Biblija je Božja riječ upućena ljudima. Želiš li mirne savijesti kročiti stazama života, trebaš je oživotvoriti.
Kažu da je povijest učiteljica života, zato je potrebno učiti, a ne samo iz vlastitog iskustva. Svaki narod kroz povijest poučen vlastitim iskustvom ostavljao je svojim potomcima pouku u obliku mudrih izreka. Tako je ostalo zapisano kako pametan čovjek uči na tuđim pogreškama, a budala ne može ni na vlastitim.
Ubrajaš se među pametne, a da li tako postupaš? Složna braća kuću grade, a nesložna sve razgrade. Već kao djeca čuli smo tu pouku od majke i bake, koje su nastojale svoju djecu odgajati u slozi, altruizmu i ljubavi u osjećaju za potrebe drugoga, dijeleći sve što su imali. Kada bi onaj koji je dijelio ostao bez dijela, bio je radostan vidjevši zahvalni osmjeh na licima onih kojima je dijelio. Onaj koji je dijelio (bajame, orahe, kolače, kruške, jabuke, bombone) nije najprije ostavio sebi, već bi on zadnji došao na red. Nije bilo sebičnosti. Djeliteljeva radost je bila sreća na licima darovanih.
Budi postojan u molitvama
Čitamo u Djelima apostolskim: „Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenu kruha i molitvama… svi koji prigliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko“ (Dj2.42-44).
Upravo radi toga za njih su pogani govorili: To su oni koji se ljube. Bio je to njihov znak prepoznavanja.
Kakav si ti, ne samo u odnosu na članove svoje obitelji, već i prema susjedima? Odlikuje li te darežljivost, nesebičnost ili te poznaju po škrtosti? Upravo po tome ćeš prepoznati da li si i koliko Kristov sljedbenik. Neće ti biti teško izračunati kolika će ti biti plaća nebeskog Oca. Znaj da je On pravičan i nepotkupljiv.
Kako onda shvatiti, razumjeti, opravdati apostole koji su se razbježali kad su Isusa uhvatili. Što su oni mislili, valjda spasimo svoju glavu kad i onako Isusu ne možemo pomoći. Malo je reći da je sramotno što se podno križa našao samo jedan učenik, koji je za tu prisutnost dobio Mariju za majku, a ona Ivana za sina, kako je sam Isus kazao povjerivši jedno drugome.
I grob mu podari tajni učenik Nikodem.
Ovdje se sjetih one narodne: Bože moj čuvaj me od prijatelja, a ja ću se sam čuvati od neprijatelja. Promisli dobro koja je pouka tih riječi. Gdje tu sebe nalaziš? Prijatelje se nikad, nigdje ni za što ne izdaje. S njime se dijeli smijeh i suze. S njime se radost povećava, a tuga umanjuje. Prijatelj se u nevolji pozna. Ona zbližava ljude. Na veselje se poziva, a za nevolju bilo koje vrste, čim doznaš brzo žuriš prijatelju kako bi mu bio pri ruc, ako i koliko mu zatreba, govoreći mu: Tu sam, uvijek možeš računati na mene. Samo reci u čemu mogu pomoći! Za vjenčanje se šalje pozivnica, za sahranu ne.
Isus nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi
Isus nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi, stoga je na poseban način želio Tomi posvjedočiti svoju prisutnost rekavši mu: „Prinesi prst svoj i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ reče mu Isus: „Budući da si me vidio povjerovao si. Blaženi koji ne vide, a vjeruju! (iv. 20. 27-29).
Toma dodiruje čovjeka i naziva ga Bogom. Jedno dodiruje, drugo vjeruje.
Uskrsli Isus donosi svojim učenicima najljepši dar neba pozdravom:“Mir vama! Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas.“ (Iv.20.21). Mir među narodima, zajednicama, obiteljima, dolazi iz srca pojedinih njegovih članova, koji poput pjesnika Izidora Poljaka mogu uskliknuti: Kuda koračam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.
Da li je to i tvoj moto? Trebao bi biti, jer to Isus traži od nas riječima: Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem vas. Dobili smo zadatak. Kako ga vršimo? Da li „gasimo vatru“ ili je potpirujemo?
Apostoli su bili preplašeni, ne bez razloga. Strah je kočnica uspjeha. Imajući to na umu, nije dobro nikoga, a pogotovo malu djecu plašiti na bilo koji način, što se često dopušta s nekakvim „baba rogama“ i slično, poput one: Budeš li ružno govorio odrezat će ti jezik. Toga smo se naslušali ne shvaćajući koliko je to strašno. Može to polučiti neke trenutačne rezultate, ali u konačnici gorki su plodovi takova nauka.
„Ako ne vidim u njegovim rukama biljeg čavala, i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“. (Iv.20.25).
Tako dakle, Toma, kako nisi shvatio da je ono što se gleda znanje, iskustvo. Tu vjera ne treba.
Naša vjera nije ništa naučeno. Ona raste kao zrno gorušice. Prati nas od kolijevke do groba. Ona nas vodi, jača, krijepi i brani.
Ako si već poput Tome bio sumnjičav, slijedi ga i u njegovoj ispovijesti vjere. Toma nije imao povjerenje u ljude. Išao je sa svojom sumnjom ravno Gospodinu. Dođi mu i ti i sumnja će nestati. Dobar je Bog i milostiv svima koji ga traže iskrena srca.
Tominom nevjerom utvrdimo svoju vjeru.
