POČECI IGRANJA RUKOMETA U PLOČAMA

0

KRATKI UVOD

neven vicicPovodom klupskog četrdesetog rođendana, napisao sam tekst u kojem sam obuhvatio sve ono što sam smatrao važnim i čega se zapravo sjećam. Provevši skupa s klubom u pločanskom rukometu posljednjih četrdeset godina nastojao sam opisati važne i presudne trenutke iz klupskog djelovanja. Nastojat ću da mi ništa bitno ne promakne.

Ovaj će uradak, vjerujem ostati kao dokument jednog vremena jer u Rukometnom klubu „Dalmatinka“ nitko nije na raznim funkcijama proveo vremena koliko sam proveo ja. Stoga sam svjedok uglavnom svega što se u klubu događalo.

Nisam jedini koga bismo mogli smatrati kroničarom pločanskog športa. Prvenstveno mislim na dopisnike raznih tiskovina i u posljednje vrijeme elektroničkih portala. Napose držim da bi ovaj moj pregled mogao dopuniti Jurica Vukojević koji raspolaže s povećim fundosom fotografija koje bi s opisom mogle značajno doprinijeti kvaliteti ovog teksta.

Ovdje donosim dio teksta, ostatak ću objaviti u nekoliko dijelova, u dogovoru s urednikom Portala.

Rukometni klub „Dalmatinka“  iz Ploča, kako se klub posljednih dvadesetak godina zove, slavi značajnu obljetnicu. U ovoj, 2018. godini navršava se četrdeset godina od početka igranja rukometa u Pločama.

To se dakako odnosi samo na ženski rukomet, muški klub se odavno ugasio. Igranje rukometa u Pločama ipak ne počinje 1978. godine. Naime, 1963., kada je rukometni klub za muškarce osnovan u Metkoviću, u Pločama se također počelo igrati s rukometnom loptom. Ova aktivnost trajala je kratko, klub je u Pločama prestao djelovati. U Metkoviću se rukomet igra još i danas. Ne slučajno klub se upravo zove „Metković 1963.“*

Ponovnim osnivanjem rukometnog kluba u Pločama, novi klub je ovaj put uz dječake obuhvatio i djevojčice te je podijeljen u dvije sekcije (mušku i žensku). Bez obzira na ovu dvojnost, klub je djelovao kao jedna udruga s jedinstvenim Upravnim odborom i zajedničkim financijama. Treneri koji su tada u klubu djelovali, trenirali su dječake i djevojčice.

Nekolicina rukometnih djelatnika koji su u bili aktivniji u ženskoj sekciji odredivši se za rad s mladim djevojčicama iz Ploča, suprotno muškom dijelu kluba koji je doveo više rukometaša iz Metkovića, vidjevši da rukomet u Pločama neće na taj način zaživjeti, odvojio je žensku sekciju u poseban klub. To su bili Mišo Cvitanović, prof. Ante Marević i Neven Vicić. Taj način očito je dao je rezultat, inače, danas ne bismo slavili ovu značajnu obljetnicu.

Klub je često mijenjao ime, uglavnom iz razloga što su se s vremena na vrijeme pojavljivali razni sponzori koji su zahtjevali da se nosi ovo ili ono ime, najčešće naziv samog sponzora. U ovom uradku obradit ćemo te razloge.

U ovom radu,  nažalost ne mogu obraditi kronološki sve ono što se proteklih godina u klubu događalo. RK „Dalmatinka“ dugo nije imala vlastite prostorije, mijenjali su se razni tajnici, klubski djelatnici koji su u svojim kućama ili čak i u automobilima držali klubsku arhivu koja se dijelom i zagubila. Stoga ne mogu iz godine u godinu obrađivati rezultate, nabrajati pobjede i poraze i plasmane u ovo ili ono natjecanje. Ne bi imalo smisla temeljito obraditi neku godinu, a onda drugu preskočiti.

Stoga ću poći drugim putem. Obradit ću osnivanje, natjecanje u raznim ligama kao i plasmane u njima. Pisat ću o predsjednicima, tajnicima, direktorima i trenerima. Također ću govoriti o igračicama koje su nosile razne reprezentativne dresove. Navest ću i rukometašice koje su klub došle iz drugih sredina, kao i one koje su igrale u raznim prvoligaškim klubovima kada pločanske rukometašice nisu igrale u najvišem rangu natjecanja. Pisat ću također i o djevojkama iz Ploča koje su nastupale diljem Europe.

U četrdeset godina postojanja „Dalmatinka“ je primala u goste ponajbolje europske klubove. Navest ću koji su to i reći ponešto o svakom.

Napose ću govoriti o mlađim klubskim rukometašicama bez kojih bi klub odavno prestao djelovati kao, nažalost mnogi klubovi koji su zanemarili rad s mladima.

