DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU: BOG KOJI TE STVORIO BEZ TEBE, NEĆE TE SPASITI BEZ TEBE. NEMOJ PROIGRATI DAROVANO VRIJEME

0

don Petar MikićStvori Bog čovjeka i obdari ga razumom i slobodnom voljom. I okruženje njegovo stvori – prirodu s biljnim i životinjskim svijetom na kopnu, u zraku i u moru, te odredi zakone života na zemlji. Nazivamo ih prirodnim. Budući da su od Boga, nepromjenjivi su. Dva plus dva su četiri za sve ljude svih vremena raspršene po zemlji. I za Boga – zakonodavca ostaje tako.

U životnim bitkama obrati se molitvom Gospodinu

Budući da smo nesavršeni u mnogim životnim prigodama smo prisiljeni tražiti pomoć. Kad netko pokuca na tvoja vrata, ne pravi se da „te nema kod kuće“, da ga ne čuješ. Ne uživaš valjda u tome što te dotični moli uporno kucajući, a tebi zanimljivo koliko će to dugo trajati. Razumijem molitelja – osobu u potrebi, ali tebe mi je teško shvatiti.

Svi mi u životu stječemo određene navike: odlazimo u iste restorane, u iste trgovine, navraćamo istim ljudima. Život nas je poučio. Brza i kulturna usluga, prijem s osmjehom, su razlog naše povezanosti.

U bolnicama pored bolesničkog kreveta postoji prekidač na kojeg bolesnik u potrebi pritisne i medicinsko osoblje žurno dolazi kako bi saznalo što bolesniku treba, pružiti mu pomoć i ublažiti bol. Teže bolesnike, djecu, čiste-hrane, ni ne očekujući da to dotični zatraži. Bolesnik ponajčešće ni ne zna što mu sve treba. Mnogi zaboravljaju na hranu-ne traže ju. Zar ih stoga treba pustiti da umru od gladi? Takovi se često „na silu hrane“, pa i infuzijom kako bi ih se održalo na životu.

Sve nam to govori naš razum. Kako tu uklopiti prirodne zakone i Božji zahtjev o ustrajnoj molitvi?… Pitam, a odgovor ne znam, samo pitam, i znam da mi Bog neće zamjeriti. Možda će se i „nasmijati“ na moju prostodušnost, ali meni nije do smijeha! Ja bih samo htio da podupre moju slabost, da priskoči i kad sam bez svijesti i kontrole.

Zašto si Petra tri puta pitao: Voliš li me? Zar nisi odgovor znao i prije nego što si ga pitao? Pogodilo ga je to i zaplakao je. Zar nije dosta suza?

Život je pun tegoba radi kojih „hodamo bosi po trnju“. Često niz lice poteče znoj, i suza kane. Sve bi te muke trebalo umanjiti, a ne ih umnožavati.

O kako boli neizvjesnost pitajući se što će biti s mojim planovima? Život mi prolazi u iščekivanju. Ako mi ne možeš pomoći, nemoj mi odnemoći, poručuje narodna mudrost.

Za određeno radno mjesto treba biti sposoban, a ne podoban. Slabe su naše oči, stoga se služimo dalekozorom kako bi što dalje vidjeli, mikroskopom kako bi „vidjeli nevidljivo“, pa i teleskopom ako nas zanimaju svemirska prostranstva.

Bože, čovjek sam i ne mogu gledati tvojim očima, stoga mi ne zamjeri što su moji vidici i zaključci ograničeni i što mnogo pitam. Život bi bio monoton, jednoličan, dosadan, kad bi sve teklo glatko i bez problema. Ipak bi se volio osloboditi problema, zato i tražim pomoć u njihovu rješavanju. Tražim ju i od Boga i od ljudi. Jedna narodna mudrost poručuje: Nije sramota ne znati. Sramota je praviti se da znaš kada ne znaš, i kad se ne obratiš onome tko zna i tko bi ti mogao pomoći… Tko pita, ne skita…

Evanđelje današnje nedjelje nam govori o ustrajnoj molitvi. Kao primjer donosi nam susret nepoštenog suca i uporne udovice.  Sudac koji se Boga ne boji ipak donosi presudu u korist bespomoćne udovice, kako mu više ne bi dodijavala. „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?“. (Lk.18.6-7).

