BRILJIRAO U ORACLE-u, ODBIO GOOGLE I DANAS PROGRAMIRA I RIBARI U RODNIM IGRANIMA

0

Deset godina radio je na razvoju kompjuterskih programa za potrebe građevinske industrije, dvije godine na razvoju poslovnih aplikacija za hotelsku industriju, nezadovoljan načinom funkcioniranja komunističkog sustava otišao je u Ameriku i ostvario vrhunsku karijeru radeći na razvoju poslovnih aplikacija za kontrolu distribucije energije, prodaje i marketinga, upravljanju portfelja i rizika u „startup“ poduzećima i veliki firmama kao što su Oracle i Computer Associates, na pozicijama od programera do potpredsjednika tvrtke, družio se s najbogatijim ljudima Amerike, odbio je Google i, umjesto da s 65 godina vozi najmoderniju jedrilicu dugačku 65 stopa, u Igranima sa svojom 6,5 metara dugačkom pasarom ribari, u pauzama između programiranja.

Rođeni Igranac, Stjepan Morović, odlučio je s nama podijeliti djelić prebogatoga životnog i poslovnog iskustva stjecanog ponekad u najtežim mogućim uvjetima.

Diplomirali ste na PMF-u u Zagrebu 1980 godine, ali sve je počelo i prije toga?

Da, nakon Osnovne škole i Gimnazije u Makarskoj, 1973. sam upisao PMF, smjer matematika. Dvije godine kasnije umro mi je otac pa sam bio prisiljen raditi kao bih se školovao. Oko pet godina sam pravio programe za profesora Zvonimira Žagara na zagrebačkom Građevinskom fakultetu. On je bio prvi koji je približio kompjutere studentima. U Sveučilišnom računskom centru (SRC-u) programirao sam aplikacije za izračune armature i potresnih sila u zgradama, a kasnije se područje našeg djelovanja proširilo. Priroda tih problema bila mi je puno zanimljivija i draža od škole, koju sam pomalo zanemario. Otišao bih ponekad na fakultet i pitao koji se ispit polaže, i s obzirom na praktično iskustvo koje sam imao, nije bilo problema s polaganjem. Tako sam diplomirao 1980., kada sam se i oženio, te počeo raditi na Građevinskom fakultetu u Osijeku, kao direktor Računskog centra. Usprkos obećanjima za stan, prvom mjestu na listi, deficitarnosti struke kojoj sam pripadao, stanovi su dodjeljivani sinovima i kćerima uglednih ljudi iz Osijeka, tako da je stan , primjerice, dobila kandidatkinja koja je predavala Obranu i zaštitu. Kad sam vidio kamo to vodi, pronašao sam posao u Makarskoj u Računskom centru Hoteli Makarska. Uvjet je bio da godinu dana predajem informatiku u makarskoj školi. Uspješno samo instalirali programe u nekoliko hotela i trebalo ih je nadograditi jačom opremom. Iako su Hoteli Makarska zaradili devize za kupnju novog sustava, kupnja nije bila moguća jer nije stiglo odobrenje iz Beograda. Shvatio sam da za programera ostanak u Makarskoj znači kraj i uspostavio sam vezu s jednim od bivših suradnika iz SRC-a koji je već bio u Americi.

No, u Ameriku se nije moglo ući tek tako.

