Slučaj Tončija Marinovića: Borio se za neisplaćene plaće, a izborio za plaćanje sudskih troškova

0

Bez rada nema plaće, barem bi tako trebalo biti i to propisuju svi zakoni i Ustav RH. Ali u Hrvatskoj, koja je postala zemlja paradoksa kada su radnička prava u pitanju, često se, nažalost, događa da oni što rade ne primaju plaće – piše današnja Slobodna Dalmacija o slučaju Pločanina, Tončija Marinovića.

Premda Zakon o radu kaže da svaki radnik, nakon što je odradio svoj dio ugovora, odnosno obavio posao koji je dogovorio s poslodavcem, mora biti plaćen, tek rijetki oštećeni zaposlenici odluče to svoje pravo zatražiti na sudu. No, procedura je dugotrajna i iscrpljujuća, a tek su malobrojni dovoljno ustrajni da se upuste u pravnu bitku. Upravo se u takvu bitku upustio naš sugovornik, Tonči Marinović (60) iz Ploča. On je tražeći zarađene plaće od poduzeća GP Dubrovnik kroz spor dug desetak godina samo uspio “dobiti” obvezu plaćanja sudskih troškova!

“Ma neću platiti sudske troškove pa taman neka me zatvore. Iću ću na robiju! Ja se nisam borio za ovakvu Hrvatsku, koja će pljačkati malog čovjeka. Otkud ću platiti tri tisuće kuna kad su to moje dvije mirovine“, pojadao nam se Pločanin.

Priznaju, ali ne daju

Dakle, premda je zakon na njegovoj strani, Marinović se nikako ne može dokopati svojih teško zarađenih trinaest tisuća kuna. Slučaj je to zanimljiviji jer do novca nikako ne može doći, ali zato mora platiti sudske troškove jer su birokracija i sustav nemilosrdni prema malom čovjeku koji jedva preživljava krpeći kraj s krajem.
– Od čega ću živjeti? Tražim svoj novac i svi sudovi priznaju da je moj, ali mi ga ne daju. Prema kolektivnom ugovoru za graditeljstvo imao sam pravo na dodatke na plaću za otežane uvjete rada, koje mi GP nije isplaćivao. To sudovi priznaju, ali se preko mene prepucavaju, općinski-županijski-trgovački. A sve to košta, pa moram plaćati i odvjetnika – govori nam.

Marinović je tako postao još jedan u nizu primjera uzaludne borbe malog čovjeka sa sustavom i tvrdom birokracijom u kojoj se u pravilu unaprijed zna pobjednik. To što je gubitnik nimalo ga ne obeshrabruje, dapače daje mu poticaj i snagu da istjera svoju pravicu bez obzira na posljedice.

No, krenimo redom. Akter naše priče već deset godina se suduje za svoja prava, točnije, tužio je svoju bivšu firmu GP Dubrovnik koja mu još od 2007. godine nije isplatila dvije plaće i dodatke na posebne uvjete rada. Sve skupa dug je narastao na nešto više od trinaest tisuća kuna i još toliko zateznih kamata. Marinoviću je taj novac čitavo bogatstvo. Ali do njega nikako ne može doći zbog pravnih zavrzlama.

Neki bi rekli klasična hrvatska priča – pa takvih ima na stotine. Ipak, Tončijev slučaj je malo drugačiji. U njemu se „sukobljavaju“ nadležnosti općinskog i trgovačkog suda, da bi na kraju ceh plaćao Marinović, mali čovjek koji preživljava od mirovine, i to mirovine koju je dobio kao radnik azbesta s oboljenjem od azbestoze.

Drugi put

Naime, on ni nakon desetak godina nikako ne može dobiti svoj novac, ali je zato dobio „nalog“ da plati sve sudske troškove, i to tri tisuće kuna.
Ni to nije neobično u našem pravosuđu. Onaj koji izgubi spor plaća troškove. Ali zanimljivost ovoga slučaja je što Marinović nije izgubio spor. Dapače, sudovi općinski i županijski potvrdili su da mu pripada taj novac, neisplaćene plaće i dodaci na plaće, ali da do njega treba doći drugim pravnim putem.

– Vidite, meni ovdje ništa nije jasno – govori nam ogorčeni Marinović, dok nam pokazuje prvostupanjsku presudu suda u Pločama i drugostupanjsku onu iz Rijeke, prema kojoj mora platiti sudske troškove.
– Jedan sud se prepucava s drugim – kazuje nam Marinović, koji je pravno poučen i upućen da se za svoj novac bori na Trgovačkom sudu, jer je poduzeće GP Dubrovnik otišlo u stečaj. U tom slučaju sva potraživanja se upisuju u stečajnu masu iz koje se zatim dužnici, pa tako i Marinović koji traži plaće, isplaćuju ako ima novca. Raritet je što je on tužbu pokrenuo dok je GP Dubrovnik radio pa je Marinović mislio da je za radne sporove i potraživanja koja iz njih proizlaze nadležan općinski sud.

Dapače, njegov predmet je sedam godina ležao na tom Trgovačkom sudu i ništa nije učinjeno, a godine su prolazile. Tako Marinović već desetu godinu vodi bitku s hrvatskim pravosuđem za zarađeni novac koji mu tvrtka, GP Dubrovnik koja je nekada bila okosnica dubrovačkoga građevinskog sektora, nije isplatila. I da stvar bude gora, ne samo da nije naplatio tih svojih mukom zarađenih 13 tisuća kuna, već sada mora platiti i tri tisuće kuna sudskih troškova.

