ISUS KRIST-KRALJ SVEGA STVORENOGA – „NE ŽIVI ČOVJEK SAMO O KRUHU NEGO O SVAKOJ RIJEČI KOJA IZLAZI IZ BOŽJIH USTA“
Našli smo se u društvu sjedeći pred TV ekranom, gledajući neku „važnu utakmicu“. Utakmica je i završila a pojedinci nisu ni znali tko to igra, a još bi manje mogli nabrojiti neke igrače. Drugom prigodom društvo je slušalo nekog poznatog govornika, a ponekad i pjevača. Opet je bilo onih koji ništa o govorniku, a niti o pjevaču, nisu znali.
Takova je eto površnost suvremenog čovjeka. Međutim, ima osoba i događaja koji nas ne mogu ostaviti nezainteresiranima. Nastojimo sve o njima saznati.
„Došao sam na svijet da svjedočim istinu“
Danas je blagdan Krista Kralja i ne možemo pored njega proći bezbrižno. Eto ti prigode da se upitaš što i koliko ti znaš o tom Kralju, tvorcu i spasitelju svega stvorenoga. Nek ti odmah bude jasno: Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nije omeđeno vremenom ni prostorom, kao zemaljska kraljevstva.
To je onaj što je rođen u pastirskoj štalici, onaj koji je velika čudesa činio, ozdravljao bolesne, mrtve uskrisio, gladne nahranio čudesnim umnažanjem kruha, tužne tješio, oluju utišao, po moru hodao. Dopustio je da ga đavao napastuje tražeći od njega da ljudima dade obilato kruha, pa da će ga onda slijediti. To je đavolska metoda do današnjih dana. Dobio je odbijenicu od Isusa: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“. (Mt.4.4.).
To je onaj koga su na križ razapeli, a on s križa za njih molio oprost, jer ne znaju što čine. I desnom razbojniku koji je bio s njime razapet raj obećao.
I Pilat je dobio odgovor: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas“. (Iv.18.37.).
Ostavio je on crkvu da nastavi njegovo djelo dijeleći članske iskaznice, putovnice i vize. Propovijeda crkva to kraljevstvo ljubavi, mira, sreće, pravde.
Moramo se ozbiljno preispitati kako se dijele ti „dokumenti“. Čitam upravo danas u jednom dnevnom listu gdje dotični novinar govori kako je u nježnim godinama kršten, pričešćen, krizman, a onda postao veliki agnostik. I kao takav dijeli on s visoka lekciju jednom biskupu i jednom patrijarhu. Koje li drskosti? Eto, on agnostik, „nevjernik“, kako se predstavlja „soli pamet“ već osoljenima. Njegovo ime, kao ni ime dnevnog lista ne želim spominjati, kako im ne bi pravio reklamu.
Tom „mudracu“ smeta što biskup upozorava na Istanbulsku konvenciju koja iskrivljava poimanje čovjeka, te upozorava na „nekršćansku Evropu“ i zemlje koje su se „raskršćanile“, te legalizirale istospolne zajednice, dozvolile pobačaj i eutanaziju, legalizirale drogu.
„Ne dajte svetinje psima, niti svoga biserja bacajte pred svinje“. (Mt.7.6.). Vidljivo je da su mnogi službenici Crkve zaboravili na te Kristove riječi.
Nekima se ipak „oči otvaraju“. U austrijskoj Biskupiji Bozen Brixen (Južni Tirol) u godinama 2020. i 2021. neće se podijelivati sakrament potvrde mladima. Biskup Ive Musera kao razlog navodi reviziju sadašnjeg modela krizmanja. Daje se naglasak na sadržaju. Ide se k jačanju vjere i njezinu svjesnijem prihvaćanju. Hvala Bogu – vidi se svjetlo na kraju tunela.
Poslije Boga čovjek je jedina svetinja
Doći će Krist Kralj, i tada će svima sve biti jasno, ali za mnoge kasno. Dobit će potvrdu vrijednosti svih svojih djela.
„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. (Mt.25.40.). Zar nam nije poručio: Pogledajte me. Ja sam raspet – čavlima ruke i noge prikovane. Sad ste vi na redu. Činite vi umjesto mene: gladne nahranite, bolesne liječite, nevoljnima pritecite u pomoć, žedne napojite, bose obujte, tamnice otvorite, jer što učinite njima, meni ste učinili. U svakom, tvoje ljubavi potrebnom, moramo prepoznati Kristovo ispaćeno, izmučeno, krvavo lice.
Umire Krist u mnogoj braći, a ljudi prolaze i mašu glavom: Sađi s križa, pa ćemo ti vjerovati.
Žedan sam. Taj Kristov krik boli dopire i do tebe. Da, žedan je tvoje djelotvorne ljubavi, koja je svjedok ljubavi prema njemu. Znaj – lažac je onaj koji kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga.
Bog ne sudi nikome. Svatko presuđuje sebi. Ako budeš imao „ulaznicu“, obnovljenu – potvrđenu „putovnicu“, znat ćeš gdje ti je mjesto za navijek zahvaljujući Bogu na tom velikom daru, kao nagradu za tvoj „mali doprinos“ slavi Božjoj.
Kad sretnemo „starog prijatelja“, bit će nam jako neugodno ako ga ne uspijemo prepoznati, jer se već dugo vidjeli nismo. Jednom ćeš se sresti s Kristom. Da li ćeš ga prepoznati? Ako tako bude, čut ćeš riječi: „Dođite blagoslovljeni Oca moga!“ (Mt.25.34.). Te će te riječi toliko obradovati da radosti neće biti kraja.
Svatko će se morati susresti s Isusom Kristom, nepodmitljivim svjedokom svoga života, pravednim sucem svojih djela. Hoćemo li moći veselo pogledati prijatelja?
Posljednji dan naše povijesti, prvi je dan naše zajedničke vječnosti – početak Božjeg kraljevstva.
Ostvarenje našeg životnog sna je život s Bogom u vječnosti. „Čovjek je čovjeku svetinja“ – napisa plemeniti Seneka. To nam i Isus reče. Poslije Boga čovjek je jedina svetinja. Tako bi moralo biti. A da li je tako?
Pune su nam uši priča o humanizmu i poštivanju čovjeka – njegove osobe i dostojanstva. Tako bi trebalo biti, a vrlo često to su samo lijepe riječi.
Isus zaštićuje čovjeka, njegova prava i dostojanstvo. On čovjeka izjednačava sa sobom – „Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od moje najmanje braće“.
Kakav je naš stav i vladanje prema čovjeku? U njemu gledaj Boga i nećeš pogriješiti.
