DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

0

don Petar MikićDođe vrijeme kad se čovjek loše osjeća. Tijelo klone, a duh „izgubljen“ u osjećaju grešnosti. Velika je milost ne posumnjati u milosrđe Božje. Očita je razlika između apostola Pavla i Jude Iškariotskoga. Pavao je povjerovao. Juda nije. Posljedice njihove vjere i nevjere su nam poznate. Pavao postaje gorljivi propovjednik Nazarećanina, a Juda sebi presudi konopcem.

Današnja nam misna čitanja govore o Božjem milosrđu. Čovjek je slaba zdravlja. Čim se rodio započinje njegovo „umiranje“. Svakim danom je bliže smrti. Male prehlade i pobolijevanja dođu i prođu. Oboli li od neke teške bolesti gdje su i liječnici izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje poprativši riječima: Sve smo učinili što je u našoj moći. Sad ste u rukama Božjim. Njemu se molite. I ako se dogodi da dotični ozdravi, nasta sveopća radost.

„Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu“

„Okupljahu se oko njega svi carinici i grješnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: „Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima“. (Lk.15.1).

„Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu. Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja“. (Lk.15.6-7).

Možete li zamisliti bolesnika koji bi izbjegavao liječnika. Svi njegovi znanci i prijatelji ga nagovaraju da pođe k liječniku koji će mu dati najbolji savjet i propisati određenu terapiju koja bi pospješila njegovo ozdravljenje. Slaba ti je naša pamet. Liječnik se za to školuje kako bi pomagao ljudima. Imaj povjerenja u njega – govore mu prijatelji. Oni polažu Hipokratovu zakletvu koja ih obvezuje da se u potpunosti posvete brizi za ozdravljenje bolesnih. Možete li zamisliti liječnika koji bi zanemarivao tu svoju svetu dužnost?

Pokušajte shvatiti one koji bi prigovarali tom savjesnom liječniku kako „se previše brine“ kako bi ublažio ljudsku patnju.

Ima i onih koji „prodaju pamet“ brinući se za sve i svašta, prigovarajući onima koji često posjećuju liječnika, bolje vam je da stojite kod kuće. Ne idu oni iz obijesti, nevolja ih natjerala.

U takvoj se situaciji našao Isus, gdje su „pametnjakovići solili pamet“ prigovarajući i samom Isusu, koji im je blago odgovarao kako je liječnik potrebniji bolesnima nego zdravima, a da je on došao zvati grješnike na obraćenje, radi čega će se radovati anđeli na nebu.

Ne može se zanemariti činjenica da postoje dobronamjerni i zlonamjerni ljudi koji sve tumače po svoju „tražeći dlaku u jajetu“. Oni dokazuju svoju mudrost suprostavljajući se drugima, ni ne razmišljajući o čemu se radi. Važno se je suprotstaviti.

Nalik su balonu kojeg vjetar vine visoko u zrak, ali ga brzo prizemlji, gdje se nabode na trn koji ga probuši – zrak ode u visine a on završi na putu gdje bude pregažen. To je sudbina mudrijaša – prodavača „magle“. Pljeva je to koju vjetar raznosi.

Zar može netko braniti liječniku da pomaže ljudima ublažiti njihovu bol? Zar može netko osobi čije je zdravlje narušeno braniti da se obrati liječniku tražeći lijeka svojim tegobama?

Postoje i volonteri koji obilaze nemoćne u njihovim domovima pružajući im duhovnu utjehu i tjelesnu okrjepu. Zar bi im netko mogao braniti da se bave tim nadasve humanim radom?

Grade se i domovi za stare i nemoćne. Sve se to čini kako bi se bolesnima i osamljenima pružio makar mali tračak  u njihovo tegobnoj svakidašnjici.

Isus je upravo to i radio pružajući utjehu, ulijevajući nadu i samopoštovanje odbačenima, prezrenima – na rubu očaja i izgubljenosti. Ozdravljao ih je, pružajući nam primjer.

