SJEĆANJE: Vukovar kao hrabrost, herojstvo i žrtva; Vukovar kao sumrak funkcioniranja i učinkovitosti međunarodne zajednice…

0

Vukovar kao jedno od najpotresnijih poglavlja novije hrvatske povijesti; Vukovar kao hrabrost, herojstvo i žrtva; Vukovar kao sumrak funkcioniranja i učinkovitosti međunarodne zajednice; Vukovar kao ljudska tragedija; Vukovar kao čudo otpora i obrane ne samo u nacionalnim nego i u svjetskim razmjerima – iz kojeg god kuta da se pristupa i promatra Vukovar je i danas, 27 godina poslije, još uvijek nedovoljno poznata i nedovoljno puta ispričana priča.

Pogibijom 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. započinje vrijeme oružanih sukoba na području istočne Slavonije koji kulminiraju u stezanju obruča oko Vukovara i nizu od 86 dana teških borbi koje su prethodile njegovu padu.

Kako navodi povjesničar Davor Marijan u članku Bitka za Vukovar 1991. (Scrinia Slavonica 2; (2002.)), osvajanje je Vukovara moguće promatrati kroz tri razdoblja: prvo razdoblje – od 2. svibnja 1991. do 25. kolovoza kada JNA, oslanjajući se na pobunjena okolna srpska naselja stvara kružnu osnovicu za budući napad na grad i zauzima povoljne pozicije; drugo razdoblje koje započinje 25. kolovoza kada, očekujući relativno laku zadaću, kreću u pokušaj zauzimanja s osloncem na rijeku Dunav, vojarnu u gradu i srpska sela u užem području te treće razdoblje koje započinje krajem rujna, nakon što se JNA i srpske snage suočavaju s neuspjehom zbog neočekivanog otpora branitelja. Tijekom trećeg razdoblja srpske snage angažiraju dodatne snage, koriste ratno zrakoplovstvo te pokušavaju ispuniti dvije zadaće – potpuno okruženje grada od šireg područja, te težišnu zadaću: zauzimanje okruženog grada.


Mi se ne damo, mi hodamo ponosno, mi mislimo na sutra – ali kad krenete odavde redom, ova tu prva ulica zove se Šapudlova, u svakoj kući odavde pa do Mitnice, pa dalje do Trpinjske ceste u Borovu, u svakoj kući imate neku obiteljsku tragediju koja se dogodila. Nekim obiteljima ubili su po 12 muških, ostale samo žene. Majke. Ta tragedija koja se dogodila Vukovaru nikada neće biti dovoljno ispričana.

Doktorica Vesna Bosanac, ravnateljica Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar (Medicinske sestre iz vukovarske bolnice – još jedan fragment nikad završene priče, Hrvatski vojnik, br. 540, 2017.)

Kao datum početka otvorenih pokušaja zauzimanja grada smatra se 24. kolovoza 1991. kad su JNA i pobunjeni Srbi, koristeći kao povod miniranu barikadu na koju je naletjelo njihovo oklopno vozilo, krenuli u napad na Borovo naselje i Vukovar. Dan poslije nastavljaju sa zračno-kopnenim napadima na grad i Borovo naselje pri čemu JNA ostaje bez deset oklopnih vozila. Iz okolnih je srpskih naselja 27. kolovoza na područje grada palo oko 700 topničkih zrna, a branitelji uzvraćaju uništivši pet neprijateljskih oklopnih vozila kao i obje skele kod Borova Sela. Braniteljima nedostaje naoružanja i streljiva što je u to vrijeme, u najvećem dijelu, posljedica embarga na uvoz oružja koji je nametnula međunarodna zajednica. Nedostatak naoružanja i streljiva nebrojeno će se puta tijekom borbi za Vukovar pokazati kao presudan otežavajući čimbenik učinkovitosti obrane. Istodobno, agresori dobivaju pojačanja u ljudstvu i opremi, a od kraja kolovoza pa do konačnog osvajanja Vukovara kopnene snage JNA na potezu Borovo-Vukovar imat će i stalnu potporu Ratnog zrakoplovstva.

