TKO NAS JE GODINE 1991. NAPAO S ISTOKA? II.

0

neven vicicDošavši doma iz Športske dvorane u Pločama „upao sam“ u pola rasprave u kojoj se govori o nekakvoj interpelaciji, vjerojatno o zabrani ovih ili onih pozdrava, a uglavnom pozdrava „Za dom spremni“ kao i o osudi ustaškog režima za vrijeme II. svjetskog rata, a prema njihovim .

            Da bi bili „objektivni“ govornici uglavnom u istu ravninu stavljaju fašizam, nacizam i staljinizam. Na taj način, uvjereni su, zavarat će sve one koji u istu ravninu stavljaju, ne staljinizam, već komunizam. Jer u Lenjinovo, Titovo, Kastrovo, Pol Potovo vrijeme u Rusiji, Jugoslaviji, Kubi, Kamodži, Etiopiji i u mnogim drugim državama nije na vlasti bio Staljin.  

            Bujanje fašizma u Hrvatskoj povezuje se s redikuloznim paljenjem novina i sličnim „junačkim“ manifestacijama u kojima koja desetina srednjovječnih ljudi stupa kroz Zagreb u nekoj crnoj odori dok se oko nas osnivaju razne komunističke partije, istina puno češće u „regiji“, a još više kriptokomunstičke koje površnom promatraču lako promaknu, jer se u njihovim nazivima ne nalazi prefiks „komunistički“.

            Kako sam u lipnju objavio članak s tom tematikom, a koji je prenio i HR svijet, molim vas da, ukoliko držite shodnim opet ga na svom Portalu objavite uz ovaj mali uvod.

            U članak sam umetnuo i dio članka „Pričuvna crta obrane“ jer mi se čini da taj manji dio još bolje objašnjava što mislim o totalitarnim, u isto vrijeme i zločinačkim sustavima i držim da zajedno čine cjelinu.     


   

            Negdje oko Božića za vrijeme I. svjetskog rata vojnici zaraćenih strana dogovoriše se da odigraju par nogometnih utakmica. Dogovoreno i izvršeno. Vjerojatno nisu imali nekakvu športsku opremu, razlikovali su se jedino po boji svoje vojne odore. Tko je pobjeđivao – nije zabilježeno ni zapamćeno. Oni koji su preživjeli ovu najveću klaonicu između ratnih rovova vjerojatno govore da su oni dali koji pogodak više. Uostalom, to tako i tako nije važno. Važno je da je nekih par dana trajao mir, da je oružje šutjelo i da je za to vrijeme spašeno možda na tisuće ljudskih života.

U to vrijeme fašizam i komunizam nisu postojali. Nije moglo dolaziti do zbrke u kojoj se nije znalo koji su fašisti, a koji antifašisti. Nisu mogli psovati ovu ili onu majku jedni drugima. To su ostavili za kasnije, sve do naših dana.

Možda i zbog toga, ali i zbog nekih drugih razloga sukobljene strane u II. svjetskom ratu nisu igrale nogomet, ali poznato je, zajedno su pjevali „Lili Marlen“. Za to vrijeme nije se pucalo i opet je poneki život spašen.

Ova dva primjera zorno pokazuje da su se u beznađu rata događale  i lijepe stvari, rekli bismo skoro bizarne, a koje su ulijevale nadu da će se na koncu ratne kataklizme ipak vidjeti svjetlo.

Zašto o ovim događajima pišem? Imaju li ovi događaji ikakve veze s našim Domovinskim ratom i osamostaljenjem Republike Hrvatske? Tko je u dva svjetska rata koga napao? Historiografija je uglavnom oko toga suglasna, nesuglasica je malo iako je prvi rat završio osamnaeste, a drugi četrdeset pete prošlog stoljeća.

Ovih dana slavio se dan Antifašističke borbe. Na taj dan, tvrdi se, skupina komunista i njihovih pristaša iz Siska i okolice sklonila se u šumu Brezovica i na taj način su stvorili prvi antifašistički odred u Europi. Neću se time posebice baviti. Ima i suprotnih mišljenja, a Poljaci tvrde da su oni imali prvi odred na Starom kontinentu koji se suprostavio Nijemcima. U svakom slučaju pravo je pitanje zašto baš tada, a ne ranije? Odgovor je jednostavan. Između SSSR-a i Trećeg Rajha vladao je mir temeljen na javnim i tajnim odredbama pakta Ribentrop – Molotov, a to znači sustavom spojenih posuda da je mir vladao i između NDH i Komunističke partije. Trebalo je pobjeći u šumu Brezovica tek onda kad ih je Staljin pozvao na ustanak, a kako sam već u jednom članku napisao, bilo je pametno skloniti se ustašama ispred očiju.