Nisam imao vizu, ali sam se sjetio da je moja majka govorila da je Amerikanka, jer je djed početkom 20. stoljeća u Louisani vadio ostrige i postao američki građanin. Na američkom konzulatu u Zagrebu ispričao sam da sam iskusan programer, da želim ići u Silikonsku Dolinu i da je moja majka najvjerojatnije američki građanin. Nakon mjesec dana moja majka je dobila poziv da dođe u Zagreb gdje joj je uručena američka putovnica, a ja sam krajem 1987. završio u Silikonskoj Dolini u Kaliforniji. Bio je kraj godine – sezona praznika, najteži period za traženje posla jer se novi budžeti otvaraju tek početkom godine. Uputio sam molbe na adrese više od sto kompanija, a posao sam dobio u ožujku iduće godine. Stanovao sam kod prijatelja i svakodnevno putovao po tri sata na posao u svakom smjeru. Kad sam platio apartman bliže radnom mjestu, ostalo mi je 250 dolara i bio sam vrlo sretan. No, projekt na kojem se radilo kasnio je pola godine i nekoliko vodećih ljudi napustilo je firmu već prvi tjedan moga rada. Odmah su mi dali ključeve firme da mogu učiti i raditi preko vikenda. Praktički sam čitao jednu knjigu dnevno! Kad sam prvi put ušao u firmu počeo je zvoniti alarm, jer mi nisu dali šifru. Odmah su došla dva policijska vozila. Nisam imao business card, a moj engleski nije bio najbolji, ali je srećom odgovorna osoba iz firme riješila problem. Ured se nalazio u neposrednoj blizini vojne zračne luke Moffett Field s koje su polijetali avioni koji su tražili ruske podmornice pa su me zezali da sam ruski špijun! Prvog dana su me odveli na ručak u japanski restoran pa sam morao jesti suši i sašimi koje do tada nisam nikad jeo.

Koliko dugo ste bili sami u Americi?

Nakon godinu i pol odlučio sam dovesti djecu. U Americi većina firmi daje dva tjedna godišnjeg odmora, a na moju zamolbu šefu za četiri tjedna, dobio sam, osim odobrenja, i povišicu od 25 posto. Samo mi je uvjetovao da nastavim raditi kao i do tada. U ljeto 1989. došao samo kući po djecu i majku, ali su nju zaustavili na dubrovačkome aerodromu, odakle smo trebali letjeti za Frankfurt i San Francisco, pod izgovorom da s putovnicom nikad nije ušla u Jugoslaviju. Tako je njen dolazak realiziran s nekoliko tjedana zakašnjenja. Prije leta iz Dubrovnika tražila je „stimanu“ ženu s kojoj se može družiti i pričati, a ona koju je pronašla letjela je također u San Francisco. No, nakon promjene aviona u Frankfurtu, tijekom leta za Los Angeles, mojoj majci je prišla stjuardesa i odvela je u prvi razred gdje ju je čekala ta ista žena. Ispostavilo se da je to supruga direktora Pan Ama koja je uspjela nagovoriti osoblje aviona da moju majku prebace u najudobniji dio aviona! Majka mi je stigla u četvrtak, no u petak su me obavijestili da je moja kompanija bankrotirala. Bio sam s troje članova obitelji i dvije tisuće dolara gotovine i kreditnom karticom s 600 dolara.

Kako ste prebrodili tu tešku situaciju?

Srećom, preuzela nas je druga firma i čak sam dobio povišicu, te počeo raditi osam umjesto deset ili dvanaest sati kao do tada. Zadovoljan poslom, provozao sam majku i djecu da upoznaju San Francisco. Prošli smo preko svih mostova, a neki od njih bili su srušeni već nakon dva dana zbog potresa. Ovo je bio drugi značajni potres mojoj majci jer se moj brat rodio u potresu 1962 godine. Također, ovo se može smatrati trećim izbjeglištvom moje majke. Prvo je bilo u El Shatu 1943, drugo u potresu i treće u San Francisco. Projekt smo završili u ljeto 1990., majka i djeca su se vratili, a ja sam otputovao u Washington instalirati aplikaciju. S tom aplikacijom smo u Washingtonu, gdje je Bijela kuća, kontrolirali potrošnju električne energije. Nisam znao točnu adresu centrale, a kako su lokalni ljudi bili nepovjerljivi prema strancu sa slavenskim naglaskom, morao sam je tražiti uz pomoć dalekovoda. Nakon ljeta, djeca su se vratila u Ameriku, a ja sam, između ostaloga, držao stručna predavanja. To je jedan od načina da se istaknete između tisuća i tisuća programera i svakom savjetujem da je to vrijedno rizika. Mojoj djeci kažem da prihvate posao ako su zainteresirani za njega iako su samo 30 posto spremni. Vrijednim radom sve se vrlo brzo može naučiti. Na jednom od predavanja su bili predstavnici tvrtke Oracle, velike softverske kompanije, od kojih sam dobio poziv da radim na aplikaciji za prodaju i marketing koji sam prihvatio. Ubrzo je to postao vodeći projekt Oracle-a, a ja sam davao izvještaje predsjedniku Larry Ellisonu, jednom od najbogatijih ljudi na svijetu. U široj javnosti poznat je po pobjedama na jedriličarskim regatama America Cup, a ja sam ubrzo završio tečajeve jedrenja u San Franciscu.