Nekoliko dana prije započeto primirje završeno je 2. rujna napadom JNA na Vukovar te napadom na selo Berak iz kojeg su, uz velike gubitke, protjerani stanovnici. Vukovar je 5. rujna izložen najžešćem napadu do tada. Dan za danom napadi su sve žešći jer se JNA koja je vjerovala u brzo i relativno jednostavno zauzimanje grada sada suočava s neočekivano žilavim otporom branitelja.

Snažnim napadima 14. i 15. rujna JNA uspijeva odsjeći Vukovar od Vinkovaca, zbog čega za branitelje Bogdanovci postaju posebno važni kao put kojim je moguća komunikacija Vukovara i ostatka zemlje. Hrvatske snage 20. rujna deblokiraju grad pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar čime se osigurava opskrba branitelja i grada opremom i hranom. Do kraja rujna, uz stalne borbe, radi se na  ustrojavanju novih postrojbi, pokušajima ojačavanja obrambenih položaja te dostavi naoružanja i borbene tehnike zarobljene nakon predaje Varaždinskog korpusa. Zadaća je branitelja Vukovara nastavak uporne obrane grada, pokušaj zauzimanja lokalne vojarne te širenje obrane grada na okolna sela i dominantne prirodne objekte. Istodobno i JNA pojačava svoje redove opremom i ljudstvom.


Teško je pridobiti sudionike rata da govore. Žele zaboraviti, lakše je tako, vjerujte da je lakše. Evo, na primjer, mi u Vukovaru: sve nekako ide do 18. studenog, ali kad dođe 18., sva ta sjećanja, sve to što navire, mi smo svi tada ludi, ja sam luda – ja to priznajem, ja uopće nisam normalna žena tih dana…i tako to traje dok ne prođe Ovčara. Pa kad prođe Ovčara, par dana dolazimo k sebi, i onda opet sve bude dobro…koliko god da to uopće može biti dobro. A onda opet dođe 18. studenog, i opet evociramo sve te uspomene, opet se vraćaju sva ta sjećanja..i opet smo ludi.

Agneza Aleksijević, ratna sestra instrumentarka u Ratnoj bolnici Vukovar (Medicinske sestre iz vukovarske bolnice – još jedan fragment nikad završene priče, Hrvatski vojnik, br. 540, 2017.)


Početkom listopada srpske snage napadaju prometnicu Marinci-Bogdanovci-Vukovar te zauzimanjem Marinaca  i uspostavom kontrole na pravcu Mirkovci-Marinci-Bršadin presijecaju za vukovarske branitelje do tada iznimno važan put spasa – Kukuruzni put. Istodobno snažno napadaju Vukovar gdje im se vukovarski branitelji suprotstavljaju i uništavaju deset neprijateljskih oklopnih vozila. Istog dana napadaju i zauzimaju selo Cerić. Žestoki napadi i grčevit otpor branitelja traju iz dana u dan. Hrvatske snage u nekoliko navrata 4. i 5. listopada neuspješno se pokušavaju probiti prema Marincima. Nižu se pokušaji deblokade i proboja koji ne dovode do željenih rezultata, a vapaji iz Vukovara sve su glasniji: iscrpljenim civilima i braniteljima nedostaje hrane, lijekova a vukovarskim ranjenicima treba hitna evakuacija.


Bilo je teško organizirati rad, bilo je teško dnevno rasporediti sestre jer nikad niste znali tko će vam pod stalnim granatiranjem doći u smjenu a tko ne, tko će se uspjeti probiti do bolnice i proći kroz grad dok se puca. Upravo zbog toga doktorica Bosanac 15. rujna donosi odluku da više nitko ne smije odlaziti iz bolnice. Sestre, djelatnici bolnice, liječnici zajedno sa svojom djecom od tada su smješteni u bolničkom skloništu. Tako smo u podrumu bili svi – u nenormalnim uvjetima, u rupama, bilo gdje. A taj je podrum zapravo bio mali prostor za sve što smo mi morali raditi u njemu. Tu su bile tri operacijske dvorane, hitni prijam, svi ranjenici, bila je i jedinica intenzivne terapije i njege, djeca, novorođenčad, ranjena djeca, djeca medicinskog osoblja. Svi su bili tu zatvoreni tri mjeseca, nisu smjeli van.

