Mnogo mudrosti pohranjeno je u knjigama. Ima ih raznih sadržaja: stručnih, naučnih, zabavnih, poučnih.
Čovjek cijelog života uči i umire „kao neznalica“, svjestan da je okružen mnogim nedokučivim, neshvatljivim tajnama. Znanja, zdravlja i dobrote nikad dosta. Stvoreni smo na sliku Božju i moramo se truditi da ju u što većoj punini ostvarimo. Sve što nas okružuje govori nam o Njemu – začetniku svega stvorenoga. Život i sve što nas okružuje treba gledati Božjim očima. Pametnom čovjeku i „komarac je muzika“.
„Kćeri, vjera te tvoja spasila!“
Pred nama je sveta knjiga čovječanstva – Biblija. Ne čitamo ju samo kao povijesni dokument kako bi saznali što se u određenom vremenu zbivalo, već kao učiteljicu koja nam daje upute u ostvarenju smisla, sreće i cilja našega putovanja.
Na životnom putu čovjek se susreće s mnogim problemima koji mu tjeraju osmijeh s lica. Tu su razne bolesti – od onih bezazlenih, pa do neizlječivih. To čovjeka prati kroz čitavu povijest čovječanstva.
Bilo je tako i u vrijeme kada je Isus hodao po zemlji, o čemu nam zorno govori današnje evanđelje. Opisuje nam ženu koja je dvanaest godina bolovala, potrošila imanje tražeći lijeka. Sve je bilo uzalud. Čula je za Isusa koji je ozdravio mnoge. Čvrsto vjeruje da će i njoj pomoći. Kako do njega doći, kako mu pred tolikim svijetom ispričati svoju bolest. Vjerovala je i da Isus zna što nju muči. Stvorila je u sebi odluku: samo ako se dotaknem njegovih haljina ozdravit ću. I jednom se u gužvi koja se stvorila oko Isusa dotakla njegova ogrtača. „Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: „Tko se to dotaknuo mojih haljina?“. (Mk.5.30.). Apostoli se čude. Što to uopće pita pored tolikog mnoštva koje ga okružuje. „Žena sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza po istini. On joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“. (Mk.5.33-34.).
Kad ti zatreba neka pomoć obraćaš se prijatelju jer znaš, jer vjeruješ da ti može i hoće pomoći. Kad u to ne bi vjerovao ne bi mu se ni obraćao. Ljudi drže do vjere i povjerenja. Vjerujem u tebe, ali i ti moraš vjerovati u sebe. Ne gubi samopouzdanje, jer nisi sam, ta znaš kome si povjerovao.
Vjera u Isus nas poziva i okuplja oko oltara gdje u tihoj molitvi i zajedničkoj pjesmi zahvaljujemo Bogu tražeći snagu za dane koji su pred nama.
„Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer, utemeljena je na stijeni“. „Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika. (Mt.7.24-27).
Tom slikom htjede Isus reći da naša vjera mora stajati na tvrdim temeljima, i neće posustati bez obzira na poteškoće koje nam život nanese.
Smrt nije propast iza koje nema ništa
Kod nekih je ljudi vjera jeftina stvar, lako klonu u vjeri, počinju sumnjati u vjerske istine. Vjera kod njih nikada nije imala tvrda temelja. Zidovi slabo izgrađene kuće lako popucaju i kod malih potresa. A kad je tvrda građevina na dobrim temeljima postavljena, potres joj neće naškoditi. To isto vrijedi i za kršćanina i njegovu vjeru.
Pitamo se zašto vjera slabi? Različiti su životni potresi. Nekome bogatstvo i ovozemaljska zadovoljstva pokolebaju vjeru, a drugome kad padne u nevolju – bolest.
Netko je lijepo rekao: kad bolest dođe, ako već gubimo zdravlje, ne gubimo pamet. Normalno je bolesti tražiti lijeka i Boga moliti za pomoć. Gdje je čvrsta vjera nema sumnje u Boga i njegovu dobrotu.
Dolazili su Isusu ljudi naizgled zdravi ali opsjednuti. To je najteža vrsta bolesti, jer kod takvih osoba đavao upravlja njihovim riječima i postupcima.
I danas ima takovih bolesnika koji odbijaju sve što je Božje. Život u mržnji je redovito pod đavolskim utjecajem.
Za sve tjelesne bolesti tražimo lijeka, pa i Boga molimo da nas oslobodi nevolja, ali za ovu vrst bolesti smatramo da i nije bolest. A za tu bolest nema lijeka u apoteci. Samo je Isus može liječiti.
Čovjek je bolesnik, patnik, smrtnik, ali nije za to rođen. Konačna je njegova sudbina veselje, besmrtnost, život. „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti“, (Mudr. 2.23.)., kaže Božja mudrost.
Čovjek se pita: zašto mora trpjeti, zašto mrijeti? Zašto je čovjek stvoren: za život ili smrt. Mučna pitanja. Odgovor je dao Isus.
„Dijete nije umrlo već spava“. (Mk.5.39.). Za Isusa smrt je san. On je uništio smrt, osigurao život bez kraja, bez suza i boli.
Konačna sudbina čovjeka nije iščeznuće nego uskrsnuće, nije nestanak nego život – opstanak. Da to dokaže, ozdravljao je bolesne, uskrisivao mrtve, raspet i pokopan vratio se u život, i svima osigurao život. Bol nije prokletstvo, smrt nije propast iza koje nema ništa, nego zastrti prozor iza kojeg je „svjetlost vječna“, „život vječni“.
Evanđelje je Vesela vijest o životu, besmrtnosti i Božje ljubavi. Vesela djeca Božja znaju da ih Bog ljubi i da ih čeka vječno veselje, da ih nakon smrti čeka život…
Jedan je veliki Francuz napisao: „Bio sam sretan. Ali kad bih to i mogao, ne bih želio još jedanput živjeti… To zato jer vjerujem u onostrano“. (Fr. Mistral).
„Djevojčice, tebi govorim, ustani!“. (Mk.5.41.) Te riječi života svatko će čuti – i živjeti.