Izraelci zaboraviše „stara dobročinstva“ koja im je pružio Bog u danima ropstva i kako ih je izveo iz zemlje egipatske usmjerivši ih na put u slobodu…  Klanjaju se zlatnom teletu kojeg načiniše. Mojsije je tužan, razbjesni se, a Gospodin gnjevan. „Dobro vidim“ – reče dalje Gospodin Mojsiju – „da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod“. (Izl.32.9-10).

Ako zalutaš smogni snage i vrati se domu svome

Mojsije je ne samo vođa nego i branitelj naroda pred Bogom. Zauzima se za narod i moli Boga da ga ne uništi. „Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! (Izl. 32.11.).

Mojsije je ovdje slika Isusa Krista, Sina Božjega, koji se zauzima za nas i za „sva stvorenja pod nebom“.

Tumara čovjek ulicom grada. Gleda ga i zaustavlja neki imućni građanin koji ga upita: „Gospodine, trebate li vi nešto? Koga, što tražite? Možda vam treba novac“. „Imam ja novca. Meni treba čovjek, prijatelj, onaj kome se može vjerovati u i koga se može pouzdati“.

To je svima nama potrebno. Svi za tim čeznemo, a rijetko nalazimo. Trebao bi to biti susret čovjeka s čovjekom – tako jednostavno, a tako rijetko. Čudno, zar ne? Koji je tome razlog? Možda je u pitanju sebičnost, egoizam, oholost? Zasigurno je nešto od toga. Stoga se riješi tih „osobina“, kako bi lakše sreo čovjeka! To će ti donijeti mnogo radosti.

Najdivnijeg i najboljeg čovjeka susrećemo u Bogočovjeku Isusu Kristu. Njemu sveti Pavao zahvaljuje na poslanici Timoteju koju smo čuli u današnjem drugom čitanju. Zahvaljuje mu na milosrđu koje mu je iskazano. Griješio je Pavao, makar u neznanju, a Isus ga je pomilovao iako je bio „hulitelj, progonitelj i nasilnik“. (I.Tim.1.13.). Kristovo milosrđe je jače od Pavlove nevjere.

Pastir traži ovcu izgubljenu. Njezin pronalazak i povratak postade uzrok velike radosti. Isus tu nadodaje: „Kaže vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćenog grješnika, nego li zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenje“. (Lk.17.7.).

Time Isus jasno naglašava koliko mu je stalo do čovjekova spasa. Žena nalazi izgubljenu drahmu i priređuje veselje naglašavajući važnost sreće u pronalaženju izgubljenog.

Priča se da izgubljeni „kućni ljubimci“, pseto i mačka, pronalaze stan svoga gospodara i vraćaju se. Zar ćeš dopustiti da oni „budu pametniji“?

Ako zalutaš smogni snage i vrati se domu svome, jer nigdje nije tako lijepo kao u „očevoj blizini i zagrljaju majke“.

Prispodoba o milosrdnom ocu i rasipnom sinu ulijeva ti vrhunac nade da nikada nije „sve izgubljeno“ i daje snagu za povratak kući i novi početak.

Ne priječi otac sinu da ode od kuće. Žali ga i živi u nadi da ga ponovo vidi i „zdrava dočeka“. Ostvarit će se to kad padne na „niske grane“, što mu je „otvorilo oči“ da spozna očevu ljubav i pokaže put povratka… Bolje ikad, nego nikad!

Otac ga prima i pravi gozbu, što mnogi nisu razumjeli. Velika je očeva ljubav, plemenito srce raširenih ruku za zagrljaj sina povratnika.

Zar ti to ne daje snagu za povratak u tvojim lutanjima? Znaj! Ne čeka te bič, nego poljubac i suze radosnice!

Stariji sin traži pravdu, a zaboravlja na ljubav koja sve pokriva i sve pobjeđuje. I tebi je ona potrebna. Neka zavlada ljubav!

Share.

About Author

Comments are closed.