Čovjek poziva prijatelja u goste. On se odaziva pun radosti i nade kako će se konačno dobro ispričati budući da se već dugo nisu vidjeli. Rijetko se događa da netko sam kaže prijatelju: Čuj, danas bih navratio do tebe na čašicu i ćakulu. Ako ti je mio, potvrdno mu odgovoriš, ako li ne, izmišljaš svakakove razloge, kao: Nisam ti danas kod kuće, moram na put, imam puno posla, znaš – kod mene je Jure s ženom i djecom, a vi se dobro ne gledate, te ne bi bilo ugodno ni njima, ni tebi, a i mene bi stavio u neugodnu situaciju.
„Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno“
Sve si to smislio i izmislio samo da ga ne ugostiš, pitajući se: Ma tko je on da se sam nudi, koje li drskosti?
Upravo je tako „bio drzak“ Isus kad je kazao: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“. On žurni siđe i primi ga sav radostan. (Lk.19.5-6). Nije mogao povjerovati da mu se to dogodilo.
Nije bilo u pitanju čašćenje, već duhovna preobrazba „mrskog carinika“. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: „Čovjeku se grješniku svratio!“. A Zakej usta i reče Gospodinu: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“. Reče mu na to Isus: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“. )Lk.19.7-10).
Poznato je da se i danas za stolom sklapaju prijateljstva i poslovni ugovori, rađaju se ljubavi. Ponekad je problem među zavađenima koji uviđaju da takovo stanje nikome ne koristi. Tvrdoglavi su i iz nekog, samo njima poznatog razloga, ne žele prvi popustiti. I kad jedan smogne snage da nadvlada lažni ponos, pozove drugog u goste komentirajući: „Danas si ti kod mene, sutra ja dolazim k tebi“. „I led se otopio“. Prijateljstvo se povećava pitajući se, šta nam bi? Kako smo bili nerazumni, sebični. Sami smo sebi zagorčavali život.
Svi smo mi u životu ponešto izgubili: zdravlje, prijatelja, posao, apetit za hranom, volju za životom, krov nad glavom, duševni mir, spokoj, miran san, tjelesnu snagu, očinji vid, sluh, glas…
Sve je to u nas unosilo nemir. Obraćali smo se svakome za koga smo mislili da nam može pomoći. I kad bi „pronašli izgubljeno“, našoj sreći nije bilo kraja.
Bog je redovito bio naše utočište, vrlo često kada bi iscrpili sve mogućnosti. Bog svoju djecu nikada ne ostavlja samu. Možda na to zaboravljaš, pa ti On dođe kao „posljednja slamka spasa“.
Zakej, jer bijaše malena stasa, penje se na smokvu riskirajući tjelesnu ozljedu, samo kako bi vidio Učitelja. Nije to bila samo puka radoznalost. Nešto dublje, njemu neobjašnjivo, „sililo ga“ da to čini. Tek poslije će otkriti kako su Božji putovi nedokučivi.
Isus postupa kao pastir koji traži izgubljenu ovcu. Bog u traganju za ljudima podupire dobro koje je zasadio u svako ljudsko srce.
Dok Isus svraća u Zakejev dom i jede s njime i drugim grešnicima, protivnici mrmljaju. Židovi su Zakeja smatrali prljavim suradnikom Rimljana, pa ne čudi njihovo ponašanje. Iako je bio veoma bogat, Zakej je morao biti nesretan i osamljen čovjek koji je očajnički tražio mir Božji i kraljevstvo Božje o kojem je čuo da govori galilejski rabin Isus. Isus međutim prihvaća inicijativu i traži Zakeja. Zove ga da siđe sa smokve i najavljuje da će ga posjetiti.
Poniznost i priznavanje vlastite grješnosti uvjeti su spasenja
„Zakej žurno siđe i primi ga sav radostan“. Iz toga je vidljivo da je bio spreman prihvatiti Isusovu spasonosnu riječ. U činjenici da se popeo na smokvu kako bi Isusa barem u prolasku vidio, trebamo prepoznati njegovu poniznost i priznavanje vlastite grešnosti – uvjete spasenja.
Isus je prepoznao i javno priznao dobrotu koju je Zakej posjedovao, a susjedi je nisu htjeli vidjeti. Zakeju se život mijenja zato što mu se Isus svratio i prihvatio ga kao sina Abrahamova.
O mrtvima samo dobro, narodna je mudrost. Žalosno je da čovjek mora umrijeti kako bi se o njemu rekla poštena riječ priznavajući ono dobro koje je činio.
Zašto u svakidašnjem životu kad se ljudi sastanu ogovaraju one koji nisu prisutni, pronalaze i ističu samo njihove slabosti. Zašto? Upitaj se! Znaj da i o tebi netko slično govori. Zašto tražiti drugima „dlaku u jajetu?“.
Zašto tiskovine najviše prodaju „crne kronike“? Zašto se „žuta štampa“ tako dobro prodaje? Crna kronika je učiteljica zla. Trebalo bi ju potpuno izbaciti, a što više pisati o primjerima dobrote, požrtvovnosti, uspješnosti, poniznosti. To, hvala Bogu, možemo vidjeti i u jednoj TV emisiji „Bolja Hrvatska“.
Tko „prekapa po tuđem đubrištu“ nastoji prekriti svoje nečovječno postupanje zavaravajući sebe. Okolina to uviđa makar glasno ne komentira. Ne može se živjeti u laži i biti sretan. Tko s vragom „tikve sadi“, o glavu mu se razbiju. Probudi se što prije i uspostavi pravu dijagnozu.
Tko rano rani dvije sreće grabi. O, pametan ti je moj narod. Tko zorom krene na njivu čeka ga dug radni dan – mnogo obrađene zemlje i obilje plodova. Tko se u podne budi nesposoban je za njivu i teško će nešto pripraviti za večeru.
Zahvali roditeljima koji su te u zoru života povjerili Isusu – začetniku života. Njegovu pruženu ruku nikada ne ispuštaj. Neka ti bude snaga i putokaz – zvijezda vodilja na uzburkanom olujnom mora života.
Pruži ruku potrebnome s istim žarom kad ju ti pružaš klonula tijela i umorna duha, tražeći potporu.
U današnjem prvom čitanju rečeno je: „Ti štediš sve jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života!“. U zgodi o Zakeju Isus nas zove da prihvatimo jedni druge kao što je „Krist prigrlio nas na slavu Božju“. (Rim.15.7.).
U knjizi Mudrosti stoji zapisano: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio“. (Mudr.11.23-24).
Za Zakeja nakon susreta s Isusom nastupa realnost svakodnevice. Je li izgubio radno mjesto nadcarinika? Njegove kolege su sigurno jedva čekale da ga optuže pred Rimljanima i sigurno su se mnogi željeli domoći tako unosna mjesta.
Je li Zakej sam dao ostavku, ne znamo. Jedino sa sigurnošću možemo zaključiti da je Zakej upoznao pravi mir i slobodu, što je vrjednije od ugrožene egzistencije što ga je zasigurno zadesilo. Postaje svjestan prolaznosti zemaljskog i vrijednosti nebeskog – vječnog života.
Sloboda i mir koje Krist daje zaista se ne mogu usporediti sa zemaljskim bogatstvom. Ono uistinu postaje bezvrijedno.
Današnji čovjek često pada na koljena pred zemaljskim veličinama i tako ponižava sama sebe degradirajući ljudsko dostojanstvo.
Želiš li biti velik spusti koljena pred Bogom.
