SEDMA USKRSNA NEDJELJA – „OČE SVETI, NE MOLIM SAMO ZA OVE NEGO I ZA ONE KOJI ĆE NA NJIHOVU RIJEČ VJEROVATI U TEBE“

0

don Petar MikićVojnici na zadatku, sportaši na sportskim borilištima, moraju imati dobru logistiku kako bi uspješno obavili svoj zadatak.

Isus dobro zna kakve nas sve poteškoće čekaju na životnom putu, te moli: „Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u tebe: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“. (Iv.17.19-21).

Prepustimo Duhu Svetom da nas vodi, usmjerava i ojačava

Povjerava Isus učenicima zadaću propovijedanja svjestan na koje će sve poteškoće nailaziti. Poznato mu je i nepovjerenje ljudi, stoga moli za ustrajnost učenika i za sve one koji će ih slušati do konca svijeta, kako bi u učeničkim izlaganjima prepoznali Božju poruku.

Apostoli su bili suputnici Isusovi i kao takvi svjedoci svake izgovorene riječi i učinjenih čuda. Sve je to olakšavalo  njihovu vjeru. Međutim, svima onima koji su slušali apostolske govore, nije bilo lako povjerovati da je sve to što govore Božja poruka, jer im je poznata ljudska nestalnost, prevrtljivost, dvoličnost. Ipak su bili zadovoljni njihovim govorom i novo naukom, pitajući se odakle im to, poznavajući ih kao ribare?

Ustrajnost, žar, revnost propovijedanja i spremnost na žrtvu ulijevalo je povjerenje u njihov govor, koji je, vidjelo se to, izlazio iz srca – iz uvjerenja. Stoga su apostolske riječi nailazile na plodno tlo. Međutim nije uvijek bilo tako.

Vjerovati u vjerodostojnost svjedočanstava bilo je poželjno ali protkano dozom sumnje. Da bi nekoga slijedio moraš mu vjerovati. I malo sumnje usporava tvoje korake – zastajkuješ gledajući desno i lijevo. Tako se lako može dogoditi da se zaustaviš ne znajući kamo dalje. Tu nastaju problemi. Prisjeti se tada riječi pjesnika: „Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počneš sumnjati“. Za prijatelja – s prijateljem i „u vatru i u vodu“.

Vjeruj i prepusti se da te vodi. On bolje od tebe poznaje put. Tebi je sve to novo. Prvi puta ti kročiš tom životnom stazom, i nepoznate su ti sve zamke koje treba svladati na putu do cilja.

Često ljudi govore da žele vjerovati Isusu, a ne ljudima. Da, oni su u pravu, ali kako čuti Isusa? Jedino preko svjedočanstava apostola i zapisane riječi. Opet ne možemo bez ljudi, kojima moramo vjerovati da nas „ne žele žedne prevesti preko vode“, već pokazati put prelaska preko rijeke života, gdje nas na drugoj obali čeka onaj koji nas iz ljubavi postavi na životnu stazu koja vodi u vječni život.

I u crkvi su ljudi skloni pogreškama. Upravo nas ta spoznaja prisiljava da se prepustimo Duhu koji će nas voditi – usmjeriti i ojačati.

Isus želi suradnju s ljudima koji će u snazi Duga Svetoga nakon njegova uskrsnuća i uzašašća, nastaviti djelo spasenja.

Zahvaljujući slabim – grešnim ljudima koji su u svoja srca primili Božji dar vjere i ljubavi, danas i mi uživamo njene plodove.

„Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom“

Jedinstvo Crkve se ne ostvaruje ljudskom snagom, već po Duhu Svetom – Duhu ljubavi koji je veza jedinstva. Čovjek otvoren preobražavajućim poticajima Duha može biti uvjerljiv i preobraziti svijet svojim svjedočenjem.

Mi smo kršćani pozvani da ovom svijetu pokažemo istinu i ugrijemo ga snagom ljubavi. Crkva je zajednica molitve. U molitvenom zajedništvu nitko neće biti osamljen i napušten od drugih.

Primjer svjedočenja donosi nam današnje prvo čitanje, koje opisuje hrabrog svjedoka prve Crkve – prvomučenika Stjepana, koji je bio učeni helenist – svjedok kojeg oni nisu mogli nikakvim argumentima ušutkati. Ostali su iznenađeni mudrošću i snagom koja je bila u njemu, neustrašivo navještajući Isusa Spasitelja, „a oni ga kamenovahu odloživši haljine kod nogu mladića koji se zvao Savao, koji će kasnije postati Isusov apostol – Pavao“. (Dj.7.55-60).

Tek zasađeno stablo treba štapovima učvrstiti kako bi odolijevalo vjetru koji puše sa svih strana. Kad već pusti žile – ukorijeni se u zasađeno tlo, može odolijevati nevremenu bez štapova. Tu sigurnost vjerniku daju Božje zapovijedi, a učvršćuje ga vjera u zajedništvo i djelotvorna ljubav.

Apostol Ivan gleda mnoge stradalnike onoga vremena i tješi ih nagradom koja će ubrzo doći: „Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!“. (Otk.22.12).

Bog ne plaća „svake subote“, ali nikome ne ostaje dužan. Svatko prima nagradu po djelima svojim, kako nam svjedoči apostol Ivan. Neka te ta misao vodi kroz život. Postoje djela za koja samo Bog dijeli zasluženu plaću. Dio te nagrade možeš uživati već ovdje na zemlji. To je svijet čiste, mirne savjesti, koja „ne duguje ni Bogu, ni čovjeku“, jer si se držao one: „Bogu božje, caru carevo“.

Pazi da nitko radi tebe ne lije suze, a učini sve što je u tvojoj moći da nekome vratiš osmjeh na lice, jer i oni zaslužuju uživati plodove s drveta križa.

Na gozbu se ide čistog tijela i čistih haljina, jer će krštenici „opranih haljina“ moći uživati plodove s drveta križa. Svijet preko nas može povjerovati u Isusa. To postižemo svjedočeći Isusovu ljubav svojim životom.

Mnogo se danas govori o zajedništvu, ali ga je vrlo malo. Tamo gdjeBog ljude ne povezuje, nego se zajedno nađu samo kroz interes, nema ni pravog zajedništva.

Kršćanin je u zajednici koju povezuje ljubav Isusa Krista. To je ljubav koja sebe daje bližnjemu.

Share.

About Author

Comments are closed.