ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU: BOG ĆE NAS NA KRAJU SVEGA JEDINO PITATI: „JESMO LI GLADNE NAHRANILI, ŽEDNE NAPOJILI, GOLA OBUKLI, BOLESNA I ZATVORENOGA POHODILI?“

0

don Petar MikićEvanđelje od nas traži služenje drugima, ali trebamo imati vremena i za slušanje Isusove riječi.

Prvo čitanje nam donosi primjer istočnjačke gostoljubivosti. Oni su smatrai da je gostoljubivost sveta dužnost: ugostiti putnika izvor je blagoslova Božjeg. Abraham i Sara ugošćuju tri stranca i bivaju nagrađeni obećanjem o rađaju Izaka. Sara se smije na obećanje da će postati majka u dubokoj starosti. Nije jasno da li se smije ne vjerujući obećanju, ili od radosti-sreće, što će se dogoditi čudo.

Treba „nahraniti dušu“ u smrtnom tijelu potrebnom okrepe

Sestre Marta i Marija primaju Isusa i  njegovih dvanaest apostola. Trebalo je pripremiti objed za umorne i gladne putnike i pobrinuti se da operu noge i ruke. Marija sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. Zato Marta protestira govoreći: „“Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne“. Odgovori joj Gospodin: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, ajedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“. (Lk.10.38-42).

Isus posjećuje sestre Martu i Mariju koje ga lijepo primaju. Čini to kako bi nam protumačio što znači ljubiti Boga svim srcem, dušom, umom i snagom.

Gostoprimstvo je odlika plemenitih ljudi. To pokazuju Abraham i Sara, te Marta i Marija. Radost je to pomaganja drugima ne očekujući ništa za uzvrat.

Bitno se to razlikuje od gostoljubivosti ugostitelja, konobara, koji lijepo postupaju s gostima, „ljube ih“, kako bi im ostavili novac. Lako je uočiti bitnu razliku. No, Bognikada, nikome ne ostaje dužan. On nagrađuje mimo naše zasluge i našeg očekivanja.

Potrebno je naglasiti suradnju i raznolikost. Gost se mora lijepo primiti, počastiti ga i s njime popričati.

Zamislite da su obje sestre bile zauzete brigom kako ugostiti drage goste i ostavile ih same. Da li bi to bilo pristojno? A što bi se tek dogodilo da su obje sjele do Gospodina slušajući ga zaboravivši ih umorne okrijepiti? Što bi se tek onda moglo reći o njihovom ponašanju? Gdje je to gostoprimstvo?

Potrebno je „nahraniti dušu“, ali ne smijemo zaboraviti da ona živi u smrtnom tijelu koje treba okrepe.

Prisjetimo se postupaka u našim obiteljima. Nedjelja je. Ide se na svetu misu, ali netko ostaje kod kuće pripremajući ručak. Taj će otići na slijedeću misu, a netko drugi će se pobrinuti za hranu. Tako se živjelo u skladu i ljubavi ne zaboravljajući ni tijelo ni dušu.

Stoljećima prije Isusa sličnu je misao izrazio psalmist: „Samo jedno molim Jahve, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam“. (Ps.27.4.). Služenje koje zapostavlja riječ Božju čisti je i često plitki humanizam, nema trajne vrijednosti.

Dobro je biti uz Isusa, slušati njegovu riječ. Marija pokazuje da čovjek ne živi samo od zemaljskih usluga i briga, nego i od svake riječi koja dolazi od Boga.

Prevelika zabrinutost oko svjetovnih usluga troši snagu koju trebamo usmjeriti na kraljevstvo Božje. Kršćanska ljubav prema bližnjemu treba biti nadahnjivana slušanjem Gospodina koji je stalno prisutan u svojoj riječi.

Vjera bez djela je mrtva. Kad se izgubi vjera izgubi se i želja za vršenjem djela da bi se prikrio manjak vjere. I u jednom i u drugom slučaju pravi je odgovor povratka-slušanje Riječi Božje „do nogu Gospodinovih“.

„Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi ne, neće proći nikada“

Družeći se s pametnijim od sebe imaš veliku šansu da i ti jednom takav postaneš. Družeći se s neukim sebe degradiraš. Reci mi s kime se družiš, pa ću ti reći kakav si, narodna je mudrost. Kako te tko vidi, tako te i cijeni. Poznato je da svaka ptica svome jatu leti. Druženje s učenim dokaz je tvoje želje da „se vineš visoko“. Moli Boga da „ti porastu krila“ kako bi ostvario svoje snove.

Marija je bila svjesna da od Isusa može puno naučiti, te je upijala njegove riječi kao suha zemlja kišu.

Isusove riječi nikada ne prolaze. „Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi ne, neće proći nikada“. Zar sumnjaš u istinitost te Isusove tvrdnje? Bog će ti oprostiti tvoje slabosti, ali ćeš ti teško oprostiti sebi ako propustiš riječi spasenja.

Današnji čovjek se trudi da pronađe vremena za sve, samo ne za riječ Gospodnju i za svoj duhovni život. Uvjerava sebe kako je društveno koristan rad vrhunac  njegova djelovanja „pomažući“ tako Gospodinu, zaboravljajući na svoje duhovno uzdizanje.

Isus ne smije biti samo usputni prolaznik u našem životu. On jest i mora postati Put, Istina i Život naš. Držeći se toga neće te slomiti sve životne oluje.

Nemoj si umišljati sa svojim tobožnjim aktivnostima Bogu činiš uslugu, umjesto da budeš aktivan primatelj njegove riječi.

Ni nama kršćanima ne preostaje drugo nego po Marijinu uzoru početi ozbiljnije se brinuti za ono jedino što je potrebno, za onaj bolji dio koji nam se neće oduzeti.

Čovjek naše vremena se previše zatvara u sebe. On ne voli da njegov mir bilo tko remeti. Prepoznati u čovjeku Boga-vidjeti Krista, ne samo u Crkvi, u svetohraništu, u papi, biskupu, svećeniku, nego i u siromahu, bolesniku, u strancu, u progonjenom i svakom drugom čovjeku. O tome Isus govori.

Nije dovoljno samo prepoznati Boga u čovjeku. Potrebno je to i oživotvoriti djelima ljubavi. Riječi su prazne ako ih ne slijede djela. Bog će nas na kraju svega jedino to pitati: „Jesmo li gladne nahranili, žedne napojili, gola obukli, bolesna i zatvorenoga pohodili? Jesmo li imali ljubavi Bože u sebi za one koji su je od nas trebali dobiti?“.

Isus nas upozorava da je rad potreban, ali on ne smije od nas načiniti živčane ljude koji druge osuđuju i vrijeđaju. Rad mora od nas načiniti boljeg čovjeka, koji će svojim primjerom poticati druge na poštivanje Boga i čovjeka.

Imaj na pameti Isusove riječi upućena napasniku-sotoni u pustinji: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta!“. (Mt.4.4.)

Raditi, pomagati, služiti bližnjemu i žrtvovati se za njih, može se samo Božjom snagom, koju treba izmoliti i zaslužiti.

U euharistiji se pune kršćanski akumulatori za besplatna i požrtvovna djela ljubavi prema bližnjemu. U razgovoru s Bogom se postaje čovjek za druge. To ćemo postići „slušanjem Boga i služenjem Bogu“. Isus je one koji slušaju i vrše riječ Božju nazvao svojom braćom. (Lk.8.21.). Ima li veće časti?

Share.

About Author

Comments are closed.