Pisat ću i o svemu što smatram značajnim za klub o problemima koji bi tijekom ovih godina iskrsavali u rad, o financiranju primjerice.

Kazat ću ponešto o klubskim grbovima te također ponešto o boji dresa koju su pločanske rukometašice nosile od samih početaka.

Ovaj rad u kojem ću upoznati čitatelje s nekim događajima o kojima se malo zna ili se na njih zaboravilo, posvećujem svim onima koji su radili u klubu, onima koji su u pločanskom rukometu djelovali duže kao i onima koji su radu kluba dali značajan obol, pa makar u njemu djelovali kratko.

Napose ga posvećujem svima onima koji više nisu među nama, od prvog predsjednika Nede Ostojića pa do pokretača projekta Damira Zemana koji je nas mlađe okupio i zbog kojih klub djeluje i danas.

         * Nedavno se „Metković 1963.“ udružio sa Školom rukometa u jedan klub pod imenom „Metković“.

OSNIVANJE

U vrijeme kada je u Pločama nikla ideja da se osnuje rukometni klub koji bi obuhvatio dječake i djevojčice, u Pločama je postojao košarkaški klub „Ploče“ i nogometni klub „Jadran“. Još je nekolicina kluba u raznim športovima formalno bila „živa“, međutim, aktivnim radom počeli su nešto kasnije.

Kako je 1977. godine izgrađeno novo, moderno igralište s rasvjetom na dijelu Ploča koji se zvao Močvara, šport je bio u velikom zamahu. Osnivaju se redom odbojkaški klub za muškarce i za žene te ženski košarkaški. Napose se razvio pokret malog nogometa koji se do tada igrao više kao rekreacija i razbibriga u Rogotinu, Staševici, Kominu, Baćini, Gradcu, Podaci, Bristu i u Pločama. Sada se ustrojavaju lige, igrači se registriraju i kada pogledamo na taj oblik športske djelatnosti iz današnje perspektive s nevjericom se sjećamo tih godina. Osim ovih „suhih“ športova, opet se aktivira i Vaterpolski klub „Rogotin“ koji djeluje još i danas. Ragbi klub „Ploče“ također uspješno nastupa u ligama diljem cijele tadašnje države.

Kako je rukomet kao šport bio u punom zamahu, kako se osnivaju klubovi ili već osnovani ranije (samo da se ograničimo na bližu okolicu) u Dugom Ratu, Sinju, Opuzenu, Gradcu, Supetru, Vrgorcu, Metkoviću, Ljubuškom, Čaplini kao u još nekim sredinama, kao što smo već rekli, nekolicina športskih djelatnika i ljubitelja rukometne lige pokrenula akciju osnivanja kluba.

O osnivanju kluba kao ideji počelo se govoriti već 1977. ali od same ideje nije se odmaklo. Međutim, već na početku sljedeće 1978. godine ideja je provedena u djelo. Idejni tvorac osnivanja rukometnog kluba Damir Zeman, okupio je par ljubitelja rukometa među kojima su prvenstveno bili Milivoj Jurišić, Marko Markota, Neven Vicić i još neki drugi.

Odaziv dječaka i djevojčica bio je iznenađujuće velik. Pojavio se problem termina na Športskom centru „Močvara“ pa su se tako treninzi odvijali na igralištu iza škola, na igralištu stare škole u sadašnjoj Gračkoj ulici i na komadiću asfaltnog terena iza Vatrogasnog doma. Ipak, treninzi su se najčešće održavali na donjem igralištu na „Močvari“ koji teren nije bio predviđen za treninge već za parkiralište zgrade općinske uprave. Zbog odvijanja treninga na tom dijelu asfalta na kojem su postavljenja željezna vrata te na kojem smo kredom ucrtavali šesterac i deveterac, to parkiralište je poznato i pod nazivom „Donje igralište ŠC „Močvara“. Mi treneri smo u pravilu stajali na strani igrališta prema Hotelu jer bi se u žaru igre moglo dogoditi da neka djevojčica potrči za loptom preko ulice.

Iako se prijavio velik broj dječaka i djevojčica, klub je teško stjecao „pravo građanstva“. Počesto je, primjerice bilo važnije zagrijavanje malonogometaša pred utakmicu nego trening rukometašica.

