U životu napredujemo do stupnja vlastite nesposobnosti. Cijena je viša svakom udaljavanjem od stupnja vlastite nesposobnosti.
Svi se tužimo na nered u društvu. Sve manje reda, točnosti i sustavnosti. Svugdje površnost, nesolidnost i nevaljanost. Svi javni poslovi i radovi od toga boluju. Nije ni čudo! Kakvi ljudi, takvo i društvo. Kakvo kamenje, takva i zgrada. Zar će netko unijeti u zajednički i javni posao više valjanosti nego li je i sam ima?.Onoliko koliko posjeduje, toliko i daje..
Ono što može, toliko i čini. Još je vjerojatnije, da će dati i učiniti manje od svojih mogućnosti, jer je čovjek po naravi sebičan. Posao nekog stručnjaka vrijedi onoliko, koliko i njegova stručna sprema. Zar će netko u javnom životu biti bolji ekonom i gospodar nego u svom privatnom životu? Ne, to je isključeno.
Čudnovato je samo, kako mnogi nisu s tim načistu, već brkaju pojmove, zaboravljajući da društvo nije ništa drugo nego zbroj pojedinaca, dobrih, odnosno, loših pojedinaca.
Budući da je čovjek društveno biće, njegova je dužnost prema SEBI, SREDINI i NARODU uložiti što više truda, a sve to u svrhu odgajanja, dotjerivanja i usavršavanja.
Prigovara se mnogima, osobito manjim narodima da su vječiti nezadovoljnici, da previše ljubomorno čuvaju svoj identitet, da su previše osjetljivi na svoja kulturna, politička i povijesna prava, ali po toj svojoj visokoj svijesti, svojoj osjetljivosti i svojoj trajnoj prisutnoj boli, imaju zahvaliti što su se kroz stoljeća održali, što su odoljeli raznim imperijalizmima i nasrtajima.
U današnje vrijeme površnosti i užurbanosti promatranje samoga sebe bačeno je u “staro željezo” i vrlo su rijetki oni, koji se bave takvim pitanjima. A ipak je tako pohvalno, korisno i poučno sebe promatrati, učiti i odgajati.
Čovjek je podložan strastima svake vrste: pušenju, kartanju, igrama, lijenosti, piću, krađi, tučnjavi, zavisti, svađi itd. I što više neku strast zadovoljavamo, to je ona jača, gora i silnija .Brzo se pretvara u našu drugu narav. Sve to više postaje naš gospodar, ne dajući razumu da dođe do riječi. I tako dalje! Mi i dalje radimo isto. Zašto? Zato jer je velika razlika između ZNATI i ČINITI. Zato je veliki pjesnik Ovidije govorio: “Uviđam dobro,a činim zlo.”
Ispitati sebe, zaustaviti češće tijek svoga života, te napraviti bilancu da vidimo kako stojimo. Uvijek će biti pametno i potrebno. Ne bi nam nikome škodila deviza: sve loše strane uporno tamani i čupaj, a sve ono što je dobro: njeguj, pazi i dotjeruj! Budimo sami sebi suci! I to strogi! Prisilimo, bar kadikad, sebe na najneugodnije stvari.
POSTAVLJAJMO I TRAŽIMO SEBI UZORE i slijedimo ih! Nećemo naprijed, nego nazad, ako se u svojoj nevaljanosti tješimo da ima i drugih, koji su takvi. Na boljega od sebe valja gledati. Čovjek, koji vodi brigu o svom odgoju, nije nikada potpuno zadovoljan na svom poslu površnim i nepotpunim razultatom. Razuman čovjek uvijek smatra sebe lošijim, a ne boljim od drugoga. Ludo je i štetno biti ohol, umišljen i uvjeren. Pristupačnost razlozima uvijek je poželjna i pohvalna.
Kada budemo više pazili na sebe i kada u svoj vlastiti život unesemo:kompetentnost, rad, red i odgovornost, onda će to biti i u društvu. Odakle one neurednosti činovnika, javnih radnika i ostalih? Zato i odatle, što su dotični na javnim poslovima, onakvi kakvi su i u svom privatnom životu!
Na prosvjetiteljsku i preporoditeljsku ulogu, svi smo pozvani iz ljubavi prema svome narodu.
Siti smo i presiti civilizacije, a gladni ljubavi!
Piše: Dr. Filip Šalinović
