ZASLUŽUJE LI MACA IVIĆ SVOJ EPITAF?

0

neven vicicKako sam se pred stanovito vrijeme dohvatio internerneta, a samim tim i facebooka, ne prođe ni dan, a da se ne „sprijateljim“ s nekim iz mjesta mog djetinjstva nadajući se da ću od njega doznati stvari, događaje i priče o ljudima koje sam poznavao pred više desetaka godina.

Svi su izgledi da sam, kako je  netko dugovito primjetio na Hrvatskoj televiziji „obolio“ od bolesti koja u pravilu napada starije ljude (kažem starije, jer se ne smatram još uvijek starim). Napada ona i mlađe, ali rjeđe, oni su tek kandidati za nositi se s tom bolešću koja je zapravo neizlječiva. Njezino ime zna svatko. Ona se naravno zove nostalgija.

Tako sam prije neki dan ponudio prijateljstvo jednom mom imenjaku, dosta mlađem od mene prezimena starosjedilačkog u mjestu i koji mi je „oživio“ mnoge članove svoje obitelji koje sam nekada davno poznavao i kojih sam se zahvaljujući njemu sjetio.

A onda sam svoj interes za nekadašnje sugrađane proširio na mnoge druge, a napose za njegove susjede koje, bio sam siguran, najbolje poznaje.

Još za vrijeme mog djetinstva u mjesto se doselila jedna obitelj s Miljevaca. Kupili su malu kuću staru tko zna koliko desetaka godina koja se nalazila uz najstrmiju ulicu u gradu, uz kuću mog facebook prijatelja. Koja ih je golema nevolja dovela u nesigurnost gradića koji im nije mogao obećavati ništa, dok su na selu mogli držati nešto stoke i baviti se zemljom ako su na nepladnim Miljevcima nešto zemlje i imali. Ali, bili su snalažljivi, zapravo snalažljiva je bila supruga i majka dok se muške „glave“ kuće uopće ne sjećam, ženski dio je u mjestu svatko odmah upoznao.

Zvala se Maca, odnosno, na to ime se odazivala, makar je vjerojatnije da joj nije bilo pravo, ali, tko zna? Imali su malog sina koji je za domaće pojmove imao također neobično ime, zvao se naime Bore i pored čudnog imena bio je kao dijete poznat po nestašlucima. Jedan je nestašluk mogao lako završiti tragično pa zaslužuje da ga se spomene.

Pored njegove kuće svakog dana su prometovali teški kamioni marke OM prevozeći boksitnu rudu u šibensku luku. Bore je našao neku poveću kartonsku kutiju i nasred ulice ušao u nju. Kad je jedan od kamiona naišao, a vozio je manje od 5 km na sat, savjesni vozač se teškom mukom zaustavio i kad je kutiju htio ukloniti s ceste, u njoj je našao Boru.

Drugi je puno veseliji. Maca je, da bi prehranila obitelj kuhala radnicima koji su uvijek nešto obavljali u mjestu ili možda u obližnjim rudnicima, boksita i mrkog ugljena. Kuhajući jedan dan u velikom loncu kupus sa suhim mesom, nešto joj je zapelo u loncu. Računajući da bi se normalno moglo raditi o povećem komadu mesa iako tako velike komade nije kuhala s kupusom, izvukla ga je. Na drvenoj žlici visio je jedan mali opančić.

To je moj Bore ubacio svoj opančić u lonac – ustvrdila je Maca. Opančić je bacila iza kuće, a ručak je nastavila kuhati jer meso još nije bilo skuhano.

Ovo je do sada priča s vedrije strane. Nastavit ću, prepričavajući dopisivanje smojim facebook prijateljem imenjakom, njihovim najbližim susjedom.

Gdje su što rade i kako se zapravo prezivaju. Prezivaju se Ivić, po tomu sam zaključio da su se doselili s Miljevaca. Mali Bore i danas živi u gradu u kući koju su kupili njegovi roditelji. A Maca, što je s njom. Kao dječak nisam joj mogao odrediti godine. Djeci svatko stariji izgleda kao starac. Početkom rata ubili su je četnici, glasio je suhoparan odgovor.

Meni osobno Maca Ivić nije bila ništa, tek jedna zanimljiva poznanica pored čije kuće sam često prolazio. Tada nisam razmišljao koliko rada i muke ulaže da bi održala obitelj. O tomu sam počeo razmišljati tek kasnije, ali vijest u koju nema razloga sumnjati pogodila me je kao grom. Komu je jedna vrijedna i poduzetna žena smetala. Možda je okupatorima smetala jer se suprostavila pljački ono malo imovine koju je godinama s mukom stjecala. Možda im je prijetila onom istom kuhaćom kojom je Borin opančić izvukla iz lonca u kojem se kuhao kupus i suho meso. Tko zna, svjedoka nije bilo. Pušku sigurno nije imala, a teško stečevinu jadnu imovinu nije htjela napustiti misleći da će je tako zaštititi. Gdje je tada bio Bore, nisam pitao. Negdje sigurno s puškom na jednom od bojišta, srećom tada u kući nije bio.

Trebalo mi je dva dana da nekako dođem k sebi i da nešto o tomu napišem. Ni jedna smrt mojih sumještana među kojima je bilo više i mojih prijatelja, nije me kosnila kao ova.

Od tada je prošlo skoro 30 godina. Cijela vječnost koja je proletjela kao tren. Koliko bi Maca danas imala godina i bi li uopće bila živa?

A u Hrvatskoj i dan danas traju rasprave o karakteru Domovinskog rata. Kako se Macina naprasna smrt uklapa u sve to. Jedan naš popularni pjevač u najpopularnijoj pjesmi pjeva:

„Stići će vas naša ruka i u Srbiji“.

Pitam sve one koji bi ove „militarne“ stihove zabranili, a pjevaču stalno zabranili pjevati bez obzira što je na njegovim koncertima 50.000 ljudi donja granica:

Gdje će pravda, naša ruka, kako Thompson simbolički poručuje, pronaći srbijanske rezerviste koji su ovaj i slične zločine počinili. Pravda ih vjerojatno stići neće, ali ih može stići samo tamo, u Srbiji. Kako je moguće da među ubijenim pripadnicima tzv. vojske tzv. Republike srpske krajine su imena kojih nema u mjestima oko Knina i u okolici već isključivo u srcu Srbije, u Šumadiji. Što su oni radili na Miljevcima i tko ih je tamo doveo? Kad dobijemo odgovor na ovo predhodno pitanje, sve drugo će biti lakše razumjeti. Odakle je primjerice rezervist JNA Boban Arsić koji dan danas živi u Zaječaru, a koji je na kućnom pragu ubio Matu i Mariju Bačić iz miljevačkih Drinovaca?!

A u Republici Hrvatskoj danas se javljaju ljudi koji kao teški krimen pripisuju Marku Perkoviću stihove koje sam naveo. Thompson stihovima nije ubio nikoga, možda je puškom, ali jedino i isključivo braneći svoje. Maca Ivić je jedna od takoreći bezimenih žrtava jednog bezumnog zločina koji je danas poznat pod nazivom Brutalna agresija na Republiku Hrvatsku. Zaslužuje li Maca Ivić barem epitaf?

 

Piše: Neven Vicić

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.