Ipak, niste ste dugo zadržali u Oracle-u.

Problem s velikim firmama poput Oracle-a je što su više rukovodeće pozicije čvrsto zauzete i teško je napredovati. Stoga sam odlučio prihvatiti poziv kompanije Vantive koja je razvijala CRM (Customer Relationship Management) aplikacije koje se tek odnedavno uvode u Hrvatsku. Radio sam tri godine kao direktor razvoja aplikacija. Na prvom sastanku u Vantive oko stola je bilo više od polovica bivših zaposlenika iz Oracle. Nakon tri godine softverska kompanija Peoplesoft je kupila Vantive, a da bi Oracle kupio Peoplesoft nakon nekoliko godina. Velika riba jede malu ribu. U to doba stigao je poziv da se vratim u Oracle i vodim razvoj aplikacija za održavanje kompleksnih sustava kao što su avionski motori. Projekt je trebalo završiti do kraja godine, jer je, temeljem ugovora, Oracle-u prijetio gubitak 85 milijuna dolara. Bio sam treća osoba koja je vodila projekt, jer su drugi odustali. Glavne mušterije za taj projekt bili su GE Aviation i Izrael Air Force, od kojih smo trebali kupiti F16 avione održavane mojim projektom. Najpopularniji GE motor je CFM 56 s kojim svake minute u svijetu uzlijeći barem jedan avion! Nakon uspješno odrađenog posla, prihvatio sam poziv kolegice iz Oracle-a, koja je, sa suprugom, osnovala tvrtku Niku, sa 1 200 zaposlenika. Postao sam potpredsjednik za razvoj. Bilo je to na početku dot-com krize 2000 godine. U godinu dana smo otpustili oko tisuću ljudi u nekoliko faza. Bilo je to teško doba kada sam morao otpustiti dobre ljude. Poslije pet godina prodali smo kompaniju, a ja sam prešao u drugu firmu koja je razvijala aplikacije za patente. To je bila jedna od prvih aplikacija koju smo razvijali tako da  firme mogu kupiti kompletnu aplikaciju i same je održavati, ili da je mi održavamo a oni plaćaju pretplatu  (Software as a service – SaaS). Jedan od investitora nije vjerovao u SaaS pa je prestao financirati razvoj, ali nije htio nama prodati firmu iako je postojao vrlo veliki interes za aplikaciju. Valja napomenuti da sada sve firme nude svoj software kao SaaS, što dovoljno govori koliko smo bili ispred vremena.

I tako se pomalo primakao vaš povratak u Hrvatsku.

Bilo je još nekoliko poslova, ali već sam u Americi proveo 20 godina, sin i kćerka su završili fakultete i oboje su imali dobre poslove. Svakom Amerikancu je cilj da ima malu kuću uz more i da je slobodan, a ja sam to već imao. U to vrijeme pozvan sam da radim u Google. Da sam pristao vjerojatno bih bio bogatiji nego što jesam, sa 65 godina bio vozio brod dugačak 65 stopa, ali sam ipak izabrao moju lijepu pasaru dugačku 6,5 metara s kojom uživam u ribolovu u Igranima.

Nakon povratka u Hrvatsku, ribolov je jedno vrijeme bio na čekanju?

Sreo sam prijatelja zaposlenog u HANFA-i, gdje se u to doba radilo na donošenju novoga Zakona za regulaciju tržišta kapitala. U Americi sam naučio dosta o dionicama, pa im je moje iskustvo dobro došlo. Na prvom predavanju u HANFA-i primijetio sam nekoliko ljudi koji su s velikom pažnjom i interesom pratili moje izlaganje. Upravo zbog njih, odlučio sam prihvatiti ponudu da ostanem dvije godine a ostao sam četiri godine. Smatram da sam se na taj način odužio za školovanje koje sam dobio u svojoj zemlji. Tijekom četiri godine rada u HANF-i održao sam brojna predavanja za brokere i investicijske savjetnike i govorio na konferencijama o investicijskim fondovima. Na žalost, kriza iz 2007. je totalno umrtvila tržište kapitala pa je i moja želja za bavljenjem investicijskim savjetovanjem ostala neispunjena.

