DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – „KAD BI IMAO SVU VJERU DA BIH I GORE PREMJEŠTAO, A LJUBAVI NE BIH IMAO – NIŠTA SAM!“

0

don Petar MikićPošli su apostoli za Isusom. Pitaš se zašto su to učinili. Možda su priželjkivali položaj, moć, ugled, čast, možda poželješe poput učitelja činit čudesa. Pomalo stvari „sjedaju na svoje mjesto“ kada ga upitaše: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Odgovori im: „Dođite i vidjet ćete. Ptice nebeske imaju gnijezda, lisice svoje duplje, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“.

Oprostiti neprijatelju, mijenjati sebe, prihvatiti žrtvu i križ…

I prvi zanos poče slabiti. Poneki ga napustiše. „Hoćete li i vi otići?“, upita ih. Kamo ćemo od tebe, ta ti imaš riječi života vječnoga, spremno odgovori Petar. Pojaviše se poteškoće u prihvaćanju njegova nauka, te zamole Gospodina: „Umnoži nam vjeru“, a Gospodin im odgovori: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Isčupaj se s korijenjem i presadi se u more! I on bi vas poslušao“. (Lk.17.5-6).

Oprostiti neprijatelju, mijenjati sebe, prihvatiti i ljubiti žrtvu i križ, izgledalo je nemoguće, a od njih je tražio.

Zaista je tu trebala velika vjera u Boga, a i u sebe. Pokazali su oni vjeru krenuvši za njim, slušajući ga, putujući s njime Galilejom i Judejom do Jeruzalema. Oni traže više. I trebat će im.

Poziva nas Isus na obavljanje svojih dužnosti. Tek tako može napredovati društvo – zajednica. Reklo bi se, ništa osobito, a tako važno.

Svijest svakidašnjeg umiranja morala bi nas potaknuti na ozbiljno shvaćanje te poruke, ali nas sklonost grijehu koči u tom naumu. U tim trenucima nam treba vjera u ispruženu Božju ruku, koju moramo prihvatiti kako bi savladali zapreke koje nam se isprječavaju.

Može se čuti kako za neku osobu kažu: To je glumac, ili – to vam je „pravi glumac“. Kada za nekoga kažu da je glumac, znamo da mu je to profesija. Možemo ga vidjeti u kazalištu ili u filmu. Mnoštvo se divi njegovoj sposobnosti uživljavanja u pojedine likove, što ga čini svjetski poznatom osobom.

No, kad se za nekoga kaže: To ti je „pravi glumac“, znamo da se prikazuje drugim i drugačijim nego što jest. Umišlja da je to što nije i u tome uživa. I kad se „slegne magla“ njegove samohvale, ne osta ništa važno spomena.

Ti „glumci“ se užive u svoje uloge i lakovjerni im povjeruju. Kad se to ponovi više puta, i sami počinju vjerovati u „svoje junake“, te tako postaju neizlječivi „izgubljeni slučajevi“.

Ne glumi. Budi što jesi. Neka tvoj vjernički život govori o tebi. Neće te svatko prihvatiti, pogotovo oni koji se nisu u stanju „nositi“ s čestitim životom. Zar da te oni uspore na tom putu?

Ne glumi snažnog, zdravog, sveznalicu, vještog u nekom sportu, ako to nisi. Ispast ćeš smiješan. Istina se uglavnom ne da skriti.

Tražili apostoli od Isusa da im umnoži vjeru, a sveti Pavao će u Prvoj poslanici Korinćanima zapisati: „Kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!“. (1.Kor.13.2.).

I đavao ima vjeru, ima i znanje da Bog jest. No, ostaje takav kakav jest. Nije se promijenio. Vjera dakle nije dovoljna. Potrebno je imati i poniznost da bi moja vjera bila učinkovita, što đavao nema. To se postiže mijenjanjem sebe uvidjevši istinu o sebi.

Susretali smo se s ljudima koji su osjetili patnju i bol. Ne treba im rat, već bolest i nesređeno stanje u obitelji.  Na pitanje kako to preživljavaju, slijedi odgovor: „Vjera i samo vjera daje mi snagu“. Rast u vjeri posao je za cijeli život.

Koliko se god osjećali pravedni, naše molitve moraju biti upućene Bogu da nam oprosti pogreške koje su bile plod trenutne slabosti. Obraćamo se Bogu jer vjerujemo u njegovu dobrotu. Pomisao na to daje nam snage da se pridignemo kad god posrnemo. Molimo za što manji posrtaj i što hitnije ustajanje.