Klubu je trebalo dati neko ime. Možemo slobobodno kazati da je prvi naziv kluba (mogli bismo ga slobodno nazvati radnim) bio „Azbest“. U isto vrijeme vodili su se intezivni razgovori s nekim pločanskim poduzećima koje bi bilo voljno sponzorirati klub, a za uzvrat klub bi nosio ime tog poduzeća. Kako su razgovori s „Kartonplastom“ uspješno završeni jer „Azbest“ nije bio voljan ili vjerojatnije nije bio u stanju preuzeti brigu za novoosnovani klub (financirao je i neke klubove izvan Ploča), pred konac mjeseca kolovoza održana je osnivačka skupština na terasi sadašnjeg hotela „Bebić“, a koji se tada zvao Hotel „Ploča“. Za predsjednika je izabran direktor „Kartonplasta“ Nedo Ostojić. Za tajnika je određen djelatnik poduzeća Markić, a njegova zamjenika izabran je također djelatnik firme Mišo Cvitanović. Kako se Markić nije u klubu angažirao, sve tajničke poslove kao i direktorske preuzeo je Mišo Cvitanović koji je na taj način postao, možemo slobodno reći alfa i omega u klubu.

Stručni dio posla, tj. treniranje igrača i igračica preuzeli su Damir Zeman, Marko Markota i Neven Vicić. S obzirom da je RK „Kartonplast“ bio jedan klub sva tri trenera trenirala je obje sekcije. U devetom mjesecu u Ploče zbog posla dolazi prof. Ante Marević, a koji je godinu dana trenirao „Pionirku“ iz Imotskog u kojem je gradu  radio kao profesor tjelesnog odgoja. On preuzima prvu ekipu djevojaka, a Neven Vicić prebacuje se na rad s mlađim uzrastima, što je radio sljedećih tridesetak godina s malim stankama.

S obzirom da je sve u klubu bilo posloženo, da je pronađen sponzor te da se već treniralo koji mjesec, podnesen je zahtjev SUP-u (Sekretarijat unutrašnjih poslova) za registraciju što je vrlo brzo i učinjeno – SUP donosi rješenje kojim klub počinje formalno djelovati

  1. kolovoza 1978. godine. Ovaj datum možemo smatrati formalnim rođendanom kluba.

Poduzeo sam velike napore da pronađem rješenje SUP-a datirano 30. kolovoza 1978. godine. Čak sam ga i imao u rukama. Međutim, sređivanjem općinske arhive (SUP Ploče je bio općinsko tijelo) ono se danas nalazi u moru pohranjene dokumentacije koja tek čeka sređivanje, ili je možda smatrano nevažnim te je uništeno. Sjećam se da je u dosjeu postojalo rješenje, ali ne i zapisnik s osnivačke skupštine. Zato je veoma teško nabrojiti sve one koji su bili to popodne 30. kolovoza na terasi Hotela. Sjećam se primjerice Stipe Putice koji je kasnije bio jedno vrijeme i predsjednik kada se klub zvao „Dalmacija – Interšped i „Mediteran osiguranje“ i Slobodana Jakića koji je bio predsjednik SOFK-e (Savez organizacija za fizičku kulturu, nešto kao danas Športska zajednica.). Na osnivačkoj skupštini je svakako bio i Mišo Cvitanović, Damir Zeman, Marko Markota, Milivoj Jurišić. Ne sjećam se je li bio i izabrani predsjednik Nedo Ostojić. Ispričavam se svima onima koje nisam spomenuo i kojih se ne sjećam. Volio bih da se jave kako bismo popunili sliku osnivačke skupštine.

PRVI MJESECI RADA

Ni jedna djevojčica koja se upisala u klub nije nikad gledala neku rukometnu utakmicu. Kako sam napisao u članku o vratarkama koji je objavljen na portalu Rogotin. hr i na Hrvatskom rukometnom portalu, najteže je bilo odrediti neku koja će braniti. A i mi koji  smo u početku vodili treninge nismo baš bili neki veliki znalci. Istina, Damir je Zeman bio jedno vrijeme trener „Mehanike“ iz Metkovića, a Marko Markota je ranije bio igrač tog kluba. Ja sam nakon srednje škole škole prekinuo s aktivnim igranjem te sam postao samo gledatelj utakmica u Zagrebu. Srećom, za trenera u Drnišu imao sam, nažalost prominulog profesora Boška Beadera, ljevorukog bombardera od kojih smo svi mi igrači dosta naučili. Nama trenerima tih dana priključio se tadašnji vodnik JNA Stevica Baćujkov koji je rukomet igrao na dosta visokoj razini i koji je prekinuo aktivnim igranjem u muškom dijelu kluba.

Početkom devetog mjeseca, kako sam već napisao, iz Imotskog u Ploče dolaz prof. Ante Marević koji se zaposlio u srednjoj školi u kojoj i sada radi. „Pionirka“ je, ne računajući „Dalmu“ i „Split“ bila uz „Vodice“ najjača ekipa tadašnje Dalmatinske lige koja odgovara sadašnjoj II. hrvatskoj rukometnoj ligi jug. Prof. Marević preuzima treniranje prve ekipe, dok Stevica Baćujkov i autor ovog teksta prelaze na rad s mlađim uzrastima.