Dakle, par stotina ljudi skupilo se oko velebnog spomenika u Brezovici da još jednom proslave početak otpora okupatoru. Pali su i govori. Žestoki kao i obično. Mahalo se i zastavama, s petokrakama dakako. Izvikivale su se i pjevale parole. „Druže Tito bijela lica, kad ćeš doći do Užica“ je ostavljeno za Užice – ako u tom srbijanskom gradu netko to bude htio pjevati.

Jedan od govornika bio je župan Međumurske županije Matija Posavec. Izrekao je par pametnih rečenica, ali je ustvrdio da je besmislena podjela između antifašizma i Domovinskog rata jer jedno ne isključuje drugo. Za to je dakako dobio pljesak. Milanu Bandiću su zviždali. Nije bio na visini svog renomea. Nisam zapamtio da se u sličnim zgodama nije držao one naše poznate narodne poslovice: „U kakvom si kolu takvu pismu pivaj“. Vjerojatno mu je na pameti bilo odlagalište komunalnog odpada u Jakuševcu, a kada se pribrao već je bilo kasno.

Nu, vratimo se Županu i njegovoj tvrdnji. Antifašizam, vjerojatno misli na antifašizam II. svjetskog rata, ne isključuje Domovinski rat i obratno. A ovaj svjetski rat je počeo 1939., a u nas dvije godine kasnije. Domovinski rat koji smo poveli za obranu od napadača i za državno i nacionalno osamostaljenje, puno godina kasnije, devedeset i prve. A fašizam, onaj njemački skončao je 1945. godine. Odavno je kaput. Talijanskom su zavrnili vratom dvije godine ranije. Još se nekakv blijedi oblik držao u Španjosloj i Portugalu i gotovo.

U jeku građanskog rata nakon Oktobarske revolucije, temeljem Dekreta o osamostaljenju naroda, nova vlast je priznala menjševičku vladu Gruzije, osamostaljenje Finske, Poljske, Balitičkih zemalja. A kad je rat završio, Gruzija je bila pregažena, u tzv. Zimskom ratu napadnuta je 1939. godine Finska i oteta joj je Karelija. Buđonijevoj Crvenoj konjici su pod Varšavom „izbijeni zubi“. Maršal Pilsudski i poljski narod bili su jači. Rumunjskoj su otete Besarabija i Bukovina. Jesu li ove zemlje kojima su najprije priznali samostalnost, napali fašisti ili su oni to sami bili? Takve tvrdnje bile bi smiješne da nisu žalosne.

Papir dopušta da se na njemu u kratkom vremenu prebacujemo na razne točke svijeta, a isto tako da se vraćamo u vrijeme koje nas zanima. Na koji i kakav antifašizam misli župan Posavec? Na antifašizam Sjedinjenih Država, Velike Britanije ili Slobodne Francuske. Ili u krajnjem slučaju antifašizam hazjajina Staljina. Na antifašizam demokratskih država svijeta koji je na koncu konca porazio fašizam (nacionalsocijalizam) Trećeg Rajha.

Misle li moguće Posavec i slični da nas je 9. Korpus JNA iz Knina htio zavarati pa je zato na kapu stavio crvenu petokraku zvijezdu? I ne samo taj Korpus JNA. Kako bismo nazvali one koji su preko Dunava bombardirali Vukovar, one koji su u tom istom gradu čuvali vrata skladišta u koje su prije toga nagurali branitelje i stanovnike Vukovara, a iz kojih skladišta mnogi od njih nisu izašli živi. Jesu li Male bare nadlijetale njemačke Štuke, a brodovi na Sidrištu imali na svom boku ucrtane kukaste križeve? I tako u nedogled.

Viđeni ljudi našeg političkog spektra često vole reći da su nas s istoka napali fašisti, crveni, pridodat će. Toliko sam o tomu pisao da mi je i muka o tomu danas išta reći. Ipak, tvrdim, s istoka, to jest iz Srbije nisu nas napali fašisti, bez obzira na boju, već oni drugi koji, sami za sebe tvrde, baštine tradicije antifašizma. Jer njihovi brigade, divizije i korpusi nisu u okolici Knina nosili imena Onesina Popovića, Mane Rokvića, Momčila Đujića i drugih korifeja četništva s Tromeđe. Dakako da je bilo i takvih. Oni su u pravilu novačeni među domaćim Srbima, potomcima onih istih naših susjeda koji su u ime „sto tisuća Srba Dalmacije“ ponudili Talijanima aneksiju tog dijela Hrvatske. Ako agresore ne proglašavamo fašistima, ne umanjujemo zločine koje su učinili nad svojim dojučerašnjim susjedima i prijateljima.

