Nije osobita dika za slobodnog čovjeka pripadati ni jednoj zemlji.
Tko to prekida naše zanose, razbija naše najljepše vjere i oduševljenja? Tko to divljački narušava naš harmonijski svemir?
Duša je naša došla i približila se, a vi ste je gotovo cijelo stoljeće pokušavali otjerati, kao plahu ptičicu s namjerom da odleprša. Vi, militantni ateisti zarobljeni u vlastitoj kaznionici i svojem čistilištu.
Za nas je život savjesti, naš pravi život, naše pravo nacionalno biće, i da pri tome nema za nas drugoga života, nego je ovaj unutrašnji. Sva naša povijest za nas je pravi mislilac, koji cijelu našu sudbinu promatra kroz vedrine ljudske duše. To je najiskreniji, najdublji, najizrazitije očitovanje našega života, vrhovni trenutak naše životne sabranosti. Dodirivamo vlastitu savjest, jer se bez nje ne može ni ljubiti, ni jesti, ni piti, ni misliti, pa čak ni griješiti bez dodira s njom. Ona nas vodi i vodila nas je našim putevima na traženju istine i na nalaženje zabluda. Ona je kao dobri anđeo, koji nam pruža melem i vodi nas i vodio nas je ovim tamama, čuvajući svijest o sebi kroz stoljeća. Cogito, ergo sum. Credo, ergo sum.
Stvorenom državom ispunili smo obećanje junaka i mučenika slobode. Oslobađanjem lanaca, srušeni su zidovi i u prah pali. Svi oni koji su nam proširili obzor, svi oni koji su nam pomogli shvatiti, kako je narod previše velik, da bi bio dovoljan sam sebi. Naša domovina je izborena, a ne dobivena.
Pozicionirali smo se u sve svjetske asocijacije i postali respektabilni faktor svijeta. Snažno smo kao država počeli napredovati: u političkom, kulturnom i gospodarskom smislu.
Neki su se prepustili i drugom duhu: snazi zla u nama i oko nas. Osim slobode, istine, povjerenja i ljubavi, postoji ropstvo, laž, nepovjerenje, mržnja… U nama i oko nas događa se jedno i drugo: prepuštamo se zlu i htjeli bismo se i poneki se predaju. Vjerom da je ljubav jača od zla i smrti, ostajemo uspravni.
Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Ugasite mržnju! . Najviše ljubavi, pažnje i sućuti ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti.
Gubitkom svjetonazorskog profila, još uvijek smo mentalno bivša i umrla država. Ljevica, hoću reći bivši slijepi sljedbenici partije marširaju hrvatskim institucijama, još uvijek smo u procesu nacionalne i političke identifikacije. Istu obilježava totalna pomutnja (conffusio babylonica), u povijesnom procesu uređenja identiteta cijelog društva, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.
Sljedbenici političkog testamenta Ivice Račana iz 1991. god., najavio je da će SDP glasovati za hrvatsku neovisnost, samo pod uvjetom, da dokument o neovisnosti sadrži i obavezu da Hrvatska krene prema konfederalnim vezama sa zemljana u regiji. Koko je Tuđman to odbio, Račan je sa svojim zastupnicima napustio Sabor. Ne smijemo to zaboraviti.
Teško je buditi samosvijest, ali je teško vjerovati, da narod, koji vječno traži strane gospodare ima potencijal za nešto drugo, osim da kmet ostaje. Slobodno mogu vjerovati, da zbog dugogodišnjeg ropstva, nisu nastupile i genetske mutacuje, zbog čega narod nikada nije razvio i izgradio svoj nacionalni osjećaj, koji još nije, a za dugo još neće razviti identitet.
Račan je 2000. godine izdao Hrvatsku. Način, kako se obračunavao sa obavještajnim službama i nekritički priželjkivao regiju, inzistirao na našim zločincima u Domovinskom ratu, bila je to patološka mržnja prema Hrvatskoj. Mini puč, Mesić je izveo prema hrvatskim generalima, koja se do kraja otkrila, kada je Josipović došao na vlast. Da ne nabrajam izjave Milanovića u Njemačkom Bundestagu, Josipovićeva izjave u Izraelskom Knesetu, Budimira Lončara u UN, koji je doprinio embargu na izvoz oružja u Hrvatsku itd.
Hrvatska lijeva politika ima problem i još uvijek ga ima s nacionalnom državom, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Ona je ne razumije i emocionalno je ne doživljava. Ono, što je nama Hrvatska, njima je regija.
Bez te ljubavi prema domovini: što bi oni bili u stanju učiniti za narod, koji biološki nestaje? Kako se god prezentirali, dizajnirali, pod kakvim se god teorijama nudili hrvatskom narodu, svode se na duboke političke razlike prema hrvatskoj državnosti. U pitanju je trajna agresija struktura, koja hrvatsku samostalnost i suverenitet vide i doživljavaju kao krimen, prema golemoj većini hrvatskog naroda. Tome dnevno svjedočimo. Danas u esenciji hrvatskog društva i poslije 27. god. hrvatske države, bjesni sukob totalne anacionalne ideologije, zaogrnute u pobjedničke odore Drugog Svjetskog rata, kao i u simboliku poratnog totalitarnog režima s autentičnom suverenističkom Hrvatskom.
Ipak, sa zadovoljstvom mogu konstatirati pad tih nebitnika, koji se voze u izgubljenoj demontiranoj kočiji svoga naslijeđa. Izgubljenoj ideološkoj matrici, bez istinskih životnih uvjerenja, bez pomanjkanja svijesti o sebi, gotovo u svim sredinama rapidno nestaju.
Hoćemo li u našim Pločama ponovno zidati osobe iz propalog reliktnog i atavističkog vremena, neobojenog i propalog, bez unutrašnjih pobuda i nadahnuća, koji su ostavili doživljaj kao loš trag i u našem gradu?
Nitko ne ide u bitke, koje su odavno izgubljene. Grad Ploče, hvala Bogu, popravlja svoju psihofizionomiju i polako uređuje svoj identitet. Relikti prošlosti još uvijek se vide. Nacionalno je još uvijek neidentificiran grad: bez tradicije, običaja, folklora, kulturnog sadržaja, dugo godina izgubljen u vremenu i prostoru.
Kao samostalni politički subjekt, bez infrastrukture na nacionalnoj razini, bilo bih mi jako žao da ostane izolirani otok jednog otuđenog i tužnog vremena.
Neki, nikada neće shvatiti: da moderna hrvatska država i u stvarnosti, pa i povijesno gledano, počiva isključivo, na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjede u Domovinskom ratu.
Uvjerenja sam da će proces identifikacije ići do kraju, u cijeloj našoj domovini, da tim procesom budemo, kao i drugi veliki narodi Evrope; da skupa možemo kao i oni zapjevati: HRVATSKA HRVATSKA IZNAD SVEGA!
Dr. Filip Šalinović
