Ljudi se često znaju hvaliti kako su bili na nekom skupu u kojem je sudjelovala neka poznata osoba. Ponosno pokazuju snimke na kojima se vidi da su bili blizu dotične osobe, a presretni pokazuju zajednički snimak ako im je to uspjelo. Ako „im se sreća nasmiješila“ pa su i popričali – izmijenili nekoliko riječi, njihovu ponosu nema kraja. Osmijeh ne skidaju s lica. Teško se bilo „probiti do tih veličina“. Zato je njihov „uspjeh tim veći“.
Molitva poniznog prodire kroz oblake
Ima jedna veličina – Bog, kojem svatko, u svako doba može pristupiti i pričati bez ograničenja. On za svakoga ima vremena, razumijevanja i lijepih riječi – savjeta, koji će nam olakšati ovozemaljski hod, dajući smisao putovanju. Život nije putovanje bez smisla – u ništa – nikamo. Izgubljen si ako ne shvatiš i prihvatiš da je to put koji te vodi u zagrljaj Ocu gdje je vječna radost.
Spoznaja da ni otkud ne očekuje ni ručka ni večere, čini te tužnim, mrzovoljnim, beznadnim, i tijelo klone. Ako se nadaš ručku – večeri na poziv prijatelja, zaboraviš na glad, po onu narodnu: Tko se nada nije gladan.
Današnje prvo čitanje i evanđelje govore nam o molitvi kao osobnom odnosu prema Bogu kojemu je stalo do svakog njegova stvorenja i koji ljubi sve ljude.
U paraboli o farizeju i cariniku Isus osuđuje umišljeni stav farizeja te uči da vjernik mora u poniznosti priznavati vlastitu grešnost i potpuno se osloniti na Božju dobrotu. Bog nikome ništa ne „daruje“, njegovo milosrđe nitko ne može „zaraditi“. To je dar koji Bog daje onome koji ponizno moli, bez obzira na moliteljevu grešnost.
Knjiga Sirahova nam poručuje: Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromaha i sluša molitvu potlačenoga. Molitva poniznog prodire kroz oblake. (Sir.35.12-16).
Psalmist nam objašnjava: „Jadnik vapi i Gospodin ga čuje. Blagosivat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju!“. (Ps.34.). To su riječi utjehe.
Riječi apostola Pavla upućene učeniku i suradniku Timoteju snažno zvuče kao poruka: „Dobar sam boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac, ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“. (Tim.4.6-8).
Pavao ti jasno poručuje: Vijenac pravednosti čeka i tebe, ali ga treba zaslužiti vjerničkim svjedočenjem. Stani, promisli i iskreno se upitaj kakvo je tvoje svjedočenje? Možda samo povremeno, plašljivo, povučeno, u najužim krugovima, ili puno oduševljenja poput Izidora Poljaka koji pjeva: „Kuda koračam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti“.
Isus je jasan kad govori: Tko mene prizna pred ljudima, i ja ću njega pred svojim Ocem koji je na nebesima. Zar je potrebno pojašnjenje tim riječima? Potrebno ih je samo pretvoriti u život, i eto ti mira i sreće. Tvoj raj je već počeo. Ta spoznaja čini te boljim čovjekom koji voli sve ljude i biva voljen, što dolazi kao „melem na ranu“.
Dobro se preispitaj da li to što radiš, radiš samo za to da budeš prepoznat i priznat, kako bi te ljudi hvalili, odavali ti počast i priznanje, ili je sav tvoj trud Bogu na slavu, Bogu koji te obdario vrlinama koje posjeduješ, koristeći ih na dobrobit sviju.
Svjestan si svojih talenata koje nisi zakopao već se s njima služiš na najbolji način. Ustraješ li u tome čut ćeš njegovu riječ: Bravo slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svojega. Jedino se za te riječi isplati žrtvovati i živjeti. Pametan čovjek uči na tuđim primjerima, a budali ne koristi ni vlastito iskustvo.
Oholost je i sotonu udaljila od Boga
Zato nam Isus donosi parabolu o „pobožnom farizeju“ i cariniku. Primjer i pouka su jasni onome tko traži novi put. Ti ga tražiš, zar ne? Ne lutaj, ne gubi vrijeme. Ne odustaj od Kristova puta premda ti se ponekad učini pretežak i neshvatljiv. Ne moraš ga razumjeti kako bi ga slijedio, dovoljno je znati da je to Božji put.
Iznesena parabola nam govori o oholosti farizeja i kajanju – poniznosti kojeg utjelovljuje carinik. Ohol čovjek ne podnosi uspjeh drugoga. Potajno se raduje kad drugome ne ide ili kad mu ide slabije. Žalosti ga tuđi uspjeh. Zašto ljudi toliko tračaju, ogovaraju i kleveću? Jer su oholi. Oholost je i sotonu udaljila od Boga.
Neka ti uvid u sve rečeno dade snage da poput carinika uzmogneš reći: „Bože, milostiv budi meni grešniku“. (Lk.18.13.).
Ponizan čovjek je bogobojazan. On ne može biti površan i nesavjestan u svom životu. Njemu je Bog neprestano prisutan u njegovu svakidašnjem djelovanju.
Kažu da su pitali umjetnika, koji je prije 600 godina pravio rozetu na tornju bečke katedrale trudeći se oko svakog i najmanjeg detalja na njoj: „Zašto se toliko mučiš oko tih detalja na rozeti, kada to i onako nitko neće odozdo moći vidjeti?“, on je onda ovako odgovorio: „Gledat će Onaj odozgo“ Gledat će Bog!“.
Njemu u čast se radila ova ukrasna rozeta od kamena. I zato to ne može biti bilo kako učinjeno. Savjestan umjetnik nije htio biti površan. Vjerovao je da sve vidi i sve zna Svemogući Bog, čija je konačna i najvažnija ocjena našega života.
Sveti Pavao nas upozorava da je u svim životnim olujama najvažnije „vjeru sačuvati“. Svi koji su predano služili Gospodinu primit će u susretu s njime njegovu nagradu.
Pavao ostaje vjeran i kada su ga svi napustili: „Ne uračunalo im se!“, piše u pismu Timoteju. (2.Tim.4.16.). Ostao je vjeran „jer je Gospodin stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi: i izbavljen sam iz usta lavljih!“. (2.Tim.4.17.).
Koliko smo svjesni činjenice da mnogi koji ne poznaju vjeru gledaju u mene kao „živu bibliju“. Stoga se upitajmo da li svojim životom privlačimo – oduševljavamo druge za Kristov put spasa, ili ih možda svojim nedosljednim životom odbijaš. Velika je tvoja odgovornost.
Pokazati nekome pravi put, vrijedno je hvale, a zavesti ga na krivi put zaslužuje svaku osudu i od Boga i od ljudi. Farizeji su se uzdali da su pravedni, a druge podcjenjivahu. Imaju oni svojih sljedbenika i danas. Dobro preispitaj svoje postupke i lako ćeš ustanoviti kome si nalik. Ako je nešto išlo po zlu, popravi dok još imaš vremena.
Farizeji su bili ljudi od reda i discipline. Strogi legalisti. Oni su Zakon ispunjavali do u tančine. Oni se hvale pred Bogom kao da traže nagradu. Nema nagrade dok se drugoga podcjenjuje. Samohvalu zamijeni kajanjem i poniznošću tražeći milost od Gospodina, i bit ćeš opravdan. To spoznaja donosi radost. Gospodin to od tebe očekuje.