Ali, zanimljivost je u tome što pravomoćna presuda Županijskog suda ne osporava njegovo potraživanje, dapače, priznaje mu ga, ali zaključuje da on to svoje pravo naplate od poduzeća u stečaju treba ostvariti preko Trgovačkog suda, a ne općinskog ili županijskog.

– Ako treba, žalit ću se do Strasbourga. Moja ljudska prava su ugrožena. Pa gdje to ima! Firma meni dužna, a ja sada moram platiti tri tisuće kuna sudskih troškova. Kao moje dvije mirovine. Otkud ću ja to platiti – pita se Marinović, koji naglašava da je u obrani Hrvatske proveo trideset mjeseci, ali da to nikoga nije briga.
– Ma nisam se ja borio za ovakvu državu. Nekome je majka, a nekome maćeha. Meni je ovo drugo – ogorčen je Marinović, koji smatra da bi netko trebao odgovarati što on godinama preko suda pokušava naplatiti tih trinaest tisuća kuna.

Sporno plaćanje

Nakon devet godina sudovanja općinski sud, što kasnije potvrđuje i županijski, ocjenjuje da tužba Tončija Marinovića nije dopuštena kraj činjenice da je on svoju tražbinu prijavio u stečajnom postupku te da mu je ona priznata i većim dijelom isplaćena – obrazlaže se u presudi.
Međutim, za Marinovića je sporno plaćanje sudskih troškova od tri tisuće kuna. Tvrdi da on to neće platiti jer se sudski postupak nije ni trebao voditi pred općinskim sudom.
– Zašto su provodili postupak ako su unaprijed znali da je za stečajne predmete nadležan Trgovački sud. Ovako su me svjesno varali, imao sam troškove odvjetnika, a sada moram platiti i sudske troškove – ogorčen je Marinović.
Na svu sreću, Marinović je otišao u mirovinu pa ima od čega živjeti. Da nije uspio dokopati se mirovine, danas bi kruha bio gladan.
– Uzeo sam mirovinu kao radnik azbesta i to me spasilo – govori Marinović, koji je odlučan u namjeri da ne plati sudske troškove.
Ogorčen je na sustav i birokraciju.
– Kome i zašto? Zar toliko koštaju dva lista papira – pita se. Kada već nije trebao odlučivati općinski sud, zašto je saslušavao svjedoke – naglašava Marinović, koji je ogorčen na stečajnog upravitelja GP Dubrovnika, koji njemu i još dvadesetak radnika nije isplatio potraživanja, a trebao je.
– Da mi je isplatio moj novac, ne bi došlo do suda, a ovako se sve zakompliciralo, a ja moram plaćati – kaže Marinović.

Što radi stečajni upravitelj? Ništa, ali plaću prima redovito. Mi radnici smo mu tu plaću zaradili pa sada nama ne žele isplatiti naš novac – ogorčen je Marinović, kojemu jedino preostaje obratiti se Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Naime, pravomoćnom drugostupanjskom presudom iscrpljeni su svi pravni lijekovi u ovom sporu pa mu jedino preostaje revizija na Vrhovnom sudu RH. No, revizija je u pravilu nedopuštena jer se radi o, za sud, maloj vrijednosti.
– Vjerujte, meni to nije mala vrijednost. Za mene je to čitavo bogatstvo, i više od toga. Ako sam nešto teškom mukom zaradio, zašto mi se to uskraćuje – pita se Marinović.

Marinovićev predmet ležao je na Trgovačkom sudu, da bi ga sud “po službenoj dužnosti“ dostavio na Općinski
sud, koji je proveo postupak, saslušao svjedoke i odlučio da
ne prihvaća tužbu, već da on svoja prava mora tražiti preko Trgovačkog suda.  Dakle, sud priznaje da
mu je poduzeće dužno isplatiti trinaest tisuća kuna, ali da Općinski i Županijski sud o tome ne odlučuju.

Tonči Marinović veteran je u “fajtu” s državom. Nedavno je imao spor s HZZO-om zbog dopunskog osiguranja.
– ​Pa ne znam što su se mene uhvatili… kome sam ja išta kriv? – kaže nam i pojašnjava ovaj drugi “sraz” s državnom birokracijom. Naime, plaćao je državno dopunsko osiguranje, ali kad je shvatio da ono ne pokriva lijek za srce koji je stalno koristio, raskinuo je ugovor i prešao kod privatnog osiguravatelja, kojemu je taj lijek bio na listi. Međutim, birokrati u HZZO-u su mu rekli da je otkazni rok 90 dana i da on za to vrijeme ima obvezu plaćanja i nakon toga je “čist”. Ali kako kod njega ništa ne ide jednostavno i ovo se dobrano zakompliciralo, naravno na njegovu štetu.

HZZO mu je poslao zahtjev za nadoknadu troškova zdravstvenog osiguranja. Marinović je uplatio 445 kuna na ime dopunskog osiguranja, a HZZO je izračunao da je njegovo liječenje koštalo 1994 kune te da mora nadoknaditi razliku. Drugim riječima, da je uplatio svih dvanaest rata po 70 kuna, račun bi mu iznosio 840 kuna, ali to mu nitko od službenika nije rekao pa je državni proračun “pogurao” s 1549 kuna. Iz HZZO-a su mu poručili da je podmirio godišnje premije dopunskog da mu ne bi obračunavali stvarne troškove zdravstvene zaštite.

Piše: Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija

Share.

About Author

Comments are closed.