Religija i duhovnost su oduvijek imali posebnu važnost za čovjeka. Hodočasnici su, u potrazi za pomoći ili zaštitom od svojih svetaca zaštitnika, još od najranijih vremena posjećivali kilometrima udaljena svetišta. Stoga možemo reći kako je jedan od najstarijih oblika turizma upravo – vjerski turizam.
Prema podacima Svjetske turističke agencije (UNWTO) vjerski turizam godišnje generira 600 milijuna putnika motiviranih vjerom, od kojih je 280 milijuna stvarnih hodočasnika. Iz ovih je brojeva razvidno kako je riječ o vrsti turizma u kojoj leži ogroman potencijal, kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj koji još uvijek nije dovoljno ostvaren.
No, postoje i svijetli primjeri. Jedan od njih odvija se već preko dva desetljeća u predsezoni i podsezoni, kada župnik fra Adam Spalek u Gradac organizirano dovodi grupe svojih župljana iz Poljske. Tijekom svojeg boravka redovito posjećuju Međugorje, no njihovo je sjedište uvijek u Gradcu. Ovaj uvijek nasmijani svećenik začetnik je organiziranog vjerskog turizma u Gradcu. Dolazi iz gradića Tarnowskie GoryLand, a župnik je u župi Velike Gospe u Gliwicama.
– Koliko godina dolazite u Gradac?
Prvi put sam došao 1996. godine, ali na jedan dan. Naime, devedesete godine prošloga stoljeća vrlo su važne za moj narod, jer su označile slom komunizma i dolazak slobode o kojoj smo sanjali. Živjeli smo u vremenu potpune cenzure medija i nismo znali što se događa u svijetu.Tek nakon pada željezne zavjese saznali smo za mnoge događaje, za nas bitne, pa tako i za ukazanje Gospe u Međugorju.Puno ljudi htjelo je posjetiti Međugorje i tako smo prvi put došli u to mjesto prije 23 godine. Tada još nije bilo vaše lijepe autoceste i mi smo putovali punih 26 sati.Ali, nije nam bilo ni teško ni žao.Bili smo oduševljeni ljepotama Hrvatske, posjetili smo Zagreb, Karlovac, Slunj, Sinj, Knin…
Bili smo u posjetu osam dana. Upoznali smo međugorske vidjelice i fra Slavka Barbarića, velikog čovjeka i teologa, posjetili Brdo ukazanja i Križevac. To je za nas bio veliki duhovni događaj. Odsjeli smo u Međugorju, a plan je bio da jedan dan odemo na more, kako rade i druge grupe hodočasnika. Ja sam do tada obišao veliki dio Europe i najljepše što sam vidio bila je Azurna obala. Ali kad sam upoznao Dalmaciju, kao da sam se vjenčao s njom, sa ovom prekrasnom obalom i čistim i najljepšim morem u Europi. Kako smo došli na jedan dan, posjetili smo Hvar i Pelješac, a Hvala Bogu, na prijedlog prijatelja došli smo objedovali kod obitelji Andrijašević, u „Gustirnu“. Upoznao sam se sa Mirjanom i Milkom i tu je započelo jedno dugo prijateljstvo.Već od iduće godine mi, evo već preko dva desetljeća, odsjedamo u Gradcu i odatle putujemo u Međugorje i na druge destinacije koje odabiremo.
– Što Vas posebno veže za Gradac?
Osim ljepote Biokova i samoga mjesta, u obitelji Andrijašević doživjeli smo nezaboravne trenutke, upoznali smo se s poviješću i tradicijom ovoga kraja i naučili mnoge stvari. Bili smo pozitivno šokirani bajkovitošću Arboretuma, koji se nalazi u sklopu njihove kuće, i u kojem smo služili mise dok se nismo povezali s lokalnim župnikom fra Bonom Bilićem. Sve do tada vrt obitelji Andrijašević bio je naša mala katedrala. A posebna mi je čast što sam bio svjedokom „rađanja“ rijetko viđene Zavičajne zbirke. Bio sam pomalo sumnjičav kad me Milko prvi put uveo u taj prostor i rekao mi što planira s njim uraditi. A samo nakon dvije godine, čak smo i mi Poljaci, kao i Česi, dobili poseban prostor u njemu. Tako smo i mi donosili jako stare stvari poput nekoliko stotina godine stare lampe koja se koristila u rudnicima srebra u mome kraju.
