KAPETAN ŽIKA

0

neven vicicNekad jako davno, dok sam još bio đak, u jednom selu kod Drniša postojalo je vojno skladište koje je čuvalo pedesetak ili malo više vojnika, s kojima smo mi srednjoškolci igrali šah i mali nogomet, a kojima je zapovijedao, pardon, „komandovao“ kapetan Žika.

Kako je ovaj Srbijanac postao kapetan, to nitko u Drnišu nije znao kao i što mu nitko nije znao ni prezime. To uostalom nije ni bilo bitno. On je jednostavno bio kapetan Žika i nikako drukčije.

Jednom  zgodom poveo je skupinu vojnika u vojnom kamionu na utakmicu u Split. Ne treba vam posebice govoriti da su svi bili „zvezdaši“, da su zdušno navijali za „crveno bele“ te da su se u svoje skladište u Trbounju vratili razbijenih glava. Za to njihovo navijanje saznalo se i u „višoj komandi“. U svakom slučaju kapetan Žika za svoj put u Split i to vojnim kamionom nije snosio nikakve posljedice. Vjerojatno zato što nitko nije htio u Trbounje. Svi su se, naime, držali Splita, Šibenika, gledajući jednim okom mogućnost „prekomande“ što bliže njihova rodnog mjesta. A ako nisu uspijevali, i Knin je bio dobar, svakako bolji nego tamo neko skladište u Trbounju, kojih pet šest kilometara od Drniša.

Kako je „Dan armije“ bio 22. „decembra“, u Drnišu je na taj dan bila proslava. Kapetan Žika je, sada u modroj uniformi držao govor. Nakon toga se išlo na domjenak u hotel „Danica“. Jedan od glazbara nakon nekog vremena počeo bi pjevati „U sve vrime godišta“ koju pjesmu bi prihvatila većina nazočnih glazbara.

Kad je bilo otvaranje nove škole na Miljevcima, točnije u Drnovcima i koja je dobila ime po Stjepanu Radiću, kapetan Žika, nazočan na svečanosti, ne znam samo je li bio u modroj ili sivomaslinastoj uniformi obratio se kapelniku:

– Zašto se škola mora zvati po tamo nekom Radiću, zašto ne bi po nekom narodnom heroju.

–U pravi si – odgovorio mu je kapelnik.

– Može, primjerice po Puniši Račiću –

Kapetan Žika koji nije znao ni tko je Stjepan Radić, a još manje je čuo za Punišu Račića, odgovorio mu je:

– E, može po njemu –

Gdje je danas kapetan Žika, je li uopće na životu, jer kapelnik i njegov glazbar nisu više među živima. Vjerojatno se i on kao mnogi njegovi kolege vratio u Srbiju, bio komandant nekog vojnog skladišta još neko vrijeme, možda je uhvatio i majorski čin, a onda otišao u „vojnu penziju“ i na koncu umro i bio sahranjen uz sve vojne počasti kako i dolikuje oficiru JNA.

Prije kojih dva mjeseca, vozeći se s izleta umirovljenika na Visovac, približavajući se Drnišu, iz autobusa sam s lijeve strane ceste vidio krovove skladišta koje je tako revno čuvao kapetan Žika sa svojim vojnicima i gdje smo s njima mi đaci drniških srednjih škola igrali šah i mali nogomet.

Još su mi pred očima vojnici koji trčeći žure što prije prijeći tih nekoliko kilometara kako ne bi zakasnili na povečerje, jer s kapetanom Žikom nije bilo šale i jer bi inače pala koja prekobrojna straža ili neka druga obveza.

Nisam se raspitao služe li skladišta komu ili čemu? U Drnišu više nema vojske, napose srećom nema JNA. Možda su skladišta samo ljušture bez vrata i prozora, bez utičnica i bez lima koji se mogao skinuti. Napose nema vojnika iz krajeva bivše države, „od Vardara pa do Triglava“ koji uz strmu ulicu koja se tada zvala „Ulica 26. divizije“ žure da ne zakasne na postrojavanje i na povečerje.

Zašto sam napisao ovih par redaka? Zanima li čitatelje ovog portala neki tamo kapetan Žika i njegove dogodovštine u Drnišu? Vjerujem da ne, barem ne previše. Ipak, ovih par rečenica mi je jedna od poveznica s djetinjstvom i mladošću i jednim davnim prošlim vremenom. Jer sve što sam napisao na rogotin.hr odnosi se najviše na Ploče, napose kad pišem o rukometu. Tako će biti i ubuduće, vjerujem još dugo. Naime slavim jednu rijetku obljetnicu. 28. prosinca bit će ravno četrdeset godina kako živim u Pločama.

Piše: Neven Vicić

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.