OSTVARUJE LI SE HRVATSKA U SVOM DJELU, IDEJI I POKRETU?
Naš čovjek se otuđuje u povijesnu stvarnost, koja ga za uzvrat prihvaća u svoj zagrljaj i, vođena svojom sudbinskom zakonitosti, uvijek iznova, kao za inat, osvaja i podvrgava svojim povijesnim spregama i silama.
Tako i nehotično, često nesvjesno, postaje podređen svojemu djelu, svojim inspiracijama i akcijama, jednom riječju, svojim vlastitim otuđenjima, sili i zakonu, koji u povijesnoj mašineriji otuđenja postaju oruđem starog usuda. Na taj način “naš svijet” postaje gospodarom umjesto slugom, idolom i ciljem mjesto sredstvom i pomagalom. Tlači i zarobljava:povijest i ideju pretpostavlja čovjeku, djelo njegovu stvaratelju.
Paradoksalno: stvaramo “svoj svijet”, da mu taj svijet služi, kako bi se sve više oslobađao, a redovito se događa da on tom svijetu služi, što više da mu robuje. . . I ne radi se samo o školama, ideologijama i institucijama, riječ je najčešće o cijeloj povijesnoj stvarnosti, koja zanemaruje čovjeka na račun SVOJIH CILJEVA, osobu, pojedinca, na račun kolektivnog održanja!
Na žalost, u to se teško vjeruje, ne shvaća dok stvar ne doživi. U svom entuzijazmu, ne rijetko nadahnut tim istim svijetom, radije vjeruje povijesti, nego stvarnosti, ideji nego čovjeku. Toliki sustavi, nazori, ideje i ideologije, društvene snage i svemirske energije istrgle su se, odavno, ispod njegove kontrole i ruke; razni svjetovi i mentaliteti, otuđili su ga od njegovog životnog poziva, pretvorili ga u sredstvo, a “njegov svijet”(čitajte to kako hoćete)u cilj isvrhu povijesnih metamorfoza. Iz toga izvire povijesna napetost, između pretpostavke, ideje ili kalupa, te iskonske težnje za njihovim nadvlađivanjem. U krajičku Svemira gradili smo i gradimo povijest i zemljopis vlastite zemlje, mijenjali ga i izgrađivali svojim znojem i suzama, ali se, usprkos tolikim nadanjima, taj se svijet, iznova, poigravao s nama kao s najjeftinijom robom na tržištu, da ne kažemo s najobičnijom bezimenom brojkom. Unatoč nadama i parolama povijest i njezin svijet, postajali su i ostajali ciljem, dok smo sami ostajali sredstvom, da se taj cilj ostvari.
Gotovo cijela povijest bila nam je i ostajala maćeha, u neku ruku posestrima krute sudbine, koja ga nikada nije štedjela. Na grobovima su nicala carstva, sistemi i ideologije. Teško bi se moglo kazati da je neko povijesno razdoblje imalo i ostvarilo svoju svijest o nama kao narodu.
Što je ostalo od čovjeka i njegovog intimnog svijeta, kako ih je zamišljao, recimo, jedan Roussau? Intimni svijet izgubio se u onom drugom javnom svijetu, koji se rukama povijesti-u svom otuđenju- radije priklanja ideji nag o samom čovjeku.
Nemamo se s čim ni danas pohvaliti. Ni u novom svijetu čovjek nije jednak sam sebi. Postojao je i postoji hijerarhijski odnos, vječno u službi privilegiranih. Postojao je i postoji tzv. opći generički pojam čovjeka, na kojemu su se začimali i gradili svi humanizmi, parole i poruke;ali i onaj drugi, obični konkretni i varijabilni, manje ili više vrijedan svijet nenaviknut na salonsku uhodanost, nebitne učinkovitosti, pozicijsko-materijalne uzdignutosti i nedodirljivosti kao obrazac mnogih političara.
Ne mislimo, naravno, pod tim na intimni čovjekov svijet, nego na opću stvarnost koja nas okružuje;na svijest i sudbinu koje nas tlače, na životne stega i društvene uredbe , na institucije i ideologije, duhovnu i materijalnu stvarnost u kojoj se čovjek rađa, odgaja se i živi;na beskrajnu rijeku kojoj se ne vide ni izvor ni ušće, a tako uporno teče, upravljajući češće s čovjekom, nego on s njom. Izostankom kmpetencije, dubine i vizije samo će nas i u ovo naše vrijeme udaljavati od stvarnosti, te lakše ćemo ulaziti u novi imperij nadnacionalnih superdržava. Na gotovo svim listama za svibanjske EU izbore, slobodno mogu reći da su liste:karijerista i lojalista, a europski identitet i patriotizam su, uglavnom prazni i sve prazniji pojmovi. EU, kao asocijacija država ima dvije koncepcije:suverenističku i superiorističku. Puno je onih na listama, koji sebe vide kao predstavnike svih građana EU, nego predstavnike hrvatskih građana. O tempora, o mores. To je nepropusni model političkog klijentelizma, koji sustavno urušava dušu naroda, podučavajući nas o većoj brizi za ljudska i manjinska prava.
Neki političari poput Macrona stalno se okomljuju na populizam i populiste, ali za razliku od Macrona, još uvijek se galami o porastu populizma i kod nas, iako se misli na porast nacionalizma, bolje reći obračunoms tzv. desnicom “gurajući” nas u nekakvu centrističku poziciju.
Za modernu hrvatsku državu nikada ne smije biti mjesta za birokratizirane, karijerne ni autoritarne strukture. NIKADA SE NE SMIJE OPSTRUIRATI VOLJA HRVATSKOG NARODA. Ona je naša snaga i naš zavjet do svršetka svijeta.
Ulazeći u Veliki tjedan, na sjećanje i na hrvatski Križni put, neka nas naše molitve upute da”MALENI HODAMO POD ZVIJEZDAMA”!
Dr. Filip Šalinović
