s Dražom Mihajlovićem, a ne s Josipom Brozom. Vjerojatno bi to bio kraj partizanskog pokreta u Jugoslaviji.

U krvavim sukobima u kojima počesto nije bilo jasno tko će koga, izvršena su brojna brutalna ubojstva, masovna silovanja i pljačka imovine u čemu su sudjelovale sve suprostavljene strane. Pojedini krajevi su potpuno opustošeni, a nakon rata u nekim dijelovima Hrvatske stanovništvu nije bio dopušten povratak. Tako je istočna Lika, primjerice, ostale bez Hrvata, selo Boričevac ostalo je pusto, a u Udbinu su naseljeni Srbi. Istu sudbinu su doživjela sela oko Bosanskog Grahova, a u Slavoniji selu Španovica koja je spaljena, a stanovnici likvidirani i protjerani promijenjeno je i ime u Novo Petrovo Selo.

  1. godine Hrvatski narod kao i svi građani Hrvatske jasno su se opredjelili za samostalnost. Tzv. Badinterova komisija jasno je zauzela stav da su su granice republika u Jugoslaviji i državne granice. Danas se počesto i prečesto piše i govori kako Ustav SFRJ iz 1974. godine omogućio hrvatskim građanima da se izjasne za samostalnost. Međutim, i u ustavu iz 1963. godine isto tako je u preambuli naznačeno da je pravo svakog naroda da se slobodnom voljom izjasni za izlazak iz jugoslavenske federacije kao i da formira posebnu državu. Na upit je li u ustavu iz 1946. godine također postojala takva odredba, odgovaramo da nije. Zapravo i nije mogla biti jer je te godine jednostavno prepisan sovjetski ustav iz 1936. godine.

Uslijedio je krvavi rat za slobodu u kojem su tisuće ljudi ubijene, izvršena brojna zvjerstva, protjerano na desetke pa i stotine tisuća ljudi, kako u Republici Hrvatskoj tako i Bosni i Hercegovini. Hrvatski sabor i druga državna tijela donijela u tijekom rata, a i kasnije više prevažnih dokumenata na koje se dokumente mi danas možemo s ponosom pozivati.

Sve ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata zaista trebamo ostaviti povjesničarima, ali s jednom ogradom. Kroz 55 godina života u Jugoslaviji sustavno se izbjegavao susret s istinom. Nažalost, to se u određenoj mjeri nastavilo i u životu Republike Hrvatske. Bez obzira tko je zločine počinio, bili to ustaše, četnici ili partizani, Talijani u anketiranim područjima, Nijemci ili netko treći, istinu treba utvrditi. Treba pronaći zemne ostatke svih usmrćenih žrtava, dostojno ih pokopati te komemorirati na masovnim i pojedinačnim grobištima na području cijele Domovine i susjednih država.

A što se državnih akata tiče, Domovinski rat je vjerojatno najsvjetlija i najsvetija točka i događaj u povijesti Hrvatskog naroda. Nema nikakvih potreba danas se pozivati na bilo koje i kakve događaje iz dalje i bliže prošlosti. Napose ne na događaje u kojima je i zbog kojih je dobar dio naroda bio žrtvom.

Domovinskim ratom je stvorena suvremena Republika Hrvatska. Svaki državljanin na njega treba biti ponosan. Sve preambule svih akata od posebnog državnog interesa, uključujući i sam Ustav RH treba tu činjenicu uvažavati i i u sebi bez iznimke sadržavati i na nju se pozivati.

Piše: Neven Vicić

Comment

Share.

About Author

Comments are closed.