STRADANJA STANOVNIKA ŠPANOVICE I JOŠ NEKIH MJESTA U NEDAVNOJ HRVATSKOJ PROŠLOSTI

0

neven vicicJeste li čuli za Stolipina? Vjerojatni niste. On je bio ruski ministar gospodarstva nešto prije Oktobarske revolucije kada je rusko gospodarstvo doživjelo veliku ekspanziju. Ubijen je u atentatu, nažalost.

Ostao je poznat još po nečemu. Kako je u Rusiji za naše pojmove sve golemo, za njegova ministrovanja izrađivani su veliki vagoni koji su po njemu dobili ime: vagoni „Stolipin“. Ostali su u memoriji čitavih naroda. Tim vagonima prevoženi su „neprijatelji naroda“ sa svojih vjekovnih ognjišta s Krima, primjerice u prostranstva Sibira. Kad je boljševička strahovlada malo popustila, neki od onih koji su preživjeli, a takvih je bilo malo, vraćeni su doma. Ako ne oni, ono jesu njihovi potomci. Danas su na Krimu manjina. U njihove kuće i na njihovu zemlju useljeni su drugi, Rusi ponajviše. Vlast je u njih imala povjerenja. U „neprijatelje naroda“ dakako nije.

Čitave kompozicije „gutale“ su stotine i stotine kilometara danima, tjednima, mjesecima. Umrle nitko nije brojio, nisu ni pokapani. U tvrdu sibirsku zemlju nije se mogla zabosti lopata. A i čemu? Preživjeli su imali više šanse stići na odredište ako se usput nisu previše zadržavali.

Jesu li još gdjegod iseljavali čitave narode iz zemlje u kojoj su živjeli koje stoljeće. Jesu. U Češkoj Sudetske Nijemce, primjerice.

U Strazburgu su tako sve one građane koji su se osjećali Nijemcima uputili preko mosta, bez zadržavanja, u Njemačku.

Ali, to je bilo prije početka II. svjetskog rata, na kraju onog prvog. A takvih primjera ima koliko hoćete. Danas u nekad isključivo  njemačkom Kenisbergu, gradu u kojem je rođen i u kojem je umro slavni njemački filozof Immanuel Kant, žive Rusi. I grad se više ne zove Kenisberg već Kalinjingrad. Dancig više nije Dancig već Gdanjsk. A gdje su danas potomci građana Kenisberga i Danciga. U Njemačkoj, dakako.I tako dalje. I tako dalje.

Koje je bilo opravdanje za ovakve postupke? Nekima su bili „neprijatelji naroda“, nekima štogod drugo. Neprijatelji koje je trebalo ukloniti bez zadrške. I to ne sve. Za neke bi se pobrinuli na licu mjesta. Njih zbog toga nije trebalo seliti.

A kako je bilo u Hrvatskoj? U Hrvatskoj nije bilo seljenja čitavih naroda. Osim Nijemaca, dakako. Osim što su koju godinu živjeli po logorima u neljudskim uvjetima, radili kao robovi na poljoprivrednim imanjima i masovno umirali od tifusa i drugih bolesti, na koncu su protjerani u Austriju i Njemačku. Talijani su imali nešto blaži tretman. Osim onih koji su završili u fojbama, iseljeni su „humanije“. Osim toga Italija nije ni bila daleko. Nisu se morali voziti stolipin vagonima. Za koji sat mogli su biti preko granice, a onda više nisu bili briga progoniteljima.

Jesu li još neki u Hrvatskoj seljeni? Zbog njih i pišem ovih par redaka. Primjera ima više, navest ću samo tri.

Foto: Pakrački list

Foto: Pakrački list

U veliko i napredno selo Španovicu pred dvjestotinjak i više godina naselili su se Zagorci koji su zadržali i svoj karakteristični govor u kojem je prevladavala zamjenica kaj. Zanimljivo je da je u to selo najprije prodrla socijaldemokracija. Tek kasnije okreću se Stjepanu Radiću, a početkom 1941. jedan broj  stanovnika pristupa Ustaškom pokretu. I upravo zbog toga partizani donose odluku da se selo napadne i na koncu osvoji. Treba li govoriti da je ubijeno preko sto seljana među kojima je bilo i djece. Zapaljene su kuće „narodnih neprijatelja“, a selo je u potpunosti opljačkano.

Drugi slučaj je Udbina u Lici. Opkoljeno je s velikim snagama, a gradić je branila mala posada domobrana. Srećom po stanovništvo zapovjednik domobranaske posade pukovnik, bio je domaći sin. Po najvećem snijegu poveo je sve stanovnike Udbine preko Velebita u sigurnost, u Gospić.

To se isto dogodilo u Zrinu. U ovom mjestu nisu imali sreće kao u Udbini. Mnogi su platili životom.

Ovo ne pišem kako bih upoznao čitatelje sa ratnom sudbinom stanovnika sva tri mjesta već zbog onog što se dogodilo nakon rata.

Kad je Zrin i pitanju, sud je donio presudu koja nema premca u pravnoj teoriji i praksi. Njima, tj. svim preživjelim seljanima trajno je zabranjen povratak. Zrin je opustio jer nije bio atraktivan nekim novim stanovnicima.

Udbini i Španovici bilo je suđeno da se ne ugase ognjšta, ali im je također bio zabranjen povratak. Španovici je promijenjeno ime u Novo Petrovo Selo. Udbina je zadržala staro. Što im je ipak bilo zajedničko? U jedno i drugo mjesto naseljeni su Srbi. Novi stanovnici i nova vlast nije se ni potrudila ozakoniti novo stanje. Staro hrvatsko stanovništvo i dalje je uknjiženo u grutovnici i to do dana današnjega.

Jedan od župnika iz mog djetinjstva u Drnišu koji se kao đak fratarske gimnazije srećom zatekao tih dana u samostanu u Kninu, kradom je kasnije išao u rodno selo kod Bosanskog Grahova i promatrao kuću u kojoj je rođen. Ispred kuće su se motali novi stanovnici, Srbi dakako. Njegovi nisu izgublili kuću, izgubili su i život. Nikada nije saznao gdje su pokopani, ako i jesu.

Nakon što su stanovnici velikog i bogatog sela Borićevac pobjegli pred smrću, životom su platili samo oni koji su vjerovali da im nitko ništa neće i koji su mislili da će tako sačuvati imovinu, a i njih je bilo preko pedesetak, u to selo nije se naselio nitko. Ostalo je pusto, a raseljeni stanovnici krišom su dolazili pohoditi pretke na razrušeno borićevsko groblje.

Novi stanovnici Španovice, sada Novog Petrova Sela bili su milostivi. Dopustili su bivšim stanovnicima da pohode groblje na Dušni dan i da mrtvima polože cvijeće i upale svijeće. Udbinjani nisu mogli ni to.

Munjevitom akcijom Hrvatske vojske i redarstvenih snaga oslobođena je u Domovinskom ratu zapadna Slavonija, a s njom i Novo Petrovo Selo, hrvatska Španovica.

Preživjeli, kojih je bilo najviše u okolici Bjelovara i njihovi potomci dali su izraditi tablu na kojim je pisalo ŠPANOVICA i zaboli je na ulaz sada opet pustog sela, zaboli je u hrvatsku zemlju, tamo gdje je ona zapravo uvijek i pripadala.

Share.

About Author

Comments are closed.