ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – „NIJE PROROK BEZ ČASTI DOLI U SVOME ZAVIČAJU I MEĐU RODBINOM I U SVOME DOMU“
Teško je kada čovjek oslijepi, kad više na može gledati drage osobe, radovati se ljepoti prirode. Kako je tek onima koji su se slijepi rodili, koji nikada neće vidjeti ono što ih okružuje.
Čovjek može biti slijep i kad su mu oba oka zdrava. To je duhovno sljepilo o kojem govore današnja misna čitanja.
Odbija čovjek Boga, njegovu riječ istine i poruku ljubavi, njegovu pruženu ruku da ga povede kroz život pun nepoznanica.
„Ne bojte se, ta ja sam s vama sve do svršetka svijeta!“
Nikakvi dokazi, nikakva čuda programirane prirode, nikakvi zakoni rasta, razvoja i sazrijevanja njemu ne znače ništa. Njega to ne približava vjeri u Boga.
Oholost, narcizam i prkos su barijere koje priječe da mu Božje svjetlo dopre do uma i srca. Ostaje on slijep kod zdravih očiju. Gospodin ga obdari slobodom kako bi se sam mogao odlučiti – birati, a on se opredjeljuje za svoju ograničenost koja ga ne može usrećiti, te tako nesretan povlači za sobom i druge.
To potvrđuje i današnje prvo čitanje. Bog šalje proroka Ezakijela svom izabranom narodu: „Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene.. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovo govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima“. (Ez.2.3-5).
Božja istina, poruka Božje ljubavi potvrđene svetošću života, potvrđene tolikim čudesima, nisu uspjele doći do srca njegova naroda. Samo manji dio odazvao se Božjem pozivu – obratio se. Nije ga razumio, ni prihvatio ni njegov Nazaret gdje je odrastao.
Evanđelje bilježi Isusove riječi razočaranja i tuge: „Nije prorok bez časti doli u svome zavičaju i među rodbinom i u svom domu“.. i čudio se njihovoj nevjeri“. (Mk.6.4. sl.). Njegovi sugrađani rado su svjedočili čudesima i umjesto da povjeruju, oni se čude i pitaju: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? (Mk.6.3.). Tako Isus za njih i ostade kamen spoticanja.
Sve do danas se to ponavlja bezbroj puta. Gospodin bi se danas još više čudio našoj nevjeri – bezboštvu današnjega vremena, današnjega čovjeka kojem je poznata sva čudesna povijest Crkve, koja opstoji samo uz direktnu Božju podršku, ispunjavajući Isusove riječi: „Ne bojte se, ta ja sam s vama sve do svršetka svijeta!“.
Isuse, zar nije čudno kako Ti se mnogi dive, plješću ti, ali ne idu za tobom, već ti „kopaju novi grob“. Ništa ne naučiše iz povijesti.
Vjeruje čovjek svjestan svoje slabosti moleći Boga za pomoć u svojim posrtajima. Moli ga da Gospodin „pogura“ kad njemu ponestane snage, znajući da Bog lijenčinama ne pomaže.
Tko je dostatan samome sebi, taj za Boga nema vremena ni mjesta. Tko sebi pravi idole, taj nema smisla za ideale koje Gospodin traži od nas.
„Kad god sam slab, onda sam jak“
Božja ljubav je prema nama beskrajna, nesebična, i traži odgovor naše ljubavi. Današnji čovjek umišljen u svoje sposobnosti, u svoja tehnička dostignuća, misli da sve probleme može riješiti sam. Teško prihvaća Boga koji ravna poviješću ljudskog roda. Dok se čovjek ne oslobodi svoje umišljenosti, sebičnosti i izopačenosti, teško će prihvatiti Boga kao gospodara svega stvorenoga.
Ljudi iz svog društva često tjeraju Boga. „Kad to čuju.. stanu da ga istjeraju iz grada i dovedu na vrh brijega da ga strmoglave“. (Lk.4.28.). Odbijanjem Krista vrlo često rađa mržnju na Boga i ljude.
„Kad god sam slab, onda sam jak“ (2.Kor.12.10.) napisao je sveti Pavao. A on je dobro znao koliko je čovjek bez Boga slab. Poručuje nam dalje apostol Pavao: „Čovjek je jak, ako je s njime jaki Bog. Sve mogu u onome koji me jača“.
Poniznosti nam treba, pa će biti i vjere. „Slušaj Boga! To je najpametnije što možeš učiniti“, reče fizičar, matematičar i filozof Pascal.
U suvenirnicama širom svijeta možemo pronaći kipove Isusa, Gospe, sliku Posljednje Večere, krunice… Mnogi to kupuju kao suvenir ni ne znajući njihovo značenje. Možda im se čudiš? Evo ti prigode da se sam upitaš koliko znaš o Isusu? Današnje Evanđelje nas potiče da se malo pozabavimo tim pitanjem.
Jedni vođeni „sljepilom“ govore da je Isus starinska priča, mit, bajka, da nikada nije ni postojao. To je dokaz zaostalosti onih koji tako misle i govore. Nijedan ozbiljan – učen čovjek neće tako govoriti.
Ujedinjeni narodi su izdali knjigu „Povijest svijeta“ na kojoj su radili najpoznatiji povjesničari. I tu se govori o Isusu kao o povijesnoj osobi.
Nisu svi o Isusu mislili kao što mi mislimo. Neki govore da je postojao, ljude učio o miru, pravdi, sreći, ali da je bio čovjek kao i drugi ljudi.
Za nas je Isus Bog i čovjek u istoj osobi. Nepravde, zlobu i podvale, osjećao je kao i mi. Osjećao je svu bolnu težinu laži, težinu mržnje i progona, osjećao radost s prijateljima na svadbi u Kani, te tugu za pokojnim prijateljem Lazarom u Betaniji, te je kod Lazarova groba i zaplakao.
Dakle, bio je čovjek kao i mi, osjećao glad i umor, san i znoj… Veli sveti Pavao da je bio u svemu jednak nama, osim u grijehu. Njegovi susjedi u Nazaretu u njemu su vidjeli samo čovjeka. To nam kazuje današnje evanđelje.
Isus je već bio poznat kao propovjednik i po svojim čudesnim djelima od mnogih priznat kao Sin Božji. U Nazaretu su mu govorili: Što on ima nama kazivati, znamo gdje je rođen, znamo mu majku Mariju i rodbinu. Tu se vidi sva tvrdoglavost ljudskog srca.
Sve će ti ljudi prije oprostiti negoli uspjeh, poznata je izreka. To rade slabići. Ti ne budi takav, ta znaš kome si povjerovao. Reci mu: „Isuse vjerujem tebi i tvom evanđelju, a ti mi pomozi da u toj vjeri živim i umrem“.
