KAKO JE NAŠIMA NA IZGRADNJI MOSTA, JESU LI IM KINEZI DOBRI POSLODAVCI?

0

Kinezi, koji inače ne jedu kruh, u Hrvatskoj zavoljeli pogaču ispod peke koja je na gradilištu Pelješkog mosta postala pravi hit. Tko zna, možda će ova informacija nadahnuti nekog spretnog hrvatskog pekara da, s obzirom na mnogoljudnost Kine, napravi posao stoljeća te u konačnici, u potpunosti izmjeni gastronomske navike Kineza.

‘Otkrili’ kruh ispod peke

O tek probuđenoj ‘ljubavi’ između Kineza i domaćeg kruha ispod peke doznao sam sasvim slučajno, kad sam, dogovorivši posjet gradilištu mosta, zapitao svog prijatelja Hrvoja koji je inače na ‘privremenom radu’ u Komarni, treba li mu što donijeti iz grada. – Donesi mi freškog kruha – bila je jedina njegova želja. I tako sam se sa pogačom ispod peke u jednoj, a fotoaparatom i bilježnicom u drugoj ruci pojavio u montažnom operativnom sjedištu gradilišta. Izazvalo je to znatiželjne poglede mojih domaćina, Dubrovčanina Marija Tevšića zaduženog za odnose sa javnošću kineske tvrtke China Road and Bridge Corporation, inženjerke građevine, Cavtajke Lucije Đurković, prevoditeljice Josipe Pavlić iz Bjelovara, Metkovca Ivice Granića, inženjera iz Odjela kontrole kvalitete te Talmana Damutare iz afričkog Tonga, inače splitskog zeta, koji se na gradilištu brine o uvozu opreme i materijala za most iz Kine.

I naravno, već spomenuti Hrvoje Ljepotica iz Dubrovnika, zapovjednik opskrbnog broda kojim prevozi ljude i opremu po sekcijama između Komarne i Brijeste na Pelješcu. Potaknuti pogačom i objašnjenjem zbog čega je nosim, kažu mi kako se kineskim radnicima jako svidio kruh pečen ispod peke koji se nudi u našim trgovinama te kako kupuju velike obiteljske pogače.
Osim mojih šestero domaćina u Komarni, na gradilištu Pelješkog mosta trenutačno radi još 46 Hrvata, a uz 250 kineskih radnika i splitskog zeta iz Toga, angažirana je i jedna državljanka Srbije, jedan državljanin BiH te jedna Norvežanka.

Osim što se tu gradi najveći i strateški najvažniji most u Hrvatskoj, gradilište se ističe i po svome izgledu. Za razliku od gradilišta kakva smo navikli gledati po Lijepoj našoj, ovo je samim izgledom sasvim drugačije. Uredno posloženo bijelo kontejnersko naselje odakle se upravlja gradnjom mosta više je nalik kakvom apartmanskom. S obzirom da se radi o gradilištu, iznenađujuće je čisto. Nigdje, pa ni na zemljanom platou ni i traga opušcima, papirićima, a kamoli praznim pivskim bocama. Između uredno posloženih kontejnerskih ureda na čijim su vratima dvojezični natpisi, izbetonirane su staze i travnjaci na kojima su zasađene masline i postavljene table sa upozorenjima ‘ Ne gazi travu’. Na hrvatskom i kineskom jeziku. Na velikom vanjskom videoekranu prikazuje se informativni film o Pelješkom mostu, a svuda okolo vijori na stotine raznobojnih zastava na kojima su kineskim pismom ispisane poruke o hrvatsko-kineskoj suradnji na Pelješkom mostu. S druge strane Pelješkog kanala, u malom mjestu Brijesta, smješteno je slično kontejnersko naselje gdje stanuju kineski radnici, dok naši radnici, kao i u Komarni, na poluotoku žive u iznajmljenim stanovima i apartmanima.

Različito poimanje ‘velikog’

Zanima me kako je Hrvatima raditi za Kineze u Hrvatskoj, što je uostalom i povod posjetu Komarni. Moji domaćini suglasni su u jednom – suradnja je jako dobra, iako je na početku, priznaje Mario Tevšić, bilo komplicirano.
– Dok se nismo bolje upoznali, a posebice dok mi Europljani nismo shvatili njihov način razmišljanja, znalo se dogoditi da iz dvije premise donesemo potpuno oprečne zaključke. No te očekivane kulturološke razlike vrlo brzo smo nadvladali i sada nema nikakvih problema- pojašnjava Mario, a njegove kolege kažu kako su Kinezi jako fini ljudi.

