ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – „A SADA: OSTAJE VJERA, UFANJE I LJUBAV

0

don Petar MikićČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – „A SADA: OSTAJE VJERA, UFANJE I LJUBAV – TO TROJE – ALI NAJVEĆA JE MEĐU NJIMA LJUBAV“

Malo se koja riječ tako često izgovara kao ljubav. Upotrebljava se u različitim prigodama, tako da joj se ponajčešće gubi pravi smisao.

Apostol Pavao nam je u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima na najljepši mogući način opisao kakova ljubav mora biti. To je veličanstveni hvalospjev ljubavi koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a sve koji ga prihvaćaju i u život provode čini Božjim miljenicima, koji zavrjeđuju poštovanje okoline, čija je ljubav doprla do njih obasjavajući ih svjetlom dobrote.

„Ljubav sve pokriva, svemu se nada, sve podnosi…“

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“. (1.Kor.13.4-8).

Isus je sve zapovijedi sažeo u jednu jedinu: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe. Bog je najveće Dobro – čista Dobrota – zato mu pripada najveća ljubav. Bližnji – svaki čovjek dijete je Božje kao i mi. Bog ga ljubi kao i nas – dužnost je zato ljubiti ga kao samoga sebe. Uzvišeno i lijepo, ali rijetko i teško.

„Ako hoćete da vas ljudi ne slušaju, govorite im o čistoći i ljubavi“. (R. Plus). Danas je to posebno izraženo. Suvremeni svijet otrovan je sebičnošću, mržnjom i bludom – postaje sve više zvjerinjak. Ne želi ni čuti riječi o kršćanskoj nesebičnosti, ljubavi i čistoći. Crkva nam preko stranica Evanđelja doziva u pamet da smo Božja obitelj, opominje nas da je ljubav prema čovjeku neizostavna dužnost, jer je svaki čovjek brat Bogočovjeka, Isusa Krista.

Bog nas sve grli u svojoj ljubavi, zato traži da i mi zagrlimo njega i sav svijet. Isus nas je naučio kršćanskoj ljubavi da nadoknadimo što ne možemo njemu osobno učiniti. Mjesto sebe dao nam je bližnjega. Ne možemo našem Gospodinu ništa dati, za njega osobno ništa učiniti, ali to možemo bližnjemu – čovjeku – njegovu bratu. On će naplatiti. Izričito nam je rekao: Što god učiniste jednome od moje braće, meni ste učinili. Ta je riječ toliko jasna da ne treba nikakvog objašnjenja.

U današnjem evanđelju čitamo primjer sebičnosti Isusovih susjeda i znanaca iz njegovog Nazareta. Traže od njega čudesa. Hoće da Bog na neki način bude samo njihov, da Isus čudesa čini po njihovoj narudžbi – njima u korist. „Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju“. (Lk.4.23.).

Isus im daje do znanja da Bog ljubi čitavi svijet, da kog njega nitko nije i ne može biti povlašten, da su svi i grješnici i pogani – pozvani da budu djeca Božja, te da tako svatko na njih mora gledati i tako ih sretati.

Za zagrižene, sebične, Židove bilo je to previše. Više ga nisu htjeli slušati… „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedoše na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No, on prođe između njih i ode.

Crkva nas često poziva na kršćansku širokogrudnost, ljubav i nesebičnost. Svijet je razdijeljen sebičnošću i mržnjom. Jasan je to znak da je taj svijet zatajio Krista. I sama „stara“ kršćanska Europa okreće leđa svojim kršćanskim korijenima. Ne treba biti osobito pametan kako bi uvidio kamo to vodi. Sebičnost i mržnja su đavolsko evanđelje. Kršćanin je samo toliko kršćanin koliko ljubi srcem i djelom svoga Boga i svoga bližnjega. Braća smo Isusova i djeca Božja samo toliko koliko smo braća u međusobnoj ljubavi, braća u Bogu i njegovoj ljubavi.

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori“

Naša međusobna ljubav je naša kršćanska svjedodžba. Pogledajmo kakva je naša svjedodžba iz tog najtežeg predmeta. Imamo li prolaznu ocjenu? Ponekad se ona veoma „skupo plaća“.

Iz strašnog logora Osviccim pobjegao je jedan logoraš. Za kaznu zapovjednik logora general Fritch je odabrao deset logoraša koji su osuđeni na smrt u „bunkeru gladi“. „Ah, jadna moja žena i djeca, nikad ih više neću vidjeti“, uzdahnuo je jedan mladi Poljak. Tada pred generala istupi jedan logoraš s vrlo čudnom molbom: da umre umjesto ovog mladog Poljaka. Svi su bili time iznenađeni. Bio je to čuveni Poljski svećenik Maksimilijan Kolbe. I bilo mu je udovoljeno. S devetoricom drugih u „bunkeru gladi“ čekao je smrt od gladi. Iz bunkera smrti čula se samo pjesma i molitva. Iako najslabiji izdržao je najduže. Dali su mu injekciju otrova i spalili ga…

„A sada: ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“. (1. Kor.13.13.). To je samo ona kadra učiniti. Svjedoči je svojim životom i znaj da je teško biti prorok u svom zavičaju. Možda ćeš čuti primjedbu: Što se praviš pametan, kao da ne znamo gdje si rođen.

I Isusu se to dogodilo. Već je bio poznat u mnogim krajevima Palestine, od mnogih smatran prorokom i čudotvorcem, a neki su ga već smatrali obećanim Spasiteljem. Ali, kad je došao u svoj Nazaret, grad u kojem je proveo djetinstvo i vrijeme do tridesete godine, doživio je neugodnost.

Teško je shvatiti, opravdati Nazarećane što ne prihvaćaju Isusa, premda nikada ljudska usta nisu govorila kao što on govori, niti je ikada netko bio u stanju činiti ono što on čini. Sve su to znali, a ipak okrvaviše ruke njegovom krvlju.

Kad god čovjek misli da Bog mora uvažavati njegove planove, a ne on Božje, nužno dolazi do loma. „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori“. (Post.1.27.).

Poneki čovjek stvara Boga na svoju sliku. Zamišlja ga kao svog braniča, kao svog slugu. Ako ga Bog ne sluša, ljuti se na njega, sumnja u njega, ostavlja ga. Napušta ga.

Bog bi trebao biti dobar radnik njegove zemlje, liječnik njegova zdravlja. Zaboravlja da Bog nije Bog gotovana, parazita. Bog je dao čovjeku razum, svijest i tjelesne sposobnosti da se sam hrani i brani.

Kad čovjek bude htio surađivati s Bogom, tada će mu Bog i pomoći.

 

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.