ČASNO JE ZA DOMOVINU TRPJETI, A JOŠ ČASNIJE ZA NJU ŽIVJETI

0

salinovicO, hrvatska majko kamena i meka, o,  Hrvatska majko sva naša si jeka… Kolike suze na tebe su pale da bi djelić slobode ti dale…

I ova država, hoću reći hrvatska država, u koju je utkan svaki milimetar našega bića, sve svoje životne energije, naše žive i neiscrpne inteligencije, u dosadašnjoj mjeri nije znala, ili nije njoj bilo omogućeno afirmirati te vrijednosti kao model za budućnost.

Generacije su u sebi dično nosile, predstavljale i stavljale sve svoje vrijednosti na oltar domovine. Mnogi su čekali u dugačkom redu, dok su posuti odama časti i raznih privilegija, pred njima grabili sitni udbaški kokošari, dželati hrvatskog naroda i ljudski kukavelj i mizerije posvemašne.

Oni su žurili u nove urede, po novo ordenje, sinekure i pljačku nečuvenu. Sanjarili smo do boli,  ponizni sinovi domovine, propovjedajući i vjerujući, kako: “još Hrvatska ni propala, jer mi živimo. “Na žalost, još uvijek, s mršavim rezultatima i sve dubljim uvjerenjem, kako će nam sutra biti bolje.

Još uvijek,  pred sobom vidim istinske hrvatske sinove i muževe, hrabre lučonoše u tami svepostojećoj. Veliki su po tome, što hrabro nose svoj križ i svoj teret sve za BOLJU  HRVATSKU!

Tek kratki proplamsaj onoga, što bi se životom moglo nazivati, na Golgoti našega trajanja, blagim pogledom prema Uskrsu, počeli smo se, napokon, prepoznavati kao narod. Kakvi god jesmo, sigurno smo kroz stoljetnu povijest bili jedni drugima Šimun Cirenac, poomažući nositi teški životni križ pripravljen od staljinističkih krvnika i egzekutora.

Brišući krvavi znoj sa užarenog čela, i naši sunarodnjaci utisnuli su svoje krvavo lice u Veronikin rubac do vječnosti, kao simbol stradanja hrvatskog naroda za slobodom!

I danas, kada nam nije onako, kako smo željeli, pojedinac i društvo moraju zajednički i svaki na svom području, u malim i velikim stvarima, davati prilog kulturnoj i lijepoj slici našega naroda. Što god u životu,  u to pogledu,  doprinesemo, to opet dobivamo natrag, u obliku razvijanja odgovarajućih osjećaja i doživljaja u nama.

Ima jedna prava, pravcata aristokratkinja, a to je povijest. Ne da se zavaravati ni potkupljivati. Prezirnim korakom prelazi preko svih naših mjerila, ljestvica i ocjena. Samo elitu ljudi ona bilježi, pamti i drži. Nitko se u nju, nezasluženo nije ušuljao. Samo oni, koji u predvorju pokažu posjetnicu za čovječanstvo korisnih i plemenitih djela, imaju pristupa u njezine odaje. Ni grbovi, ni milijuni, ni položaji, ni vlast, ni naslovi, ni pohvalama ispisane stranice života, ne koriste ništa. Ljudi ostaju s njima vani, ako svojim životom i radom nisu stvarno pridonijeli važan prilog dobrobiti naroda i čovječanstva.

Povijest je ispravak svih naših shvaćanja i sudova. Pravedan je, stoga, redosljed mrtvih. O, kad bismo imali, kao što povijest ima ono nešto, onaj instinktivan, nepogrešiv i pravedan kriterij, po kojemu bismo napravili redosljed živih! Povijest ima odvijeno klupko života, a pred nama se ta klupka, tek odmotavaju. Kad se odviju, kad bismo mogli o pojedincima nešto izreći, nema ih više, umrli su, nestali su, otišli su u povijest, da im ona sudi. Suđeno nam je da se varamo o ljudima. Povijest je u tom pogledu, učiteljica života. Historia est magistra vitae. Učimo se od nje, da se što manje varamo.

Te misli i želja za takvim kriterijem, javljaju se u nama, kada mislimo na izbor ljudi u nadolazećim lokalnim izborima. Nevješt kormilar znači katastrofu za brod i za posadu na njemu. Sretan izbor onih, koji upravljaju, najveći je dar Božji valjanom narodu. Nesmotren upravljač, najveće je prokletstvo za društvo, ustanovu i narod, koje može zadesiti na ovoj zemlji.

Društvo, narod i država jesu u velikom, ono što je pojedinac u malome. Ta usporedba živi, još od Platona, koji je na toj misli i osnovao svoju idealnu državu. Ne možemo se odreći klasičnih sustava genijalnih grčkih mudraca, jer u tom smislu nismo se ni za korak odmakli naprijed.

Pamet treba slobodno polje, na kojemu će razviti svoju snagu.

Snažni utjecaj naslijeđa neprijateljskih režima na društveni razvitak moderne hrvatske države, te potreba njegove, konačne, demontaže, kao preduvjeta za nacionalnu i demokratsku konsolidaciju, koja počiva, isključivo na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjede u Domovinskom ratu!

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.