Tihi su, radišni ali još, barem za hrvatski ‘ukus’, malo više povučeni. No kako most izranja iz mora, atmosfera se pomalo opušta i sve je više pravih prijateljstava između Hrvata i Kineza. Kažu mi kako svi Kinezi i prije nego stignu znaju za Dubrovnik i njegove zidine, za Marka Pola i njegov doprinos u povezivanju Kine i tadašnjeg zapadnog svijeta, no malo ih je uspjelo posjetiti njegovo rodno mjesto, Korčulu. Osim pogače ispod peke, jako im se sviđaju pelješka vina i riba iz Jadranskog mora.

Nogomet im, kažu mi moji sugovornici, nije tako napet, no zato jest košarka koju stalno igraju u slobodno vrijeme uz, naravno, stolni tenis. Kada pitaju koji je najbliži veći grad, i kada im se spomene Dubrovnik i Split, nasmiješe se jer naše poimanje velikog, poprilično se razlikuje od kineskog. U poslu pak, ne razlikuju se od Europljana. Izuzetno su profesionalni i vrijedni no iako na krajnjem jugu vlada mit da Kinezi rade ‘od jutra do sutra’, to ipak nije tako. Rade kako propisuje hrvatski Zakon o radu, gotovo jednak onom u Kini.
– Završila sam Građevinski fakultet u Zagrebu i odmah nakon diplome dobila priliku za posao u China Road and Bridge Corporation. Nisam je propustila, već sam se zajedno sa još dvadesetak kolega prijavila. Posao je dobilo naš šestero. Sa fakulteta na posao, to je danas u Hrvatskoj rijetkost – priča mi Lucija Đurković koja posljednjih osam mjeseci u tehničkom odjelu izrađuje nacrte za manje zahtjevne građevinske objekte, primjerice poput skela, te pravi izračune. Zajedno s kolegama živi u Komarni gdje je kineska tvrtka iznajmila stanove za zaposlene.

– Vikendom odem doma u Cavtat ili Zagreb gdje su mi sestra i prijatelji. Pogotovo zimi, jer u Komarni osim nas koji radimo na mostu ima tek dvadesetak mještana. Zimi osim jedne butige ne radi ništa. A ove se godine, navodno, kafić koji inače radi samo ljeti, neće zatvarati pa ćemo imati gdje i izaći – kaže Lucija. Njezina kolegica iz Bjelovara, sinologinja Josipa koja je u Komarnu stigla u veljači, ‘preživjela’ je prvu dalmatinsku zimu uz kiše, trulu južinu i oštru, hladnu buru. – Studirala sam kineski u Beču jer u Hrvatskoj takvog studija još nema. Tako sam postala diplomirani sinolog – priča Josipa te pojašnjava kako je potrebno barem dvije godine učenja da bi se svladalo osnovno sporazumijevanje na kineskom. – Na početku je jako teško, no s vremenom postane lakše, ali jako je zanimljivo. U kineskom se dosta toga ponavlja pa kada shvatite kako to funkcionira, više nije toliko komplicirano – uvjerava nas mlada prevoditeljica, iako mi dvadesetak cedulja sa imenima i prezimenima ispisanim na kineskom jeziku duž konferencijskog stola bude sumnju da govoriti i pisati kineski jezik nama zapadnjacima nije baš tako jednostavno. Ali, Josipa je ipak stručnjak pa joj treba vjerovati. Osim nje, na gradilištu radi još četvero službenih prevoditelja, a uz njih još dvoje govori kineski. – Prevodim u svim situacijama i na svim poslovima na mostu. Ako nas kojim slučajem nema, onda se naši sa Kinezima sporazumijevaju rukama i nogama, ali se na kraju ipak razumiju – priča nam kroz smijeh Josip, dodajući kako je dosta naših radnika vremenom naučilo barem nekoliko osnovnih riječi na kineskom.