Mali broj sestara obavio je tada golem posao oko velikog broja ranjenika: sestra je radila 24 sata a nakon toga je mogla biti 24 sata slobodna – ali gdje će biti, što je to slobodno? I kad je slobodna, ona je opet tu, u bolnici, u podrumu. Zapravo, sve se svodilo na to da se sestre, ako uspiju, negdje zavuku, naslone se dva, tri sata i odmore – i to je već bila velika stvar. Uvijek su bile na dispoziciji.

Binazija Kolesar, glavna sestra u Ratnoj bolnici Vukovar (Medicinske sestre iz vukovarske bolnice – još jedan fragment nikad završene priče, Hrvatski vojnik, br. 540, 2017.)

Traju pokušaji dostave pomoći Vukovaru, pokušaji izvlačenja ranjenika. Hrvatske snage 13. listopada imaju deset mrtvih, 44 ranjena te uništenih pet tenkova. Tijekom 9. i 10. listopada ranjene su 62 osobe u gradu od čega 29 pripadnika HV-a, 26 civila i sedam pripadnika MUP-a. U velikim napadima 16. listopada, uz brojne druge branitelje ginu dvojica zapovjednika: Blago Zadro i Alfred Hill. Do djelomične evakuacije ranjenika iz vukovarske bolnice dolazi 19. listopada, prebačeni su u medicinske ustanove u unutrašnjosti zemlje. U vukovarskoj bolnici ostaje 170 ranjenih, 70 bolesnika, trudnica i novorođenčadi. Za vrijeme primirja, 23. listopada bolnica je pogođena s oko 40 raketa. Samostalni zrakoplovni vod iz Osijeka pokušava noćnim letovima desantirati nužni materijal i lijekove okruženom Vukovaru. Hrvatskim snagama treba streljivo za dalekometno topništvo koje bi s distance pomagalo okruženim braniteljima – no, njega nema zbog embarga međunarodne zajednice na naoružavanje. Krajem listopada načelnik Generalštaba JNA, Blagoje Adžić posjetio je vojarnu u Vukovaru podižući tako moral srpskih snaga.

Početkom studenog snagama neprijateljskih tenkova i pješaštva Vukovar biva presječen na dva dijela. Nedostatak materijalnih sredstava za obranu, ali isto tako i sve manje ljudi koji mogu preuzeti aktivne zadaće obrane te vapaji za pomoći obilježavaju zadnje dane Vukovara. Među posljednjim porukama odaslanim iz Vukovara bila je ona kojom je zapovjednik Vukovara u prvim jutarnjim satima 17. studenog javio da je ostao bez ljudi, bez streljiva i s rastrojenom obranom koja je bila na kraju snaga.


Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u njemu i užem području uz respektivne snage JNA nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na nacionalnoj razini.

Davor Marijan, Bitka za Vukovar 1991., Scrinia Slavonica 2, 2002.


Vukovar je pao nakon 86 dana teških borbi. Poginulo je 450 branitelja, 1350 civila od čega 86 djece. Ranjeno je bilo više od 3420 ljudi od čega je 570 ostalo trajnim invalidima. Bez jednog ili obaju roditelja ostalo je 858-ero djece.

Mučeni su i ubijani ranjenici i bolesnici vukovarske bolnice. Odvezen je i nestao 261 ranjenik, od toga je 200 ubijeno na masovnoj grobnici na Ovčari. Kao nestali se vodi 61 ranjenik. Na groblju Dubrava ekshumirano je 938 žrtava.

Najstarija žrtva imala je 104 godine. Najmlađa, šest mjeseci.

