ŽIVOTNI KRUG GRGE M.

0

neven vicicU unutrašnjosti, podalje od mora nastalo je nekoliko sela koja su se stjecajem okolnosti i gradnji cesta, najprije u doba Francuza, a onda i za vrijeme Austrije našla na raskrsnicama čitavih dijelova Kraljevine Dalmacije, a jednako je bilo i u drugim hrvatskim krajevima.

Stanovnici tih sela vrlo brzo su otkrili sve prednosti koje im zemljopisni položaj pruža te su na takvim mjestima počeli graditi kuće i otvarati gostionice i trgovine.

Promet je i u to vrijeme, u doba Austrije bio gust, najčešće se odvijao kontinentom, a ne obalom, samo je bio spor te su putnici jedva čekali doći u neko od tih mjesta, odmoriti se i nešto pojesti, porciju janjetine najviše i popiti čašu vina. A onda krenuti dalje.

Članovi ovih trgovačkih i ugostiteljskih obitelji nisu se u početku ni po čemu razlikovali od ostalih suseljana. U pravilu su kao i ostali susjedi imali više djece, nosili su se kao i susjedi, kao donatori u crkvi imali stalna mjesta i polako se odvajali od ostatka sela.

A onda su njihove gostionice i trgovine postale pretijesne za sve muške članove obitelji. Stoga su mlađe sinove odvajali od obiteljske matice i otvarali im gostionice ili trgovine u pravilu u gradićima kojima je njihovo selo bilo u relativnoj blizini.

I tako su pojedini članovi već poznatih obitelji postali građani, a u tim sredinama dobili su priliku razviti svoje gospodarstvo ili uložiti zarađeno u neki posao.

Ovdje, poslije ovog malog uvoda počinje naša priča.

U mjestu koje se nalazi na raskrsnici putova po kojima se s jedne strane može doći u Sinj, druge u Imotski, treće u Livno, a četvrtom stranom Makarska i ostala mjesta na moru nisu daleko, dogodilo se upravo ono što smo u uvodu opisali.

Dvojica braće iz već poznate obitelji iz tog mjesta dospjela su u Bosnu, u Bosanski Brod. Kako se sad u Republici Srpskoj ovaj grad zove za našu malu priču nije važno. Onda, u doba Austrije zvao se skupa sa Slavonskim, Brod na Savi.

I tamo, u Posavini razvili su manufakturu čije su proizvode prodavali diljem zemlje. Podijelili su se. Jedan je brat ostao u tvornici i vodio proizvodnju, a drugi je bio trgovački putnik, obilazio je male trgovine, po našim mjestima većih nije ni bilo, i prodavao robu koju su proizvodili.

I tako je došao u gradić u kojem je u jednom od dućana radila djevojka koja mu je odmah zapela za oko. Nije puno trebalo da se ona s njim zaputi u Brod na Savi. Vjenčanje je brzo obavljeno. Župnik koji ih je vjenčao zvao se dr. Smiljan Čekada, kasniji nadbiskup Vrhbosanski.

Brod na Savi postao im je pretijesan. Preselili su se u Osijek i još više razvili svoj posao, a on im je išao od ruke. U centru ovog grada izgradili su poveću kuću, a iza osječke katedrale imali su u jednom dvorištu koje je za slavonski grad karakterističan, nekoliko stanova.

A onda je došao II. svjetski rat. Braća su radila i dalje, ali trgovačkom putniku je kretanje bilo ograničeno. Ipak, radili su i proizvodili kako tako i zapravo uglavnom trošili ušparano. Osim što su bili praktični katolici, nikad se nisu bavili politikom. Za to uostalom nisu ni imali vremena.

A onda je došla 1945. godina. U multietnički grad u kojem se govorilo posebnim jezikom, mješavinom hrvatskog, njemačkog i mađarskog, ali u kojem su uvijek skladno živjelo, došli su „osloboditelji“. Strah se uvukao u većinu stanovnika, napose među one koji su nešto imali.

Jednoga dana po trgovačkog putnika došla su dvojica vojnika i odvela ga u Donji grad u Tvrđu, u neki inprovizirani logor. A on se zapravo nije bojao. Znao je da ništa loše nije učinio i nadao se da će ga odmah pustiti supruzi i djeci.

„Ime i prezime“ – pitao ga je pisar.

„ Grgo M.“ odgovorio je.

„ Zanimanje? Trgovac“.

Pisar je spustio olovku i zagledao se u Grgu. I nekolicina oko njih zastala su i gledala u obojicu.

„Trgovac, kažeš“! –  „Da“, glasio je kratak odgovor.

„A zašto onda nosiš naočari“ – bilo je sljedeće pitanje

Grgo ništa nije odgovorio, samo je gledao ispred sebe. Pisar je vrtio glavom upisujući ostale podatke. Nipošto mu nije bilo jasno kako i zašto trgovac nosi naočale. On je znao da su ta pomagala samo za liječnike, odvjetnike, profesore, popove i još neka rijetka zanimanja.

Grgu nisu pustili odmah kako se bio nadao. Ispitivali su ga o svemu i svačemu, a najviše o imovini koju je posjedovao. Nije znao da su se u njegovu vilu u Radićevoj ulici već uselili drugi, a da su njegova supruga i djeca već u jednom malom stanu u ulici iza katedrale.

Kad je pitanje imovine već bilo riješeno, odnosno kada su mu je skupa s tvornicom njegova brata i njegovom bili oduzeli kao narodnom neprijatelju, kako je na nevelikom papiru zapravo popisu oduzete imovine pisalo, a na isti način mu je oduzeta i ostala imovina, jednog jutra su ga prozvali, zapovjedili da skupi stvari koje mu je supruga kroz tih nekoliko mjeseci bila donijela, u ruke tutnuli papirić da može ići kuda želi, pješice se uputio u Gornji grad i iznenadio suprugu i djecu. Nije išao u Radićevu ulicu već u onaj mali stan iza katedrale. Već je znao što su mu zapravo jedino njega ostavili. Naučen raditi i kretati se, sljedećih mjeseci vrtio se po nevelikom dvorištu trpeći neprijateljske poglede novih susjeda koji su useljeni u ona dva preostala stančića u istom dvorištu.

Jednog besanog jutra ustao se ranije nego obično. Tiho se išuljao iz kuće ušao u zahod koji je bio odvojen od stana i kojeg su koristili svi useljeni stanari, uzeo već pripremljeni konopac prebacio ga preko grede, svezao oko vrata i lagano odgurnuo stolac na koji se predhodno popeo.

Jedan od susjeda kojeg je mučila žgaravica jer je večer proveo s društvom na Dravi našao je Grgu M. tvorničara i trgovačkog putnika, uspješnog osječkog i hrvatskog poduzetnika, poteklog iz Cista Provo mjesta na raskrsnici koju su trasirali Francuzi i Austrijanci, obješena na gredi u vlastitom zahodu. Okrugle naočale kakve su u to vrijeme bile u modi visjele su mu na jednom uhu čineći i tako groteksnu situaciju još groteksnijom.

 

Piše: Neven Vicić

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.