Ovdje svakako treba napomenuti da se iz Zagreba sa školovanja vraća Nada Krstović – Cvitanović koja je uz školovanje igrala za ekipu Odgajateljske srednje škole koja je bila prvak zagrebačkih srednjih škola. Zanimljivo je da ta škola s Jezuitskog trga nije imala ni igralište ni dvorana, a ipak je bila najbolja u Zagrebu.

Polako se naziru konture prve ekipe koja je tada, a i još dugo brojila dvanaest igračica, a utakmica za žene je trajala 2X25 minuta. U prvi plan „iskaču“ prvenstveno Nada Krstović – Cvitanović, Ljilja Šakić*, Ines Barbir – Miošić, Irene Alajbeg*, Jasna Kovačević* i još neke. Od mlađih nameću se Dina Šutić, Ljiljana Čanćar, Nada Tolj – Marević i dvanaest godišnja Željka Rajak*.

Ovdje moramo spomenuti jedan kuriozitet. Na prve tri utakmice koje smo trebali odigrati u Pločama, gošće nisu došle i to bez ikakva obrazloženja. To ipak to nije dekuražiralo Pločanke. I dalje su marljivo trenirale i ipak odigrale  tri trening utakmice.

Prvu na „Močvari“ izgubile su od „Vrgorca“ 36-6 i od druge ekipe „Razvitka“ iz Metkovića kako se tada zvao sadašnji „Metković“ 32-2. Prvu, povijesnu pobjedu ostvarile su rukometašice „Kartonplasta“ s „Opuzenom“ na utakmici koja se igrala otprilike tamo gdje se danas nalazi poduzeće „Jasenska“. Nažalost, nisam upamtio razultat, ipak dali smo četiri pogotka više od domaćih. Deset mjeseci kasnije „Vrgorac“ je doputovao u Ploče pojačan s dvije u to vrijeme odlične igračice iz Ljubuškog. Ovaj put domaće su igračice nadigrale suparnice i pobijedile. Sljedeću utakmicu odigrale su u Metkoviću, opet s drugom ekipom domaćih. Rezultat 10-10 pokazao se pločanski ženski rukomet napreduje velikim koracima i da neće proći puno vremena da će početi pobjeđivati kasnijeg „vječitog rivala“.

I pored činjenice da su dobile igralište pravilno ocrtano s pravim vratima i mrežama, veliki problem je bila svlačionica. Sadašnja zgrada s odgovorajućim prostorijama još nije bila izgrađena. Dopuštenjem uprave hotela „Ploča“, u početku igračice su se presvlačile u sadašnjem disko klubu, a kasnije u prostorijama u kojima su se nalazile instalacije centralnog grijanja i to samo za utakmice. Na treninge su dolazile već obučene za treniranje. Za utakmice su za gošće kao i za suce uzimane dvije sobe u hotelu. Izgradnjom odgovarajuće zgrade na ŠC „Močvara“ klub je dobio odgovarajuću prostoriju koja je služila kao svlačionica i ured i rad je bio time znatno olakšan. Nešto kasnije dobivena je još jedna prostorija koja je bila samo svlačionica, a postojeća je korištena kao ured i to ne samo za RK „Kartonplast“, već i za druge klubove. U to vrijeme počinju utakmice s mostarskim klubovima. Zapravo s „Lokomotivom“ jugoslavenskim prvoligašem koji je imao više ekipa, skoro pa odvojene jedna od druge. Klub je vodio Joško Stanić koji je i sada aktivan u RK „Katarina“, također iz Mostara. Najbolja igračica bila je Jasna Merdan, članica državne reprezentacije. Nešto kasnije na vrata staje Zlata Bjelica – Zubac koja je vrlo brzo postala stalna članica državne reprezentacije. Zlata Zubac je jednu sezonu branila i za naš klub, a do sada je obnašala dužnost trenerice seniorske ekipe „Gruda“, prvakinja Bosne i Hercegovine. Nedavno je preuzela dužnost športske direktorice u istom klubu.

Već tada do izražaja dolaze različite koncepcije rad u muškom i ženskom dijelu kluba. Dok kod muškaraca rastu ambicije za ulazak u ligaško natjecanje na području Dalmacije pa i šire, vodstvo ženskog dijela se opredjeljuje za rad s mlađima računajući da će masovnost uroditi i kvalitetom te da će ekipa oslonjena na vlastite snage napredovati sporije, ali svakako i sigurnije. Ta različita gledanja urodit će vrlo brzo odvajanjem u posebne klubove. O tomu ćemo drugom prilikom.

Gdje god sam pored prezimena stavio zvjezdicu nisam mogao ustanoviti sadašnje prezime pojedine igračice te sam naveo djevojačko. U pravilu navodim jedno i drugo.

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.