DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU – „AKO USTRAJEMO, S NJIME ĆEMO I KRALJEVATI. ON OSTAJE VJERAN, AKO I NE BUDEMO VJERNI“

0

don Petar MikićTo može samo majka. Rano osta udovica sa sinom jedincem. Ovce je pasla – mlijeko prodavala. U dvorištu kokoške – jaja je prodavala. U škrtim škrapama po kamenjaru više bosa nego obuvena, ljekovito je bilje brala, i sve to pohlepnim trgovcima za sitniš prodavala kako bi mogla svoga jedinca školovati. Uvijek je govorila: ako je meni sudbina namijenila mukotrpan život na ovoj pustopoljini, sve ću učiniti da školujem sina kako bi se izvukao iz ove bijede.

Mali je bio dobar, vrijedan, pametan i poslušan. Brzo je zavolio knjigu. Nije mu bilo teško ići u školu u susjedno selo, jer je nije bilo u njihovu zaseoku. Živahan, snalažljiv, kakav je već bio, veselo je prelazio kamenitu oputinu do škle u kojoj je sanjario ljepšu budućnost.

Najviše boli nezahvalnost

Učitelji brzo prepoznaše talent i želju za knjigom malenog dječaka. Šteta bi bila da ovdje ostane. Nisu za njega ovce, govorili su. S najboljim uspjehom završio je sve što je seoska škola mogla dati. Stoga pozovu majku i rekoše joj: Grjehota je ne poslati maloga na daljnje školovanje u grad. Znam ja to. Znam i da to mnogo košta, ali nema te cijene koju ja ne bih bila spremna platiti samo da moje dijete postane učen, čestit, samostalan čovjek. Povećat ću stado – sir praviti. Ima tu kod nas u kamenjaru ljekovitog bilja u izobilju.  Nitko ga ne skuplja. Brat ću ga po sve dane kako bi svome jedincu osigurala ispunjenje snova. Učitelji uputiše dječaka u gradsku školu gdje je uspješno polagao ispite. Ode on i na fakultet kojeg je kao dobar student na vrijeme završio.

Obradovala se brižna majka. Mislila odahnuti ponosno provodeći ostatak života uz sina jedinca pred kojim je bila lijepa budućnost.

Grad je pun prigoda za zabavu i ispunjenje slobodnog vremena, što je mladić obuilato koristio. Družio se s djevojkom koju je upoznao u jednom noćnom klubu. Dani su prolazili, a on zaboravio odakle je ponikao i na majku koja ga je milijekom dojila, na rukama odnjihala na čistom planinskom zraku pjevajući mu narodne pjesme, a glas odjekivao od okolnih brda stvarajući jedinstvenu simfoniju mira, ljepote i Božje prisutnosti koja joj je davala snagu ne žaleći se na sudbinu koja ju je snašla, samo s jednom mišlju: „postaviti dijete na vlastite noge“.

I kad je mislila da su joj se snovi ispunili, počela je shvaćati da iz dana u dan sve više gubi sina, koji joj je trebao biti oslonac u starosti. Prestao sin dolaziti brižnoj majci čije je srce kucalo smao za njega, a misao na njega davala joj snage. Pritisnuta teretom života ostarila je prije vremena. Suze roni. Nitko ih ne vidi niti briše. Opet majka razmišlja: ma nije važno kako je meni. Naučila sam ja na bol i patnju, samo da je njemu dobro, ali to ne može saznati jer joj se ne javlja niti ju posjećuje.

Ne radi majka za plaću- Njen se trud ne može platiti, niti ga ona želi naplatiti, ali je boli nezahvalnost sina za kojeg je život žrtvovala.

To je blijeda slika nezahvalnosti o kojoj govori današnje sveto bogoslužje. Isusu je zaboljela nezahvalnost ozdravljenih gubavaca, koje je bolest zbližila. Radi te bolesti nisu mogli biti dionici normalnog načina življenja. Znali su da su oni osuđeni na smrt polaganim raspadanjem udova. Zato je razumljiv njihov vapaj. Zaustave se podaleko i zavape: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“. (Lk.17.12.). Poštuju oni zakon – zaustavljaju se podalje, a želja za ozdravljenjem i vjera u Isusovu svemoć pokazala se u tom vapaju nade da će biti uslišani. Istog trenutka vjera im bi stavljena na kušnju Isusovim odgovorom: „Idite, pokažite se svećenicima!“. I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas.“. (Lk.17.14.).

