ŽIVOT SE BEZVRIJEDNIM MOŽE ZAMISLITI, ALI SE NE MOŽE ŽIVJETI

0

salinovicRazdoblje “znanstveno-tehnološke revolucije” omogućilo je intenzivan razvoj suvremene znanosti i tehnologije. Obogaćena je ljudska spoznaja, nevjerovatno su proširene čovjekove mogućnosti. No ljepša i sretnija budućnost, čovjekova sloboda i poštovanje ljudskog dostojanstva, ne ovise samo o tome.

One, prije svega,  ovise o čovjekovoj spremnosti da prihvate te humane i etičke vrijednosti. Čovjekova budućnost ovisi prije svega o njegovoj izgrađenosti i moralnoj zrelosti.

Zadivljeni bogatstvom znanstvene spoznaje, neki znanstvenici i pedagozi uočavaju  i bave se samo ljudskim intelektom, zapostavljajući emocionalno, vrijednosno-doživljajno i na njemu zasnovano voljno-djelatno područje čovjekova bića. Tako izdvojena i favorizirana egzaktna racionalnost može se sukobiti, i u stvarnosti se često sukobljava s humanošću. Pred opasnošću smo da se čovjekov ratio angažira protiv čovječnosti, a nerijetko su ga tako i angažirali.

S druge strane, čovjek je vrijednosno biće. On zauzima vrijednosno stajalište prema svemu što ga okružuje. Prema vrijednosnim kriterijima ljudi procjenjuju, mjere i usmjeravaju svoje čine i povijesna kretanja. Prema njima razlikuju dobro od zla, pozitivno od negativnog, humano od nehumanog. Bez vrijednosnih doživljaja i kriterija čovjek bi izgubio sposobnost ljudskog vrednovanja, nestao bi osjećaj ljudskog dostojanstva, potamnjeli bi ideali, isčezla bi ljudskost, kao bitno obilježje čovjeka. Ukratko, bez vrijednosnih doživljaja i kriterija nije moguć čovjekov život, nisu mogući razvoj i napredak ljudske zajednice. Vrijednosni kriteriji i sposobnost vrednovanja potrebni su čovjeku, isto toliko, koliko i sposobnost i postignuća ljudskog spoznavanja.

A u stvarnosti?  Materijalna bogatstva obezvređuju etičke, kulturne i duhovne vrijednosti. “Potrošačko društvo, poglavito preko sredstava društvenog priopćavanja, nameće čovjeku ideal “imati”, radije nego li “biti”. U svijetu tehniziranog vrednovanja života “materijalna” dobra vrijede više na ljestvici vrijednosti, nego sam život. Ljudima nedostaje vrijednosno doživljavanje. Može li i smije li ljudska zajednica prihvatiti takvu soluciju? Smije li dopustiti da potamne ljudski ideali i da čovječanstvo izgubi perspektivu ljudskog usavršavanja? Ako želimo izbjeći moguće tragične posljedice, nužno je reafirmirati vrijednosne kriterije u ljudskim odnosima i vrijednosni pristup svim materijalnim i duhovnim vrednotama.

Taj strah i taj osjećaj vrlo su prisutni i u nas. Ljudi su nesigurni, nepovjerljivi. Nekada su se ponosili svojim poštenjem, ugledom, čestitošću. Danas trče za materijalnim dobrima, nasladama, karijerom. Narušavaju se međuljudski odnosi, ruše prijateljstva, veliki broj ljudi slijedi samo svoje egoistične svrhe. Sve je manje iskrenosti i povjerenja, kriminal raste.

I neki su intelektualci odavno napustili etiku stručnog i znanstvenog rada. Oni javno prozivaju, kleveću, podmeću, diskvalificiraju, služe se neistinama, pišu anonimna pisma, pamflete, provociraju, vrijeđaju, nedolično se ponašaju, nasrću na ljudsko dostojanstvo. Život je izgubio istinski ljudska obilježja, ljepotu i etičnost. Uvjereni smo, da je najveća a po posljedicama i najteža od svih kriza, što ih je uzrokovao komunistički totalitarizam-moralna kriza. Ona je obezvrijedila duhovne, kulturne, etičke, religijske i druge ljudske vrijednosti, uzrokujući moralno bezakonje i ostavlja moralnu pustoš.

