MOŽE LI PLOČANSKI ŠPORT BITI NA RASKRSNICI ILI ĆE I DALJE TONUTI DO KONAČNOG POTONUĆA?

0

Koliko Pločana pogleda na Hrvatskoj televiziji Regionalni dnevnik? Vjerojatno malo, a moguće da poneko tu i tamo prati dio koji govori za dvije najjužnije hrvatske županije. Optimisti dočekaju da svakih pet šest mjeseci bude kakv prilog iz Ploča.

Ali ne pišem ovo da bih kritizirao studije iz kojih se ovaj program emitira. Naime, doma sam u to vrijeme kada se ovaj dnevnik daje iz svih centara. Tako danas vidjeh gdje Gradsko vijeće Grada Rijeke donosi strategiju razvoja športa za sljedećih četiri ili pet godina, nisam zapamtio. Ali sam svakako zapamtio da se strategija donosi.

Hoće li ovaj člančić išta pomoći? Čisto sumnjam! Ziveći u ovom gradu već više od četrdeset godina, svjedok sam, nažalost, sve više i više nazadovanja športa i gašenja klubova, a pasivnosti onih koji se vode samo na papiru.

Dakako da ima i objektivnih razloga. Sve manji broj djece te nezainteresiranost mladeži za bavljenje športom, što je, uostalom i općehrvatski problem.

Čitatelji će se zapitati: Pa kako se onda „Dalmatinka“  opet plasirala u I. hrvatsku rukometnu ligu, kako to da „Jadran“ zauzima vrh u III. hrvatskoj nogometnoj ligi – jug, a „Gusar“ je također u samom vrhu I. županijske nogometne lige? A drugi, gdje su? Ragbi i vaterpolo i gotovo. E, da. Tu spada i „Porto Tolero“, makar mu u ovoj natjecateljskoj sezoni „ne cvjetaju ruže“.

Odgovor je jednostavan. Nabrojeni klubovi, ostavljeni na milost i nemilost samima sebi imaju dobre trenere i nekolicinu športskih entuzijasta svaki, koji se prvenstveno brinu za financije i drže ove klubove „iznad vode“. Dakako da ne mislim kritizirati planiranje iznosa predviđenih za šport, makar i u  tomu zaostajemo za mnogim susjednim gradovima i ne samo za njima.

Kao pripadnika Zbora rukometnih sudaca Dubrovačko neretvanske županije, predsjednik me je zamolio da napišem dopis te da zatražim prijam našeg Zbora u Športsku zajednicu Grada Ploča. Učinio sam to ima već oko dvije godine. Nisu nas primili još iako po Statutu su to dužni učiniti. A nisu zato što u posljednje dvije godine nije održana sjednica niti jednog tijela Zajednice, prvenstveno Upravnog odbora ili Skupštine.

Oni koji znaju da po Zakonu o sportu Športska zajednica ima pravo i dužnost u određenom roku prije izrade Proračuna za određenu godinu dostaviti Gradskom vijeću prijedlog Programa javnih potreba u športu koje je do sada Gradsko vijeće usvajalo bez izmjena, nemalo će se iznenaditi kada čuju da Športska zajednica Grada Ploča za ovu 2018. godinu prijedlog uopće nije dostavila gradskom protokolu. Gradske službe su stoga prepisale prošlogodišnji program, a Gradonačelnik ga je predložio Gradskom vijeću koje ga je većinom glasova i usvojilo. I to je to. Športske zajednice funkcioniraju dobro ili loše,  kako gdje. Prije dvadesetak godina Športska zajednica Grada Ploča osigurala je sredstva za školovanje trenera. Od tada ništa.

Ovdje treba istaknuti još jednu činjenicu. Kao što se o športu promišlja u Rijeci i o tomu donose odgovarajući dokumenti, u još dosta gradova i općina športu i problemima u športu se pristupa ozbiljno. Čini mi se da u većini Zajednice služe samo kao distributer sredstava i za ništo drugo. Iz čega izvlačim ovaj zaključak? Iz činjenice što dobar broj športskih zajednica sebe još uvijek naziva zajednica športskih udruga ove ili one općine ili grada, dakle nazivom koji je promijenjen već u Zakonu o športu iz 2006. godine.

Međutim, ovaj članak ne pišem da bih kritizirao rad Športske zajednice Grada Ploča, ili, ne samo zbog toga.

Cilj mi je upozoriti na svu ozbiljnost položaja u kojem se pločanski šport nalazi. Jer šport nije samo trčanje za ovom ili onom loptom te razbibriga na „Močvari“. Šport je puno više od toga. Usuđujem se reći da je, uz sve probleme, naš šport  svugdje na kudikamo većoj cijeni nego što je to u Pločama. Kada primjerice „Dalmatinka“ u kadetsku reprezentaciju daje tri igračice, a svi dalmatinki klubovi jednu, to se puno više cijeni svugdje više nego kod nas.

Jedna djevojka iz Ploča sudjelovala je u jednom natjecanju ljepote, manekenstva ili slično. Plasirala se među, čini mi se, tri najbolje. Zbog toga je bila primljena kod gradonačelnika i uz obvezne grickalice, na dar je dobila laptop. Rukometašice „Dalmatinke“ četiri puta su ušle u prvu ligu, dakle, bile su i prvakinje druge lige, više puta su bile druge ili treće na raznim državnim završnicama, a 2010. su u Čakovcu osvojile prvo mjesto. Na više međunarodnih turnira bile su najbolje, a na državnoj kup završnici osvojili su treće mjesto. Nagradno pitanje glasi: Koliko su puta bile pozvane od gradskih vlasti da bi im se čestitalo? JEDNOM!

Treba li Gradsko vijeće razmatrati stanje u pločanskom športu? Trebaju li gradske vlasti formirati skupinu ljudi koji su u pločanskom športu već dugo i koji znaju stanje u kojem se pločanski šport nalazi i koji bi sastavili dokument koji o tomu govori. Treba li Gradsko vijeće donijeti strategiju razvoja športa za određeno razdoblje te odrediti nositelje športskih aktivnosti kao moguće načine financiranja? TREBA!

A koliko se o športu vodi računa ilustrirat ću jednom naizgled banalnom činjenicom. Za neke klubove u proračunu su predviđena sredstva za održavanje objekata koje ti klubovi koriste. Za VK „Rogotin“ određen je stanoviti iznos za održavanje plivališta. Pogreškom je napisano da su ovom klubu sredstva planirana „za održavanje igrališta“. Pogreška, kazat ćete, lako ispravljiva. Da svakako, da tako u proračunu ne piše već nekih dvadesetak godina!

Piše: Neven Vicić

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.