Prijateljstvo se u nevolji poznaje. Bog uviđa da je čovjek bespomoćan. Sam ne može popraviti ono što je vlastitom krivnjom porušio. Na rubu je da se strmoglavi u vječnu propast.
Ne ostavlja Bog bespomoćnim djelo ruku svojih, već čini ono što je samo Bogu moguće, a čovjeku neshvatljivo. On iz vječnosti dolazi u naše vrijeme – utjelovljuje se, kako bi nas svojom Božanskom žrtvom istrgnuo iz đavolskog zagrljaja, obdarivši nas slobodom kojom se opredjeljujuemo za Kristov put spasa, ljubavi, slobode, mira i sreće, ili se prepuštamo zamamnom zagrljaju ovozemaljskih draži, koje se rasplinu kao mjehur od sapunice.
Kušao je svu gorčinu života da nam dokaže beskrajnu ljubav
Nalik smo djeci koja se raduju šarenilu mjehura od sapunice koji lebdi oko njih i poviše njih, s željom da ga dohvate. Ako to i uspiju, on se rasprsne, a dijete razočarano ostade čudeći se, sve do sljedećeg mjehura. Igra se samo ponavlja, a ono dijete ništa ne shvaća. Za njega je to samo igra s tužnim završetkom.
Priča se da kad su naši ljudi odlazili u Njemačku trbuhom za kruhom, da ih tamo neki poslodavac nije pitao za diplomu, već je želio vidjeti što to oni znaju raditi. Ako bi radom zadovoljili, primio bi ih na posao.
Pouka je svima jasna. Nije za rad u vinogradu Gospodnjem dovoljna samo diploma – krsni list, već život koji je svjedočenje – življenje vjere.
Mnogi nekršteni koji čestito žive poštujući prirodne zakone koji su usađeni u svijest svakog pojedinca, primit će vječnu nagradu od pravednog Suca. Ne treba biti kršten kako bi znao da ne smiješ krasti, lagati, da ne treba činiti drugome ono što ne bi želio da drugi tebi učini…
Ima ih koji se koriste tuđim nevoljama ucjenjujući ih i materijalno se bogateći. To nisu ljudi već gulikože koji zaslužuju svaku osudu. Ljudi u čijim grudima kuca plemenito srce uvijek su to pokazivali kad god su vidjeli osobu potrebnu njihove pomoći.
Danas u evanđelju slušamo dio Isusova razgovora s Nikodemom, jednim od židovskih prvaka. Bojao se Nikodem doći k Isusu po danu, i evo ga po noći. Zbog obzira i kukavičluka krije on svoju vjeru i uvjerenje.
Isus mu u razgovori, između ostalog, reče: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. (Iv.3.16.).
Bilo je to za Nikodema veliko iznenađenje. Ni stari Židovi ni stari pogani nisu mogli zamisliti Boga koji toliko ljubi svijet, čovjeka, da sam postane čovjekom i čak ide na križ kao čovjek i umjesto čovjeka. Bog je među nas došao. Kušao je svu gorčinu života i najgorču smrt, da nam dokaže beskrajnu i nesebičnu ljubav.
Odgovor na Božju ljubav mora biti vjera u tu neshvatljivu ljubav, vjera u Bogočovjeka. Svatko osobno mora prema njemu zauzeti životni stav – primiti ga i osigurati život vječne sreće ili ga odbiti i sam sebe osuditi na život bez njega, bez sreće i ljubavi. Mi, htjeli ili ne htjeli, On je sudbina svijeta – naša sudbina.
Gdje smi i čiji smo, ne odlučuje ime nego život
„Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla“. (Iv.3.19.).
Često zaboravljamo da postoji i tama grijeha – zla. Često je neshvatljivo i neražjašnjivo zašto je čovjek tako zao, zašto odbija Isusa Krista. Gospodin daje odgovor: „Ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla“.
Čovjekovo srce je velika zagonetka. Tamu, zlo, mržnju, često stavlja ispred svjetla, dobrote i ljubavi. Zašto to radi?! Zašto radi protiv vlastite sreće?
Moramo se ozbiljno zamisliti u te Gospodinove riječi. Nemojmo sebi umišljati da su to neki daleki ljudi – Nikodem i družina. Mi smo ti ljudi što često u životu lutamo.
U naše vrijeme crna je to istina. Ne umišljajmo sebi da su ti ljudi neki tamo ateisti i otpadnici. Za židovski narod i njegovo svećenstvo danas smo čuli kako su „gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda“.
Mnogi kršćani rade veoma slično: misle, govore, vladaju se kao krivobošci, bezbožnici. Psovka, lopovluk, rastave, pobačaji, bračne nevjere i neplodnost, mladenački nemoral – sve je to među nama našlo svoje zagovornike i propovjednike. Kršćani i odveć često žive kao pogani, „gomilaju nevjeru na nevjeru“, a onda umjesto sebe optužuju Boga što je svijet nakrivo nasađen.
Origen, jedan od najvećih umova kršćanstva, napisao je davno: „Ima ih mnogo koji su prividno u Crkvi, a koji u njoj nisu, a ima drugih koji prividno ne pripadaju Crkvi, a koji su stvarno u njoj“. Gdje smo i čiji smo, ne odlučuje ime nego život. Isus je često pozivao židovski narod na obraćenje. Bilo je uzalud. „Bog nas često poziva, ali ponajviše mi nismo kod kuće“. (Tauler).
Korizma je vrijeme pročišćavanja, osvježavanja, vrijeme kada pozornije prisluškujemo Božji glas, poziv s križa. To ne smije biti poziv gluhima. Moramo „biti kod kuće“.
Bog nam ispada neshvatljiv jer su naše kategorije razmišljanja i življenja krivo postavljene. Što god Bog pokazuje više dobrote, čovjek sve više divlja. Što se Bog više približava čovjeku, to čovjek sve više bježi od Njega. S čovjekom je kao s razmaženim djetetom. Što je roditelj bolji prema njemu, dijete postaje sve bezobraznije.
Svaki čovjek sam kroji svoju sudbinu. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. (Iv.3.16.).
Ali ako netko jednostavno ne želi taj vječni život, neće ga Bog silom spašavati. Svatko je od nas razapet na svom križu. I tako razapeti jedni se Bogu rugaju kao i onaj lijevi razbojnik, a drugi se uzdaju u Boga i u njegovo spasenje, kao onaj drugi razbojnik.
Gdje ti sebe vidiš?
