Čovjek je od svoje najranije dobi sklon otkrivanju – upoznavanju života – stvari oko sebe. S vremenom počne otkrivati i samoga sebe. Brzo uvidi kako to nije nimalo lako.
Htjeli bi upoznati drugog i drugačijeg sebe zanemarujući. Zato se događa da prije vidimo trun u oku brata svoga, nego brvno u vlastitim očima.
Upoznati nekog čiji je umjetnički opus velik nije lako. Doživjeli smo da nas netko ugodno iznenadi i prokomentirali kako dotični uvijek tako čini – poseban je – smisli on neko iznenađenje unaprijed radujući se našoj sreći.
Bog nadilazi sva naša očekivanja
Bog nadilazi sva naša očekivanja, budi znatiželju i stalno idemo dalje i dalje kao „Ivica u šumi“, čija ga ljepota odvlači sve dublje i dalje očaravan novim spoznajama.
„A ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinoga istinitog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista“ (Iv.17.3.).
Bog će nam u vječnosti stalno priređivati iznenađenja otkrivajući nam svoju ljepotu – dobrotu. On je sama vječnost, te ni iznenađenima neće biti kraja, jer gdje je kraj, tu je vrijeme. U tome i jest sreća radoznalog djeteta.
Događa se da nas u životu zaokupe raznorazne stvari, te zaboravimo na Isusa. Sjetimo ga se tek u nevolji, a i tada zaokupljeni svojim tužnim mislima, otkrivamo samo djelić njegove Božanske veličine. Kod mnogih On ostaje i dalje velika nepoznanica sve do sljedećeg osjećaja nemoći.
Čovjek se u školi opismenjuje – upoznaje svijet oko sebe i ostaje zadivljen pred jednom travkom što se probija kroz tvrdu zemlju pored asfaltiranog puta, pred jednim cvijetom koji najavljuje proljeće, te pred ružom koja ukrašava najveće svečanosti.
S ptičjim pjevom i sam želi zapjevati. I ote mu se iz srca pjesma hvale: Velik si, o Bože, u stvorenjima svojim.
U Božjoj školi upoznajemo svog Učitelja Isusa. Da bi ga s pravom zvao Učiteljem, moraš se dati od njega poučiti. Čemu? Životnoj mudrosti – uviđanju važnosti vremenitih i vječnih dobara.
Ostavi se ljudskog mudrovanja, a prihvati Božju mudrost, koja je jedna, jedinstvena, trajna, za sve i svakoga. Tu spoznatu mudrost dužni smo prenositi drugima stavljajući Boga uvijek na prvo mjesto.
Čovjek može o sebi imati visoko mišljenje sve dok ne upozna nekog spretnijeg, sposobnijeg, pametnijeg, koji je postigao velike rezultate u svojoj struci, te svoja postignuća više ni ne spominje.
Kad do nas dopru vijesti o nepravdama, uvredama, osudama, koje se nanose osobama sveta života, odmah pomislimo: kad tako s njima postupaju, što bi tek bilo sa mnom? Kad vidimo da i pravedni trpe, lakše nam se pomiriti s vladavinom zakona jačeg, moćnijeg, koji zanemaruje istinu i pravdu. Sve nas to navodi na zaključak da ona samo kod Boga postoji, te da je naša čista i mirna savijest ono što nas smiruje i tješi.
Nema kršćanstva bez križa
Upoznavanje Boga rezultira poniznošću koja se odlikuje molitvom „do nogu Gospodinovih“ poput Marije sestre Lazara iz Betanije, kojeg je Isus uskrisio i potvrdio da je Marija bolji dio odabrala slušajući njegov govor.
Možemo pročitati u Djelima apostolskim kako „svi oni bijahu jednodušni postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom i braćom njegovom“(Dj.1.14). Ta im je molitva dala snagu za daljnje mučeničko svjedočenje.
Isus svoje ne napušta pa kaže: „Ja za njih molim, ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao“(Iv.17.9).
Da, i ti si vojnik na bojišnici života. Nemoj se bojati, jer nisi sam. Isus ti je najbolja logistika, a kad je On s tobom, možeš sa svetim Pavlom uskliknuti: Sve mogu u onome koji me jača!
Znaj, Isus te neće napustiti. Nemoj ni ti njega, jer on je tvoja snaga.
Kad netko ne sluša – ne želi čuti što mu se govori, kažemo da mu je na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo.
Tako je i s nevjernicima. Tom i takvom svijetu Gospodin uzalud pruža ruke. Oni bi ih još jednom na križ prikovali. Grijeh zamračuje oči duše i taj ne vidi Boga. Ostaje u grijehu i ostaje bez Boga. ,
Razmišljajući o tim žalosnim sudbinama dobro pazimo da se nama slično ne dogodi. Imaj na pameti onu staru : Tko stoji, neka pazi da ne pane. Žaliti drugoga je bezkorisno ako se ne potrudimo pružiti mu adekvatnu pomoć.
Nemoj dozvoliti da dođeš u stanje da žališ nad samim sobom, jer si to nećeš moći oprostiti, a taj „crv ne umire“.
„Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati“. (1.Petr.4.13).
I ova Petrova poruka daje nam snagu i utjehu u svim životnim patnjama. Sljedeći nauk apostola, slijedimo Krista.
Tko zbog Krista trpi mora znati da Krist s njime putuje. Nije sam. Nema kršćanstva bez križa.
Ako nam zli i bezbožnici plješću, moramo se zapitati gdje i kad smo zatajili Učitelja.
„Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!“ (1.Petr.4.14).