Strogo kontrolirano

Ivicu Granića, mladog inženjera iz Metkovića, zaduženog za kontrolu kvalitete, pokušavam isprovocirati predrasudom da su kineski proizvodi nekvalitetni. Pitam ga može li se dogoditi da se zbog lošeg kineskog čelika, za koju godinu, Pelješki most možda nakrivi?
– Ma kakvi! Sve što se ugrađuje u most, vrhunske je kvalitete, pa i čelik proizveden u Kini. Osim našeg odjela, koji je unutarnja kontrola na samom gradilištu, kvalitetu provjeravaju stručnjaci iz IGH kao nadzor i Hrvatskih cesta kao investitora i to osim na gradilištu i u Kini, u tvornicama koje su, kako bi sve bilo po traženim standardima, angažirale europske tvrtke kao konzultante.
A sve što iz Kine stigne u Komarnu, od čelika, strojeva pa do specijalnih brodova, njih čak četrnaest, papirnato prođe kroz ruke Talmana Damutare. Sve to Talman trajno ili privremeno uveze u Hrvatsku – kaže Ivica.
– Radio sam godinama u Kini,a moja je tvrtka već surađivala sa China Road and Bridge Corporation. Kada su mi ponudili posao u Hrvatskoj, odmah sam pristao, posebice jer je moja žena Ana, koja također radi ovdje, iz Splita – priča mi simpatični Togoanac, a na pitanje gdje je upoznao Anu odgovora: Pa gdje drugdje nego u Kini.
Spuštamo se na obalu gdje nas u brodu čeka Hrvoje Ljepotica. Ronioci iz Splita upravo ukrcavaju ronilačku opremu. Pod morem će obručem povezati oplatu na novoj naglavnici, odnosno bazi na kojoj će se graditi stupovi mosta.
– Isplovimo ujutro u sedam i vozimo nekada i do sedam navečer, ovisno o poslu na gradilištu – priča mi Ljepotica dok laganu aluminijsku brodicu usmjerava prema jednoj od konstrukcija koje su se poput otočića rasporedile između Komarne i Brijeste. Hrvoje, kao i članovi posada obje brodice rade sedam dana, a potom su sedam dana slobodni.
– Posao je dobar, sve je organizirano i nema značajnih iznenađenja. Vozimo radnike po platformama, nekad i kakav lakši teret i opremu. Mi smo ti kao morski shuttle bus. Imamo jako dobar smještaj u Brijesti i prehranu, no kruh moramo zamrznuti da bi nam potrajao sedam dana. Zato sam te i zamolio da mi doneseš freški jer onaj iz friza ipak nije isti – pojašnjava Hrvoje zašto sam mu iz Dubrovnika vukao pogaču pečenu ispod peke koja, kaže, bude svježa barem dva dana. Naime, na gradilištu postoje dvije menze, jedna sa kineskom te druga sa hrvatskom kuhinjom, a naši ponekad radije pojedu kineski ručak.

Povrtnjaci na brodovima

Dok plovimo prema sekciji broj 8 na kojoj se završavaju pripreme za početak betoniranja naglavnika, prolazimo pokraj broda kojim se premještaju velika sidra. U oči nam upadaju ogromne tikvice koje vise s odrine po krmi brda. – Tako je na svim njihovim brodovima ovdje. Imaju prave viseće vrtove u kojima uzgajaju povrće i pravi su majstori u tome – pojašnjava Hrvoje.
Lucija i Josipa otkrivaju mi kako je kineska kuhinja dosta bazirana na povrću. Za razliku od nas, kažu, kuhaju ga zajedno pa čak i salatu koju mi jedemo sirovu, a sve je obilato začinjeno. Iskrcavamo se na sekciji 8 gdje kineski radnici završavaju armaturu u koju će se nalijevati beton. Čak 3 tisuće kubika. Iz njegove sredine, potom će se graditi stupovi na koje će se, kada se spoje konstrukcijom, ‘poleći’ cesta.
– U armaturu naglavnica ugrađene su cijevi kroz koje vodom hladimo beton a temperaturu kontroliraju senzori. Dosad smo ugradili 18 tisuća kubika betona od 70 tisuća koliko je predviđeno, a u Kini se već izgrađuje čelična rasponska konstrukcija kojom će se povezati prostor između dva stupa. Prve nam stižu u veljači iduće godine. Zasad sve ide po planu, a ako ne bude nekih vremenskih iznenađenja, most bi trebao biti završen kako je i predviđeno, za dvije godine – opisuje mi inženjer Granić što se upravo radi na gradilištu Pelješkog mosta. Dotle Hrvoje Ljepotica sa svojim morskim shuttle busom pristaje uz sekciju kako bi nas vratio u Komarnu.

Iz cijele Hrvatske
Na gradnji Pelješkog mosta kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation trenutačno zapošljava 51 državljanina Republike Hrvatske. Dolaze sa Pašmana iz Dubrovnika, Metkovića, Opuzena, Cavtata, Korčule, Sinja, Splita, Zagreba, Našica, Ugljana, Dugopolja, Šibenika, Križevaca, Bjelovara i Karlovca te Stoca i Ljubuškog u BiH. Radi se o 14 inženjera, 10 članova administrativnog osoblja, 8 prevoditelja, 10 pomoraca, 5 vozača i 4 spremačice.
Završava se prvi nadmorski dio mosta
Na stupnom mjestu broj 8 izvodi se zadnja faza betoniranja te će naglavnica biti gotova do kraja tjedna. Time će biti dovršen prvi nadmorski dio mosta i točka s koje počinje nosivi stup. Na stupnom mjestu broj 7 izvodi se drugi sloj betoniranja naglavnice te pripremni radovi za treći sloj. Na stupnim mjestima 5 i 6 dovršava se oplata i armatura, čime se stvaraju preduvjeti za prvo betoniranje naglavnica. Također, radovi se izvode i na kopnenim stupovnim mjestima te je na kopnenoj strani završeno temeljenje stupnog mjesta S 2. Na pelješkoj strani, na stupnom mjestu S 13, rade se nosivi piloti u tlu.
Share.

About Author

Comments are closed.