Apropo aneksije koju je Talijanima ponudio Niko Novaković Longo i ostali srpski vođe, dr. Tvrtko Jakovina decidirano u jednoj TV emisiji tvrdi da nikakvog kupljenja potpisa nije bilo već da je to nekolicina srpskih vođa učinila na svoju ruku. Jesu li popisivači prikupili sto tisuća potpisa ili manje nitko nije provjeravao, napose nije provjeravano jesu li potpis dali umrli i malodobni, ali prof. Dušan Rašković u svom radu objavljenom na internetu koji rad nosi naziv „Drniško porijeklo porodice Rašković“ izrjekom tvrdi da je njegov djed dr. Dušan Rašković po komu je i dobio ime, potpise prikupljao u Kistanjama. Partizani su ga 1944. nakratko zatvorili, ali je vrlo brzo postao sudac Vrhovnog suda NR Hrvatske.

U slučaju da razgledavate muzej „Zimskog rata“ u Helsinkiju te onako kao za sebe ustvrdite da su sve ono o čemu se tamo govori, učinili fašisti, kustos će vam na njihov finski miran način objasniti da se varate i kazat će vam da su sva zla i sve zločine u to praskozorje najveće kataklizme koju je suvremeni svijet doživio, u njegovoj zemlji učiniti komunisti, konkretnije boljševici, a ne fašisti. U to vrijeme fašisti su bili njihovi saveznici.

A kako je kod nas? Proglasimo okupatore za fašiste i riješili smo problem. A s druge strane neki srbijanski viđeni ljudi i Franju Tuđmana proglašavaju fašistom. Temeljem tih objeda mogli bismo zaključiti da su se u Domovinskom ratu borili fašisti sami sa sobom.

Kako je narodu stariji vladika od popa tako je i boljševizam (komunizam) stariji od fašizma (nacionalsocijalizma). Nije se komunizam mogao ugledati na fašizam već je moglo biti samo obratno.

Ne mislim braniti ni jedan ni drugi ustajući protiv sintagme „crveni fašizam“. Međutim, ova besmislica je opasna sama po sebi. Ona objektivno eskulpira komunizam kao takav, Jer, to znači, da se nisu služili fašističkim metodama, a kako su se po mišljenju mnogih komunisti borili za bolji život svih ljudi, komunizam bi bio nešto što se najbolje dogodilo u povijesti čovječanstva.

Metode komunizma i fašizma bile su vrlo slične ako se već nisu podudarale. Iznikli i jedan i drugi iz lijeve političke misli, oba su stvarali „novog čovjeka“. A novog čovjeka se moglo stvoriti samo ako ste se brzo riješili starog. Njihovo ponašanje nije ni moglo biti drukčije. Oba sustava su svakako bila nastrojena antikršćanski.

Dakle, da zaključimo. Fašizam nije ni crveni ni bijeli. On je crni i smeđi, ovisno čiji je. Komunizam je crveni i nikakav drukčiji. Sve ono što se događalo za vrijeme rata kao i nakon njega s partizanske strane činili su komunisti i komunizam pa te zločine treba krstiti komunističkim imenom, Zločine počinjene od strane fašista opet treba imenovati njihovim imenom.

Svjesno se povlačeći s prvih crta obrane i prepuštajući nam bavljenje temama koje su trebale davno biti apsolvirane, njihovi zagovornici svjesno izbjegavaju govoriti otvoreno o svemu što se u Hrvatskoj događalo na način koji je jedino ispravan.

Mnogi među nama su se uhvatili na tu baketinu*. Vrijeme je da sve događaje i političke i vojne pokrete na našem tlu nazovemo pravim imenima, pa i onda kad se o zločinima tih pokreta radi.

Riješimo jednom za vazda takve i slične nedoumice. Republiku Hrvatsku nisu napali fašisti već komunisti, bolje reći nasljednici onih koji su u II. svjetskom ratu u kojem su pobijedili, izvršili velike zločine. U tom kolopletu ubojstava i odmazda, odmazda i ubojstava ni jedna strana nije izašla čistih ruku. Samo što je fašizmu izrečena smrtna presuda koja je odmah bez priziva i izvršena, dok je komunizam, našavši se na strani pobjednika, nastavio svoj krvavi pir.

*  ljepljiva grančica, dio opreme za hvatanje ptica pjevica

Piše: Neven Vicić

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.