PREMINUO JE ZDRAVKO NIKOLAC, VLASNIK NAJSTARIJE PEKARE U DOLINI NERETVE! PRIJE VIŠE OD 2 GODINE PISALI SMO O ‘ZDRAVKINOJ PEKARI’

0

zdravko_nikolac

Kada vas, dok prolazite kroz Šarić Strugu pokraj Ploča, preplavi fina, zamamna aroma svježe pečenoga kruha, znate da prolazite pokraj „Zdravkine pekare“, u kojoj majstori pekarskoga zanata pripremaju nezaobilazan sastojak naših obroka. Kažu da je pekarski zanat prvi pošteni zanat u povijesti čovječanstva. Priča o kruhu zapravo je priča o civilizaciji. Ne postoji narod koji ne pravi neku vrstu kruha i ne postoji kultura u kojoj kruh nema neki kulturološki značaj. Izreka „Kruh naš svagdašnji“ pokazuje da je kruh utjelovljenje osnovnih ljudskih potreba. A vrijedna obitelj Nikolac svoj je život posvetila kruhu. Oni su vlasnici najstarije privatne pekare u dolini Neretve!

Zdravko i Marko sve započeli 1962.

Priča je započela davne 1962. godine u Kominu. Glavni akteri su Zdravko Nikolac, tada 24-ogodišnji mladić iz Šarić Struge, i njegov prijatelj, a kasnije i kum Marko Šuman iz Komina. Zdravko je do tada već „ispekao“ pekarski zanat, najprije u Gradcu, zatim u vojsci, a onda i u vojnoj pekari u Pločama. Nedostatak sredstava nije ih pokolebao, posudili su potrebni novac i izgradili skromnu pekaru sa zidanom peći od cigle u kojoj su ložili drvo. Upravo im je drvo bilo jedan od najvećih problema. Cijepali su ga po cijele dane, a onda onako umorni i iscrpljeni tijekom noći pekli kruh. I proizvodili respektabilne količine u tadašnjim uvjetima, preko 1300 kilograma za jednu noć. I sve to zamiješali su na ruke. Za takvu proizvodnju trebale su i velike količine drva. U početku su ga nabavljali u vlastitim voćnjacima, a kasnije su bukovi okrajci stizali željezničkim vagonima iz Konjica. Ipak, sve je bilo lakše kada se svježi miris kruha u ranim jutarnjim satima širio ulicama Komina i drugih mjesta. Rukama su miješali po 400 kilograma kruha u drvenim naćvama. Bio je to iznimno težak fizički posao. Da bi se ispekle potrebne količine, to su ponavljali tri puta tijekom noći.  Prvi kruh ispekli su 15. ožujka 1962. Padao je snijeg.

Nakon Komina – Šarić Struga

U Kominu su radili do 1967., a onda je Marko otišao u mirovinu. Zdravko je te godine u obiteljskoj kući u Šarić Strugi napravio pekaru. Nabavka miješalice predstavljala je ogromno olakšanje u radu. Tijekom 1971. pekara je neko vrijeme bila zatvorena zbog proširenja poslovnog prostora i montiranja nove suvremene peći. Sa Zdravkom je radila i njegova supruga i rođak Ante, a po potrebi i kum Marko i još nekoliko ljudi. Jedna od kriznih godina bila je 1989. Oprema i strojevi bili su dotrajali i nastavak posla zahtijevao je velika ulaganja. „Nekoliko mjeseci nismo radili. Razmišljao sam o kupnji kamiona i bavljenjem prijevozništvom do mirovine. Ali, u tom periodu dilema i razmišljanja shvatio sam koliko mi je bitan ovaj posao. Ne zbog zarade nego emocija. Nisam mogao zamisliti da se ugasi nešto što je obilježilo moj život“, kaže nam Zdravko.


Nikolac d.o.o. zapošljava 21 djelatnika

Nabavljeni su moderni strojevi iz Italije i započela je nova epizoda u životu tvrtke, u kojoj se od rujna 1990. uključio i Zdravkin sin Romeo, nakon što je napustio posao u Luci Ploče. Tijekom legendarne akcije Zelena tabla – Mala Bara i ratnih događanja Romeo je opskrbljivao kruhom hrvatske branitelje, među kojima je bio i njegov brat Igor. Kasnije je sa HV-om potpisan ugovor o opskrbi kruhom. Zdravko je 1993. otišao u zasluženu mirovinu, a tvrtka Nikolac d.o.o., u suvlasništvu braće Romea i Igora nastavila je sa radom i širenjem poslovanja. Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća situacija se počela popravljati, tržište je prošireno na područje Vrgorca, Metkovića, Opuzena i Makarskoga primorja. Danas zapošljava 21 djelatnika i jedna je od najzdravijih tvrtki u donjem dijelu Neretve. Dokazuje to i nedavna kupnja 2,5 tisuća metara četvornih zemljišta u pločanskoj poduzetničkoj zoni, gdje će biti izgrađeni najsuvremeniji proizvodni pogoni i skladišni prostor. „Cijelo vrijeme idemo korak po korak, pratimo nove tehnologije i učimo, svake godine realiziramo po jednu investiciju i tvrtka se polako ali sigurno razvija.  U novim prostorima planiramo proizvodnju i suhih i svježih kolača i drugih proizvoda, koji će obogatiti našu ionako bogatu ponudu i omogućiti daljnje zapošljavanje. Naše najveće bogatstvo su ljudi i njima poklanjamo posebnu pažnju. Neki od njih rade više dvadeset godina, što dovoljno govori o međusobnom poštovanju, zadovoljstvu i povjerenju“, zaključio je Romeo.

Share.

About Author

Comments are closed.