Damir Matić je razvodnik, djelatnik bojne PZO GOMBR-a, poslužitelj na BOV-u, a ratna događanja zatekla su ga kao jedva punoljetnog u rodnom Vukovaru. Do tada je, kaže, živio bezbrižan život i nije mislio da će zaratiti. A kad je počelo, ostao je u gradu zajedno s roditeljima i sestrom, i premda nije bio naoružan sudjelovao je u obrani – koliko je znao i mogao. “Nisam bio posebno uključen. Nisam dužio naoružanje. Išao sam u mjesnu zajednicu, pomagao, držao neke straže… zapravo, ništa nisam radio. Bio sam premlad,“ kaže razvodnik Matić. “Bilo je svakodnevno granatiranje, bila je psihoza, strah i glasine, neimaština, nije se imalo što jest, ali bio sam ponosan što mogu biti dio te priče.“ I premda je, kaže, mogao otići iz grada, nije htio. Sad, 27 godina poslije, čini se kao da ni sam ne zna zašto je baš tako odlučio. Sliježe ramenima i kaže: “Ne znam. Možda je to bila nekakva  dječačka odluka. Ja još nisam imao 18.“

No, njegovih nepunih osamnaest i dječaštvo nisu bili dovoljan razlog da nakon pada Vukovara osjeti milost. Uslijedilo je zarobljeništvo i logor. “Vukovar je pao 18., a Borovo 20. na 21. Tata i ja smo bili tamo kada su ušli u kombinat Borovo i kad je počelo odvajanje: žene i djeca na jednu stranu, a mi muški završili smo kako tko i kako gdje.“

Mjesec dana zarobljeništva u Begejcima. Riječi teško idu.  Neumjesno je išta pitati. Tek neki  fragmenti sjećanja otmu se pa ocrtavaju grubu skicu onog što mora biti zaboravljeno. “To nisu bile normalne batine. To je bilo iživljavanje“ …  “U zarobljeništvu sam se odvojio od oca, nisam htio ni da on gleda mene, ni ja njega…”

Damir Matić, zajedno s ocem, izišao je iz zarobljeništva 21.12.1991., na razmjeni ratnih zarobljenika u Slavonskom Šamcu. Pristupa 1995.godine 5. gbr, a Vukovaru se ponovno vratio nakon mirne reintegracije, kao pripadnik Hrvatske vojske. Danas ondje živi sa suprugom i djecom.

Narednik Dragan Vidaković logistički je dočasnik u Oklopnoj bojni GOMBR-a. Rođen je u Vukovaru, živio je svoj Vukovar i branio ga je. Nikad, kaže, neće zaboraviti 14. studenog 1991. godine. Tog je dana bio njegov dvadeseti rođendan, a njegovi dečki, oni s kojima je dijelio položaje poklonili su mu dvije kutije crvenog Marlbora.

Bio je pripadnik ZNG-a, držao je položaje u naselju Lužac. “Držali smo straže, snalazili se, nije bilo naoružanja pa smo se smjenjivali na puškama“. Dani su se nizali, napetosti su rasle, bilo je sve teže, od avionskog raketiranja Silosa u kolovozu više nije bilo dana bez pucanja. Gubljenja položaja, vraćanja položaja, pa opet gubljenja. Veliki napad 16. listopada sa svih strana, pa svakoga dana sve gore i gore.

Narednik Dragan Vidaković izišao je u grupi koja je 17. na 18. studenog 1991. krenula u proboj.  Noć, hladnoća, kiša koja sipi i duga noć Ulicom Borisa Kidriča, preko Vuke, pa uzbrdo, pa kroz minska polja i pritajeni u kukuruzištima kad bi neprijateljski transporteri u iznenadnom bljesku odjednom osvijetlili ledinu. “Oni dođu, osvijetle, ti se pritajiš i čekaš, pa kad oni prođu ideš dalje,“ sjeća se narednik Vidaković. Grupa s kojom se probijao te je noći prešla čitav put i u svitanje su bili u Vinkovcima, na ulazu Malu Bosnu.

Narednik Vidaković je jedan od onih kojih je sve manje – koji su branili Vukovar i još su uvijek pripadnici Hrvatske vojske.

Piše: Lada Puljizević (Braniteljski portal)

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.