– Opišite mi neki događaj tijekom Vašeg boravka u Gradcu kojeg posebno nosite u sjećanju.
Prilikom jednog boravka u Gradcu, moja je majka, koja je često putovala s nama, slomila ruku. No ta se nesreća pretvorila u jedno nezaboravno iskustvo koje i sada prepričavam vjernicima na misama. Najprije smo je odveli u Dom zdravlja u Ploče,a onda u splitsku bolnicu. U Splitu se jedan liječnik na najbolji način pobrinuo za nju i imala je odličan tretman. Ja sam htio platiti tomliječniku, a on me uljudno odbio uz riječi: „Mi Hrvati ne možemo vama Poljacima za sto godina vratiti ono što je za našu Domovinu napravio papa Ivan Pavao Drugi“. Bio sam silno ponosan! Da, papa Ivan Pavao Drugi najbolja je poveznica između dva prijateljska naroda. Bilo mi je toplo pri srcu kad me jedna Hrvatica uvjeravala da je taj papa Bijeli Hrvat.
–Kakvom ocjenjujete suradnju s lokalnim župnikom fra Bonom Bilićem? Održavate li tijekom boravka u Gradcu mise u župnoj crkvi svetog Mihovila?
Puno hvala fra Boni što se možemo moliti u crkvi. Od kada smo se upoznali, on nam se stavio na raspolaganje. Dao mi je drugi ključ od crkve i rekao : „To je tvoja druga crkva“. Tako nam je omogućio da svaki dan imamo mise u gračkoj crkvi.
Tko se ljudi koje okupljate i dovodite u Gradac? Jesu li oni župljani samo Vaše župe ili i drugih župa?
Veliki broj ljudi iz različitih župa želi doći i upoznati ove krajeve. Trenutačno nas je u Gradcu preko 50. U srpnju je Gradac također posjetilo 54-oro hodočasnika.Svake godine dovozim četiri grupe po 12 dana. Ono što je najzanimljivije, jeste činjenica da se mnogi od njih vraćaju i po nekoliko puta, tako da sam, od zadnjeg putovanja, već zabilježio veliki broj registracija hodočasnika od kojih se neki bili više puta u ovome mjestu. Jedna gospođa, Tereza, do sada je Gradac posjetila 11 puta, a puno njih bilo je 6,7 ili 8 puta.
Putuje li u Gradac i Vaša obitelj?
Moja majka stalno je putovala sa mnom dok je mogla. Sada me svaki dan zove telefonom ipita kako je u „našem Gradcu?“. Brat mi živi u Njemačkoj i s obitelji često putuje svijetom. Kada je prvi put došao i on se, poput mene, zaljubio u Dalmaciju. Izgleda da je Dalmacija naša obiteljska tradicija. Moj brat s obitelji zadnjih desetak godina stalno dolazi kod Andrijaševića.
OKVIR: Pomogao hrvatskim navijačima
Poljski hodočasnici u Gradcu borave u pet kuća i, kako saznajemo, kapaciteti su već popunjeni i za iduću godinu. Fra Adama, kažu nam u Gradcu, svi znaju i smatraju ga domaćim čovjekom, „pola Hrvatom“. No, i on je uvijek na raspolaganju ako treba pomoći našim ljudima. Kada se igralo Europsko prvenstvo u nogometu u Poljskoj i Ukrajini, nekoliko hrvatskih navijača nije imalo gdje spavati. Veze su proradile, ta je informacija došla do obitelji Andrijašević u Gradac, a oni su odmah nazvali fra Adama u Poljsku i iznijeli mu problem. Fra Adam je odmah reagirao i naši navijači smješteni su u crkvene prostore u Poznanju.
Reportažu o ovom poljskom svećeniku možete pročitati u novom brojku Makarske kronike (utorak)