Sinoć, petoga dana proslave velikoga jubileja 300 godina Župe sv. Ilije Proroka u Metkoviću, bio je u znaku redovničke zajednice Služavke Maloga Isusa koja u Metkoviću djeluje od 1912. godine, prenosi LIKEmetkovic.hr.
Misno slavlje u crkvi sv. Franje na Kladi predslavio je don Mato Brečić a pjevanje je predvodio zbor časnih sestara pod ravnanjem s. Dulceline Plavše. Nakon misnoga slavlja u samostanskoj kapeli bilo je prigodan program u kojem su povijest djelovanja zajednice u Metkoviću predstavile s. Jelena Marević i s. Martina Grmoja koja je zajedno sa s. Manetom Mijoč pripremila samo predavanje. Na početku prisutnima se obratila provincijalka s. Terezija Pervan, zbor je izveo nekoliko prigodnih pjesama a na kraju se svima zahvalio župnik fra Ante Bilokapić.
Povijest samostana u Metkoviću počeo je posjetom utemeljitelja Družbe sestara Služavki Malog Isusa i prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera 8. prosinca 1904. koji je na povratku iz Boke Kotorske za Sarajevo svratio u Metković. U crkvi sv. Ilije slavio je sv. misu i imao propovijed. Upoznao je župnika fra Ivana Ivandića, koji ga s vjernicima moli da pošalje u Metković svoje sestre Služavke Malog Isusa da im pomognu u odgoju djece i mladeži i u skrbi za potrebne i nemoćne.
Stadlerovo obećanje se ostvarilo tek 1912., kada 1. svibnja dolazi u Metković prvih pet sestara: s Krescencija Zweifelhofer, s. Koncepta Andrysžak, s. Skolastika Dodić, s. Devota Mamić i kandidatkinja Lucija Živković.
Sestre po dolasku u Metković otvaraju zabavište za djecu, daju pouke djeci i mladima iz njemačkog i francuskog jezika, pouke iz glasovira, a sam nadbiskup Stadler im je u tu svrhu nabavio glasovir. Preuzimaju odmah i vođenje crkvenog pjevanja u crkvi sv. Ilije, pospremanje crkve i uređenje crkvenog ruha. Daju pouke djevojkama iz ručnog rada, vezenja, krojenja i šivanja, a jedno vrijeme drže Domaćinsku školu za djevojke.
Za vrijeme prvog svjetskog rata kroz četiri godine peku kruh za cijeli grad. U kućnoj radionici šivaju i pletu za građane. Zbog skučenosti prostora, a da bi mogle više djece primiti u zabavište, i a velikim su trudom, uz pomoć sa strane, i zajmom, podigle veliku zgradu, u kojoj je Općina na drugom katu smjestila Građansku školu. Samo do proslave 25. obljetnice djelovanja sestara u Metkoviću, do 1937. godine, broj djece koji je prošao kroz njihovo zabavište je preko 1200.
Sestre nisu mimoišle teškoće i nepravde, pa tako u pojedinim godinama općinske vlasti, neraspoložene prema sestrama, nepravedno prijete zatvaranjem Zabavišta, ali neuspješno, zahvaljujući zauzimanju građana, ali su neko vrijeme premjestili Građansku školu iz zgrade samostana na drugo mjesto, a sestre su lišile stanarine potrebne im za vraćanje duga za zgradu.
Došao je II. svjetski rat s nedaćama ratnog iskušenja i stradanja. Kuće samostana su oštećene i iznutra opljačkane, u novu kuću uselila se vojska, najprije talijanska, pa njemačka. Rad Zabavišta godine 1945. je zabranjen, kao i svaka pouka djece i mladih. Novu zgradu samostana najprije je zauzela Stambena zajednica, a zatim je i nacionalizirana, i ta nepravda zadana sestrama do danas nije ispravljena. Sestrama je ostalo ono što su imale na početku svog boravka u Metkoviću, bez mogućnosti da nastave odgojni rad.
Sestre živom vjerom i požrtvovnom ljubavlju pomažu ljudima u nevolji, a nevolje je bilo nadohvat ruke na sve strane. U svom starom samostanu, u skučenom prostoru, trude se, mole i rade, pletu, kroje i šivaju za građane, izrađuju pokrivače i madrace, zauzeto rade u župi sv. Ilije, preuzimaju rad i u novootvorenoj župi sv. Nikole biskupa u Metkoviću, a na usluzi su i okolnim župnicima, osobito za župna slavlja i druge prigode.
Na učestale molbe roditelja koji rade sestre čuvaju djecu, makar u skučenom prostoru, traže od Općine dozvolu za gradnju samostana na svom zemljištu, u povezanosti s kućom u kojoj stanuju, makar nemaju vlastitih sredstava za gradnju. Mons. Fabijan Veraja, rodom iz Metkovića, koji živi u Rimu, nekadašnji polaznik dječjeg Zabavišta, pokreće, organizira i vodi akciju prikupljanja sredstava. Tako je započeta gradnja samostana i s Božjom pomoću završena.
Novi samostan, s lijepom i velikom kapelom, sagrađen kršćanskom solidarnošću, blagoslovljen je 1. travnja 1989. godine. Kapela samostana otvorena je i za duhovne potrebe vjernika, a isto tako i za razna duhovna i kulturna događanja i susrete, kako na razini Provincije, tako i na razini župe i grada. U novi samostan smješteno je nekoliko starijih i bolesnih gospođa, o kojima brinu sestre. Stari dio samostana je obnovljen i preuređen za Dječji vrtić Mali Isus, kojeg danas sufinancira Grad Metković. U novije vrijeme sestre zauzeto rade i s Prijateljima Malog Isusa, vanjskim suradnicima sestra služavki Malog Isusa.