TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – NESREĆA JE UVIJEK POZIV I PRIGODA DA POGLEDAMO VLASTITI ŽIVOT I ODGOVORNOST ZA SVOJE I TUĐE GRIJEHE

0

don Petar MikićZbog neodgovornosti, lakomislenosti, površnosti, nepromišljenosti, pa i bahatosti, redovite stvari krenu po zlu sve dok netko odgovoran ne „lupi šakom o stol“ i reče: Dosta je takvog ponašanja.

Trebate se trgnuti, uozbiljiti, svoje vladanje iz temelja promijeniti. Ta vidite gdje vas sve to vodi – samo u propast.

Svući starog, a obući novog čovjeka

Ljudski je pogriješiti. Božji je dar kada imaš nekoga dobronamjernog tko uviđa tvoje pogreške i pokazuje ti pravi put koji te vodi istinskoj sreći. Znaj, kasno je za lijekom posezati kad je bolest, zbog dugog odgađanja, zauzela velika maha.

Najčešći poziv što se čuje sa stranica Evanđelja upravo je: Obratite se! To je poziv i današnjeg Evanđelja: Isusov kategorički imperativ ne može se ne čuti, ne smije se prečuti.

„Blizu je kraljevstvo Božje“. Prije dvije tisuće godina i danas Božje vrijeme je tu. Ono traži nove ljude… Kraljevstvo Božje je tu – do njega je samo jedan korak: obratiti se…

Oteti se zagrljaju zla – grijeha. Sv. Pavao napisa: Svući starog, a obući novog čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti i istini. (Ef.4.24.).

Isusovi suvremenici su smatrali da su veliki grješnici svi oni koje snađe kakva velika nevolja: nasilna nenadana smrt, teška bolest, neuspjeh, gubitak imetka.

Moramo prihvatiti da od takova poimanja ni mi danas nismo daleko. Isus nas ispravlja: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grješniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti“ (Lk.13.2-3). Poruka je jasna – svi se moramo obraćati.

U svojim patnjama čovjek često znade reći: Što sam ja to Bogu skrivio – kao da sam se „kamenjem na njega bacao“, pa da me snašla ova nevolja. To se pitanje oduvijek postavlja, pa tako i u Kristovo vrijeme. Gledajući, slušajući o tuđoj nevolji znademo reći: Neka, neka, nije bio čovjek. Isus nas opominje da „pometemo najprije ispred svojih vrata“.

Bolje je ispitivati svoju savjest nego tuđu, i misliti, što da je mene zadesila takova nevolja, da je nit života moga prekinuta, a na duši mojoj toliko grijeha, krivnje, dugova? Odmah bi shvatio da ne smijem više odgađati svoje obraćenje, temeljitu ispovijed, pokoru? Bog je milostiv, ali nemoj provjeravati njegovu strpljivost, jer sve ima svoje granice.

Za mnogo toga sami smo krivi, a ludo i nepravedno okrivljujemo Boga. Bog čovjeka stvara želeći mu sreću ovdje na zemlji i vječnu na nebesima. Ako smo od ovog života načinili zvjerinjak, sami smo krivi. Ne „pozivaj Boga na račun“.

Svijet pun zla i nepravde je djelo naših ruku. Ljudi su pakao jedan drugome jer su bez Boga. Pakao nije ništa drugo nego srce bez Boga, život bez Boga, društvo bez Boga, vječnost bez Boga, bez njegove istine i ljubavi.

Potrebno je u srcu i životu Bogu dati mjesto – obratiti se, i raj je tu – tu je Bog, ljubav, istina i sreća. U našem životu, za našim stolom mora biti rezervirano mjesto za Isusa. On – njegov nauk mora prožimati sve naše misli – planove i djela.

Dolaziš li prijatelju u goste na neku svečanost i uvidiš da su sva mjesta popunjena – nema praznih stolica, brzo shvatiš da na tebe nisu računali. Zaboli te to i najradije bi se okrenuo i otišao ne čekajući da na brzinu donesu novu stolicu, ali iz pristojnosti ipak ostaješ ne želeći im kvariti ugođaj, a to što su oni tebe „zaboravili“ se prešućuje.

Mi smo danas Božja reprezentacija

Kad obitelj sjeda za stol zna se gdje je čije mjesto. Zna se gdje sjedi „glava obitelji“. Ono ga uvijek čeka. U modernom svijetu je poznat pojam rezervacija. Za sve što želiš osigurati, gdje želiš prisustvovati: putovanje, večere, priredbe, hotelski smještaj, dvoranu i vrijeme za svadbu, pravovremeno se izvrši rezervacija.

Isus mora biti siguran da mu je u našem srcu osigurano mjesto, a ne „da pred vratima strahuje“ da li smo mjesto za njega rezervirano „privremeno iznajmili drugome“, misleći da on neće sada navratiti.

Nevolja i nesreća, ma otkud dolazile, uvijek su poziv i prigoda da pogledamo i pregledamo vlastiti život i odgovornost za svoje, a i tuđe grijehe i nesreće, i tako u obraćenju donosimo plod.

Stablo bez ploda čeka sjekira. O neplodnoj smokvi napisao je: „Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju? A on mu odgovori: Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i pognojim. Možda će ubuduće ipak roditi. Ako li ne, posjeći ćeš je“. (Lk.13.7-9).

Život nam mora biti plodan, ispunjen dobrim djelima. Da, potrebna su djela, riječi je i onako previše. Na žalost, i mi često pričamo priče o svom kršćanstvu, a život nam je sasvim druga priča.

Često se vladamo kao Isusovi suvremenici: umišljamo sebi da smo pravedni i opravdani jer smo kršteni. Bogu pružimo koji komadić ili mrvicu života s porukom da ne kreće u naš život. Umišljamo sebi da je sve u redu, ali vrlo često ništa nije u redu.

Obraćati se treba čitav život: zla je previše makar ga vrlo malo bilo, a dobra premalo, premda u njemu obilujemo.

„Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“ (1.Kor.10.12.). Riječi su to upozorenja svetog Pavla. On piše da je židovski narod i njegova sudbina svima opomena. Židovi – svjesni da su izabrani Boži narod, precijenili su sebe, odbacili Isusa, odbili njegovu riječ i poziv na obraćenje – i propali.

Mi smo danas božji izabranici – Božja reprezentacija. Ali, izabranici moraju biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“. Naše obraćenje nitko umjesto nas neće ostvariti. Da li smo toga svjesni? Da li je naš život po Božjoj mjeri? Neka svatko sebi odgovori.

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.