Možemo pročitati u današnjem Evanđelju: „Dva čovjeka uzidoše u hram da se mole: jedan farizej, drugu carinik“. (Lk.18.10.)
Farizej, strogi i tobože pobožni Židov, i carinik, prezreni skupljač poreza. Nije Bogu bliže onaj koji stoji uz oltar od onoga što je na dnu crkve. Upitajmo se da li smo u crkvi samo tijelom ili su sve naše misli usredotočene svetim tajnama, tom izvoru snage za životne bure i oluje koje nas očekuju. Tu bi sa svetim Pavlom mogli uskliknuti: „Sve mogu u onome koji me jača“.
Dva čovjeka dođoše u hram – mjesto molitve. Moraš biti svjestan tko si, kakav si, gdje si, što hoćeš, što trebaš, kome si došao. Tek tada ćeš se ponašati kako dolikuje.
Farizej se gura sasvim naprijed. Ne moli se on Bogu. Nije njemu do iskazivanja časti Bogu, nego da sebi pred drugima približi čast. On se hvali stavljajući sebe Bogu na izložbu, kao da je došao da naplati što nije razbojnik, pljačkaš i bludnik. On svoje grijehe ni ne spominje umišljajući kao da ih nema. On od Boga ništa ne moli, niti se Bogu klanja, a niti mu je stalo do Božje slave. On samo ističe – vidiš, Bože, kako sam ja dobar. I ode kući neopravdan, ponižen, ali pun sebe, nesvjestan da će se jednom njegova naduta veličina rasplinuti i razotkriti njegovo stvarno stanje.
A carinik je bio na dnu crkve… svjestan je svoga stanja. Bože, dobroto moja, što bi sa mnom? Kako sam te mogao tako vrijeđati? Priznaje on Bogu svoju griješnost. Zato i je tu tražeći od Boga oproštenje, skrušeno se udarajući u prsa govoreći: „Oprosti Bože, meni griješniku!“.
Bog odbacuje samohvalu, a prihvaća kajanje
Farizej je samohvalom upropastio sve ono dobra što je učinio. Bog ga odbacuje što druge ljude oko sebe prezire i o njima loše misli i govori. Zahvaljujem ti Bože što nisam kao ostali ljudi. To je njegova „molitva“, koju Gospodin ne prima. On moleći sebe osuđuje.
Carinik se ne osvrće oko sebe razgledajući tko je tu još došao i kako je odjeven. Njemu je važna haljina njegove duše, koja je zamazana, a on bi joj htio vratiti čistoću. Zna da je došao na pravo mjesto da ostvari svoje naume.
Zbog kajanja Bog zaboravlja dugove. Taj carinik iako griješnik, otišao je iz hrama draži Bogu od onog umišljenog pravednika koji se prsio pred oltarom.
Gdje mi spadamo?
Danas oholi farizeji i ne dolaze u crkvu. Kad sve vide tko u crkvu dolazi, njima se ne dolazi. To nije njihovo društvo. Oni najradije kod kuće slušaju svetu misu na televiziji. No, nije mi jasno kako se pričešćuju. Kad bolesnik počne odbijati hranu, bliži mu se kraj. Oni će sto mana naći onima koji idu u crkvu, a sami ni ne misle da bi se trebali mijenjati.
Ima farizeja i među nama, bez obzira gdje su se smjestili. Umjesto da razgovara s Bogom, razgovara i šapuće s najbližim oko sebe. Vidi onog što se pravi pobožan. Vidi onog što se ukipio kao svetac. Vidi one što je svaki dan na pričesti, a ja znam kakva je. To je njegova „molitva“. Bolje bi mu bilo da je ostao kod kuće.
Samo nas oholost priječi da ne budemo sveci
Na početku svete mise svećenik nas poziva da se skrušimo i molimo oproštenje govoreći: „Ispovjedam se Bogu svemogućemu i vama braćo da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom..“. Zatim nadodaje: „Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh“.. Najprije počistimo ispred svojih vrata. Izvadimo brvno iz oka svoga, kako bi vidjeli izvaditi trun iz oka brata svoga.
Svi se mi moramo brinuti oko čistoće svoga tijela, svoje odjeće i na čistoću duše nikada ne smijemo zaboraviti. Što čovjeku koristi ako čitav svijet zadobije, a dušu izgubi?
Kako često idemo na svetu ispovijed – sakrament Božje ljubavi gdje nas Isus čeka, grli i prašta?
„Tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk.18,14). Oholost je, kažu, najraširenija bolest duše. Ohol kršćanin moli malo, nimalo ili naopako. Ohol misli da je sam sebi dosta. Ohol čovjek je slabić, on je lažac i varalica, vara samoga sebe – sebe precjenjuje, druge podcjenjuje. Samo nas oholost priječi da ne budemo sveci. „Čovjek toliko raste u Božjim očima, koliko je sam sebi manji“ (sv. Ante).
Naše riječi ne smiju biti: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi“, nego:“Bože, smiluj se meni griješniku!“.