Nadali se oni da će ih Isus odmah ozdraviti, kako je to činio ostalima koji su vapili za pomoć. Vjerovali su mu spremni isupniti sve što od njih bude tražio. Jasne su Isusu bile njihove želje i misli, te ih „na putu poslušnosti“ ozdravi, kako se kao bolesni ne bi susreli s zdravima, koji bi ih odmah zatjerali kamenjem ne gledajući da li će ih pogoditi, samo da ih ne bi zarazili.

Veličina dobročinstva – čini dobro ne očekujući nagradu

Ne šalje ih Isus u smrtnu pogibao, već iskušava njihovu vjeru. Položili su ispit, rekli bismo mi., i za to su zaslužili nagradu – ispunjenje želje – ozdravljene.

Svećenici su prema Mojsijevom zakonu imali ovlaštenje nekoga ponovo uključiti u zajedništvo s drugim članovima, ukoliko je taj zbog opravdanih razloga bio isključen.

Gubavac koji se, vidjevši da je ozdravio, vratio kako bi zahvalio Isusu, bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primjeti: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“. (Lk.17.16.). Samarijanci su se ubrajali u nevjernike. Zato je ovo bilo iznenađenje i potvrda da nitko samim pripadanjem  vjerskoj zajednici ne znači da je“obdaren svim vrlinama“, koje krase čestitu osobu, kao što ne znači da netko koji ne pripada vjerskoj zajednici, da ne posjeduje tu ljudsku vrlinu zahvalnosti.

O koliki bolesnih duša, u beznađu prolaze mimo nas nemajući snage potražiti osobu i mjesto prosvjetljenja kako bi pronašli put koji vodi k sreći. Možda si im ti zadnja „slamka spasa“. Priđi im. Pomozi im pronaći taj put. I tebi je netko pomogao.

Isusa su često oslovljavali: Učitelju! Svaka njegova riječ, svako djelo, bila je svojevrsna pouka čovječanstvu. Danas nam je želio reći nešto o veličini dobročinstva i zahvalnosti. Veličina dobročinstva je u tome da činiš dobro ne očekujući nagradu, jer da je očekuješ pretvorio bi se u trgovca.

Međutim, onaj koji je primio dobročinstvo mora u srcu osjetiti zahvalnost prema dobročinitelju i to pokazati rječju i djelom. Isus nas je želio na to upozoriti.

Majka nas je kao djecu učila da na svaki dar uzvratimo rječju hvala, što će biti pokazatelj da smo dar i zaslužili. Koliko smo svjesni dobročinstava kojima nas Bog obasiplje? Pokaži to svakog dana kad te netko upita: Kako si? Odgovori: „Hvala Bogu, dobro!“. Priznaj svoju nemoć i Božju svemoć. Sve što imaš, njegov je dar.

Kada se netko zanima za naše zdravstveno stanje, a mi mu odgovorimo: „Hvala na pitanju, dobro!“. Da li si svjestan što si kazao? Zahvaljuješ njemu, a ne Bogu, kojemu jedinome pripada svaka čast i hvala.

Čuli smo u prvom čitanju: Naaman Sirac, čim je bio očišćen od gube, osjetio je veliku potrebu zahvalnosti, te pošao proroku Elizeju da mu zahvali. Elizej je pak smatrao da ta hvala pripada Bogu, a ne njemu.

Narod širom svijeta u vrijeme ubiranja plodova zemlje, svaki na svoj način zahvaljuje Bogu kao darovatelju svega.

Listopad je mjesec Gospine krunice, ali i mjesec zahvalnosti za plodove zemlje. S tim u vezi, uz pjesmu i molitvu održavaju se priredbe koje nazivamo „blagoslov kruha“. Posebno se to zbiva u drugu nedjelju u listopadu.

Sveti Pavao piše Timoteju: „Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. On ostaje vjeran, ako i ne budemo vjerni“.

Nemoj ga iznevjeriti.

Share.

About Author

Comments are closed.