Zanemarivane su vrijednosti istine, slobode, dobrote, ljepote, pravde, svetosti. Obezvrijeđivani su i gaženi ljudsko dostojanstvo, temeljna ljudska prava, nacionalni ponos, te domoljubni i vjerski osjećaji i uvjerenja. Ismijavani su ljudski ideali, omalovažavani su: rad, brak, obitelj i sam život. Tražena je slijepa poslušnost, lomljeni su značaji, istinske ljudske osobnosti, morale su odstupiti pred naletom politički podobnih pojedinaca. Ponos, poštenje, čovječnost, karakternost, osjećaji dužnosti i odgovornosti, marljivost, točnost, savjesnost, principijelnost, pravednost, smisao za etičke vrijednosti-bile su sasvimnevažne odlike u odnosu na političke zasluge.

Demokratska preobrazba društva, pretpostavlja i traži moralnu preobrazbu, jer bez razrješenja moralne krize i reafirmiranja etičkih vrijednosti, nije moguće uspostaviti istinski demokratske društvene odnose. Želimo li izići iz kriznog stanja, moralno se bezakonje mora prevladati.

Ukratko, ublažavanje i uklanjanje gospodarskih i društvenih poteškoća, pretpostavlja i traži duhovnu obnovu i moralnu preobrazbu.

Ima još jedno krizno područje, koje se mora ukloniti, a to je kriza obitelji. Ujedinjeni su narodi godinu 1994. proglasili Godinom obitelji. Vrlo nepovoljne prilike, u kojima je hrvatski narod živio,  do demokrtaskih promjena, uzrokovale su puno zla. Labilnost obiteljskih zajednica, sukobi među članovima obitelji, brojne rastave brakova, tragično veliki broj pobačaja, zabrinjavajuća niska stopa nataliteta, neodgovorno roditeljstvo i slične pojave, što su uzročno-posljedično povezane s krizom društvenog života uopće-samo su posljedice krize obitelji.

Te su okolnosti uvjetovale proces depopulacije, iseljavanje Hrvata iz vlastite domovine i masovno gašenje pradjedovskih ognjišta. Neki su hrvatski krajevi ostali bez pučanstva, opustjeli su i postali plijenom agresivne velikosrpske politike. Uz vrlo nizak prirodni prirast pučanstva, te zabrinjavajuće visok mortalitet i iseljavanje, hrvatskom je narodu zaprijetila opasnost od biološkog nestanka i gubitka lijepe naše domovine.

Obitelj, ta mala ljudska zajednica u kojoj život nastaje, razvija se, njeguje i obnavlja. Obitelj ima privlačnu moć zbližavanja, draž i magičnu snagu ljubavi. Njezina je osnova dvoje, par ljudi suprotnoga spola, koji se vole i privlače snagom ljubavi i spolne privlačnosti. Ta ljubav i privlačnost, toliko su snažne da djevojke i mladići napuštaju roditeljska okrilja, pa i domove svojih roditelja, da bi stupili u brak i osnovali nove obitelji.

TO JE  ZAKON  ŽIVOTA. Plod su njihove bračne ljubavi djeca, radost i jamstvo održanja kontinuiteta življenja.

Život je prolazan i trajan istodobno. Ljudi su smrtni, kao i sva druga živa bića na Zemlji. Rađaju se, rastu, razvijaju, dozrijevaju, stare i umiru. Ali život na ovom našem planetu, ipak traje, jer mu je to tako Svevišnji omogućio. Nije smisao života vrijeme, nego vječnost. Život je vrlo životvoran i tvrdoglavo uporan u svojem održanju. A izvorište ljudskog života jest obitelj.

U ovo Korizmeno vrijeme razmišljajmo, obogaćujmo se, istinski živimo i radujmo se na Istinskom zdencu života, jer ako ne znamo tko smo, nećemo znati ni kamo idemo.

Veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović ispred HNK u Zagrebu, izradio je svoje velebno djelo: Majka s djetetom u naručju, nazvan Zdenac života. Napisao je i ove riječi:

“Saznaj tajnu ljubavi, riješiti ćeš tajnu smrti, te ćeš onda saznati da je život vječan! ”

Dr. Filip Šalinović

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.