Kako gledate na Hrvatsku danas?

Ulaskom u EU morali smo naše zakone prilagoditi europskima. Neke promjene su već vidljive, a za neke treba vremena, jer jednostavno moramo promijeniti loše navike zaostale iz komunizma. Iz Biblije je poznato da je Mojsije izvodio Izraelce iz egipatskoga ropstva dugih 40 godina, iako se taj put mogao proći za puno manje vremena. Ali, trebale su proći dvije generacije da bi nestao ropski mentalitet stvaran dugo vremena u Egiptu. Sadašnji trenutak u našoj zemlji može se usporediti s onim kad je Mojsije objelodanio deset Božjih zapovjedi na Sinaju, da upozna svoj narod s pravilima ponašanja. Kad je sišao s planine dočekalo ga je zlatno tele i kaos. To mi danas imamo. Na polovici smo naših „lutanja“. Ja vjerujem u hrvatski narod, jer sam se uvjerio koliko su naši ljudi sposobni kada rade bez opterećenja i kad im se postavi jasan cilj. Hrvatski narod strpljiv je kao Job iz Biblije i može puno podnijeti. Ponekad me podsjeća na svetoga Lovru, koji je, kada su ga pekli, opraštajući svojim mučiteljima poručio da ga okrenu na drugu stranu.  Isto tako, često čujem frazu -Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji- koja se uvijek izgovara u negativnom kontekstu. Vrlo malo ljudi zna da ta fraza potječe iz Biblije, ali u sasvim drugom kontekstu. Biblija potiče investiranje, riskiranje i brigu o sebi (žeti ćeš kako si posijao). Druga je stvar što danas imamo ljude, koji su se obogatili na sumnjive načine, koji se javnosti prezentiraju na jedan način, a nastoje cijelo vrijeme uživati u privilegijama i ne priznaju ono Isusovo: Caru carevo a Bogu božje.

Kako stvari funkcioniraju u drugim državama?

Uzet će za primjer Dansku, u kojoj živi moja kćerka s obitelji. Kad sam im donio na dar pet litara rakije napali su me, jer je dozvoljeno pokloniti samo dva litra. Minimalni porez u Danskoj je 40 posto i to moj zet i kćerka bez pogovora prihvaćaju. Kada kupuju novi automobil, porez je u visini gotovo još dva automobila. No, iz tog novca se financiraju mirovine i socijalno osiguranje, tako da je zetov otac, kad se jako razbolio, dobio od države kolica, kompjuter s kojim se upravlja očima, a dnevno su se izmjenjivale tri medicinske sestre koje su ga njegovale. Ne moram ni naglašavati koliko je to značilo obitelji moje kćerke. Zato oni pristaju na veća porezna opterećenja, jer znaju da će im se u budućnosti vratiti. Vidim da ljudi u našim krajevima ulažu u izgradnju apartmana i kuća za odmor koje iznajmljuju samo par mjeseci godišnje, dok su u svijetu hoteli rentabilni ako su popunjeni barem 80 posto dana u godini. Cijene kuća trebaju biti približno 15 godišnjih zarada od njih, inače nisu rentabilne.

Niste previše optimistični kad govorite o sadašnjosti i budućnosti naše zemlje.

Usprkos svemu, vjerujem u bolju budućnost. Bitno je da smo svi, od najmlađih do najstarijih, stalno spremni učiti i obrazovati se, ja sam primjerice iz Amerike donio oko 150 kutija knjiga. Uz obrazovanje, jako je bitno da se ulaže u zdravlje i u obitelj, jer su to temelji na kojima se gradi budućnost. Naše more i obala su predivni s velikim kapacitetima, a Slavonija može hraniti veliki broj ljudi. Uvjeren sam da ćemo i mi doći do naše izabrane zemlje, ali kao i u Bibliji, gdje Mojsije to nije dočekao, Bog će odrediti koje će generacije ostvariti taj san.

Reportažu o Stjepanu Moroviću možete pročitati u novom broju Makarske kroniku (utorak)

Share.

About Author

Comments are closed.