Učinimo što smo bili dužni učiniti

Prorok Habakuk, koji je živio u vrijeme propadanja kraljevstva Judina i gledao neprijateljska nasilja što su nanošena njegovu narodu, kao i nepravde unutar vlastitog naroda gdje su jači i moćniji ponižavali slabe i nemoćne, tražio je i našao oslonac u Bogu, u razgovoru s njime, u molitvi. On je bio uvjeren da je jedino Bog uvijek dobar. On sve zna, razumije, mrzi nepravdu, a ljubi pravdu, njegov je konačni pravorijek.

Božja pomoć prema našim ljudskim shvaćanjima stiže sporo, ali ju se isplati čekati. Bog naime veli: „Čekaj i doista će doći i neće zakasniti! Gle: propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti“. (Hab.2.3-4).

Sve izrečeno vrijedi i za tebe. Moraš znati čitati poruke povijesti i znakove vremena. To je neophodno kako bi hrabro kročio životnom stazom na kojoj se često kriju nepredvidljive zamke. Saznat ćeš da zadnju riječ ima Bog.

Možda smo i mi katkada prisiljeni da zapomažemo i vičemo prema Bogu kao prorok Habakuk, jer nam se čini da nas je i Bog napustio?

Priča se da se neki vrlo bogat čovjek  sablažnjavao nad zlima koja je oko sebe gledao pa je, čuvši za vrlo pobožnog pustinjaka, otišao k njemu i pitao ga: „Oče, zašto Bog ništa ne čini gledajući tolike nepravde, ugnjetavanja, podvale, mržnje..?“. tada mu je pustinjak ovako odgovorio: „Bog je, ipak, već nešto učinio. Stvorio je tebe!“.

Jasna je to poruka i nama. Svi mi možemo u svojoj sredini umanjiti zlo, umjesto da mislimo kako će to netko drugi. Da, može i netko drugi, ali nitko ne može umjesto tebe.

Dužni smo na ljudsku mržnju odgovoriti Božjom ljubavlju, na očaj nadom. Vjera je više od svakog znanja. I nepismen čovjek može biti veći vjernik od najvećeg kršćanskog intelektualca.

Djeca postaju sve nepovjerljivija prema roditeljima, jer im „ugrožavaju slobodu“. Roditelji im osporavaju mnoge stvari štetne po njih, a oni to ne shvaćaju. I nasta nezadovoljstvo – buna.

Katkad i mi Bogu koješta zamjeramo pitajući se: Kako to da je drugima bolje nego meni, da oni imaju a mi oskudijevamo, da su oni zdravi, a mi bolesni, da oni napreduju, a mi stojimo u mjestu, i za sve krivimo Boga kao Židovi u Meribi. I kad se malo priberem obuze me kajanje zbog takovih misli.

Znam, sve je u Božjim rukama. Učinimo što smo bili dužni učiniti. Bog će to znati vrednovati na najbolji mogući način. Toliko vjere moraš imati.

U nekom mjestu nasta poplava. Živio tu neki bogobojazan čovjek. Imao je djetinju vjeru. On je mislio da će za njega Bog sam sve učiniti, kao što to dijete očekuje od svojih roditelja. Nije bio svjestan Isusovih riječi da i sam mora nešto učiniti da bi se spasio. I nasta poplava. Dolazili ljudi s lađom kako bi ga spasili od poplave, a on je na svaki zov uporno odgovarao: Ne! Hvala! Mene će Bog spasiti! Tako je učinio i kad mu je voda doprla do vrha krova kuće. I kad se počeo utapati počeo je Bogu prigovarati: „Što me nisi spasio?“. A Bog mu je, kažu, na to rekao: „A što ti hoćeš? Čak sam ti tri puta slao lađu da te spasi, a ti si je uporno odbijao?!“.

Bog na razne načine pomaže, a mi u svojoj tvrdoglavosti odbijamo ponuđenu pomoć. Prisjetimo se priče o lavu i mišu. Spasio miš lava kad ga lovci uloviše u mrežu. Čudno, zar ne? A bilo je tako.

Bog nam često puta „šalje miša“ da nam pomogne da se izvučemo iz nevolje u koju smo upali, ponajčešće svojom krivnjom. Ne odbijaj tu pruženu pomoć. Možda ćeš teško drugu dočekati!

Share.

About Author

Comments are closed.