U svim životnim bitkama obrati se molitvom Gospodinu poput Mojsija koji uzdignutih ruku vapije za pomoć Izraelcima u borbi s Amalaćenima. Vidljivi su bili plodovi molitve. Kad su mu ruke klonule Hul i Aron su ih podržavali. Jasna je poruka zajedničke molitve. Gdje su dvojica ili trojica u molitvi u moje ime, tu sam i ja s njima.

Isus sve one koji mu se pridružuju u prihvaćanju volje Božje naziva braćom i sestrama. Oni su mu važniji od rodbinskih veza.

Baklju vjere dužni smo prenositi novim naraštajima

Danas katolici širom svijeta slave Misijsku nedjelju koja nas podsjeća da kao pojedinci i zajednica trebamo pridonositi rastu kraljevstva Božjega. Možemo biti misionari a da ne odletimo u misijske zemlje. Širi Božje kraljevstvo u svojoj sredini. Imaj na pameti da to postižemo više onim što činimo, nego onim što govorimo. Baklju vjere dužni smo prenositi novim naraštajima, posebno u svojoj obitelji i u svom narodu. Isusova poruka: „Činite mojim učenicima sve narode!“, živa je i danas. (Mt.28.19.).

Molitva je susret i razgovor s Bogom. Da li smo iskusili Božje djelovanje u svom životu? Osjećamo li Božju blizinu? Podario nam je svoj život, te bi bilo čudno kad nam ne bi dao što ga ištemo. On se za nas zauzima i kad to ne vidimo.

Nalik smo praznoj začepljenoj boci od koje očekujemo da se napuni nakon što je uronimo u vodu. Odčepi je – dopusti vodi da je ispuni. Otvori svoje srce Gospodinu i on će ga ispuniti svojom milošću. Tada nećemo nasjedati propagandi naših tužitelja kojima smeta naše dosljedno kršćansko življenje, poštivanje vrednota. Uzalud će im biti potkopavanje bračnog morala, ismijavanje obiteljske požrtvovnosti, ljubavi i sebedarja.

Boli nas što nas preodgajaju u duhu razmišljanja ovog svijeta. Zabrinjava li nas što nam je Bog u drugom ili trećem planu u našem životu? Jedini ti je spas pasti pred njim na koljena. Staviti se pod njegovu zaštitu. Vrijeme je da se posvetimo molitvi, da povjerujemo u snagu susreta s njim.

Poznatog židovskog teologa Martina Bubera upitaše: „Profesore, recite nam razlog svog vjerovanja u Boga“. Profesor odgovori: „Kad bi Bog bio onaj o kome bi ja mogao samo govoriti, ja ne bi vjerovao u njega. Ali, jer ja s Bogom mogu razgovarati, ja vjerujem u nj“.

Martin Buber svoju vjeru drži opravdanom jer ima iskustvo Boga koji je za njega živ. Bog je u njegovu životu prisutan i on je s njim u stalnoj vezi kroz razgovor koji svakodnevno vodi s njim. A što je drugo ovaj razgovor s Bogom nego molitva?!

Moliti ili kontaktirati s Bogom, potrebno je na više načina. Bogu je osobito draga zahvalna molitva. Dana s u liturgiji otkrivamo potrebu i vrijednost prosidbene molitve. Danas jer svijet postao kao jedna velika obitelj, i u većoj smo mogućnosti da se međusobno potpomažemo – ne samo materijalno nego i duhovno. Zato je Sveti Otac Pio XI uveo slavlje Misijske nedjelje, kojeg Katolička crkva slavi u predzadnju nedjelje listopada.

Isusove riječi odzvanjaju i danas: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“. (Lk.10.2.). Sveti Benedikt nas opominje svojim poznatim geslom: „Ora et labora!“. Moli i radi! Jedno s drugim se prožima. To je vezivno tkivo svih naših uspjeha.

Psalmist nas podupire svojom molitvom: „Čuvao te Gospodin od zla svakoga, čuvao dušu tvoju! Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka!“. (Ps.121.7-8).

Upamti dobro: Bog koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe. Zato poradi nešto na svom spasenju. Nemoj proigrati darovano ti vrijeme.

Share.

About Author

Comments are closed.