PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – KAKO SE MOŽE NADATI ŽETVI ONAJ KOJI NE SIJE?

0

don Petar MikićPrije svake sjetve seljak moli Boga za lijepo vrijeme kako bi pravovremeno mogao pripremiti zemlju za sjetvu. Potrebno je zemlju uzorati, očistiti je od korova, ukloniti kamenje koje bi mu smetalo oranju. Izvršiti određenu prehranu zemlje, pobrinuti se da u blizini ima vodu koja će mu nužno trebati u daljnjem uzgoju zasijanog sjemena. Nepripremljena, suha zemlja ne donosi očekivan urod, pa seljak na vrijeme uviđa da je uzaludno sijati.

Kod svake sjetve treba misliti na odabir sjemena, na njivu na koju se misli posijati usjev, te na samog sijača koji mora biti trijezan i razborit prije, za vrijeme i poslije samog sijanja.

Uzalud je ponajbolje sjeme, ako ga se sije po nepripremljenom zemljištu.

Sijač se mora pobrinuti za dobro sjeme

Sve ovisi o sijaču koji se mora pobrinuti za dobro sjeme, zemlju pripremiti za sjetvu, te pravovremeno, ovisno o klimatskim uvjetima zasijat, spreman za prehranjivanje i natapanje usjeva.

„ Gle, izađe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pada na kamenito tlo… nešto pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno trostruko, drugo šezderestruko, teće trideseterostruko“….(Mt. 13.4-8).

„ Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas“ (Mt.7.6).

Evanđeoski tekstovi nam sasvim zorno govore što nam je činit, kako sa sjemenom postupiti da naš trud ne bude uzaludan, već da bude nagrađen obilatim plodom.

Sjeme je nešto čudesno. Kakvu tajnu u sebi krije? Ako ga pravovremeno postavimo u plodnu zemlju, obdarit će nas slatkim plodovima ugodnim za oči i korisnim za tijelo.

Zar da osuđujemo zrno, ako je iz sijačeve ruke palo na put, te ga ptice pozobaše? Zar je sjeme krivo, ako je dospjelo na kamenito tlo? Zar je sjeme krivo, ako je dospjelo među tnje koje ga je ugušilo?.

Isusova prispodoba velika je opomena sijaču, koji mora budno paziti gdje, kada i kako sije.

Tko su ti sijači? Prvi i najodgovorniji su roditelji, slijede ih svećenici, pa onda svi oni koji se bave sredstvima društvenog pripćavanja: odgajatelji, učitelji, novinari, pisci i pjesnici.

Ako i svi pogriješe, svećenik to ne bi smio. Zar je Isus mogao uputiti jasniju poruku kad je kazao: „ Ne dajte svetinje psima niti svoga biserja bacajte pred svinje“!

Iz tog jasno proizlazi da „njivu“ prije sjetve treba za sjetvu pripremiti. Ta odgovornost je na sijaču.

Za zlo sjeme svaka je godina dobra

To znači da svatko tko sakramente prima, za njih mora biti pripremljen. Da li se to i u kolikoj mjeri čini? Iz života „vjernika“ je vidljivo da tu nešto nedostaje. Nedostaje prava priprema koja uzrokuje loše posljedice za pojedince i zajednicu. Zar nas to ne zabrinjava? Veliko je blago u svećeničkim rukama. O raspolaganju tim blagom ovisi i njihova vječna sreća.

Kod krštenja djeteta ozbiljna priprema, pouka je nužna za roditelje i kumove, a praksa je daleko od toga. Zašto?

Kod krštenja odraslih traži se teoretska i praktična dugotrajna priprema, što ponajčešće prakticiraju misionari. Krštenik se svojim životom mora razlikovati od nekrštenog.

Prvopričesnike, krizmanike, zaručnike treba strpljivo i odgovorno pripremati za te svete sakramente kako se bi sveli na običaj, već postali izvor životne snage.

Svatko bi se od nas trebao upitati kako je s našom sjetvom? Kakav primjer rječju i djelom ja dajem svojoj okolini imajući u vidu mlade kojima smo često uzor.

Odrasla „zrele osobe“ ne smije se voditi onom : Brigo moja pređi na drugoga, već mora znati da je svatko „kovač svoje sreće“, te „kako prostre, da će tako i spavati“

Kako se može nadati žetvi onaj koji ne sije, koji se o usjevu ne brine, koji ne uvažava savjete roditelja, svećenika, susjeda, prijatelja?

Za zlo sjeme svaka je godina dobra, svaka sezona rodna, svako vrijeme odgovara…

Božje sjeme teško nikne, još teže raste, a veoma teško donosi rod. Zašto je tako?

Ti ne želiš biti „staromodan“ pa se lako predomisliš… zar imaš „kokošju pamet“, zar ti je „vrana mozak popila“, pa tako lako skrećeš s dobra puta?

Svetinje nisu za razmjenu, a još manje za prodaju! Život je pun iznaneđenja- kušnji. Zar si zaboravio narodnu: Na muci se poznaju junaci.

Božju riječ rado slušamo, čak želimo i živjeti po njoj, ali samo dok nas ništa ne košta. To su kršćani do“ prve uzbrdice“, koji se Bogu ne mile.

Za ljubav voljene osobe spreman si se žrtvovati i ta žrtva mjerilo je tvoje ljubavi. Isus je to pokazao žrtvom na križu.

Možda si previše navezan na zemaljsko: životne brige, kruh ugodnost… Oni za Boga „nemaju vremena“. Nemaju oni ništa protiv Boga., svećenika, mise, ispovijesti, molitve… „Sve će to oni kad uhvate malo više vremena“. Bog je za njih prijatelj koji će ih razumjeti i rado pričekati.

Oni su nalik kamenu u vodi, „kupa se on u vodi“, ali kad ga razbiješ unutra je suh kao da su ga donijeli s mjeseca.

U moru su oni Kristove milosti, ali ga u njihovu srcu nema. Ma, ima i plodne zemlje. To su oni koji primaju riječ Božju. To su sretnici koje vrijeme nije pregazilo, ni novotarije otrovale, koje vjetar nije savio, koji u Bogu nalaze životnu snagu.

Comment

Share.

About Author

Comments are closed.