TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

0

DON PETAR MIKIC „NAROD KOJI JE U TMINI HODIO SVJETLOST VIDJE VELIKU: ONIMA ŠTO MRKLI KRAJ SMRTI OBITAVAHU SVJETLOST JARKA OSVANU“

Kad čujemo neku poruku, neku vijest, pitamo se tko je to rekao. Kad đak u školi sazna da to govori njegova učiteljica, a ne neki od kolega koji se voli šaliti, kad dijete sazna da to govore njegov otac ili majka, a ne nestašni brat ili sestra, kad radnik sazna da je to poruka direktora – upravitelja, a ne nekoga od njegovih umornih, slabo plaćenih kolega s posla, kad saznamo da je to što slušamo riječ Božja, a ne neke osobe koja „glumi pobožnost“, uozbiljimo se i poslušamo bez obzira da li nam se sviđalo ili ne.

Bog nikada ne napušta djelo ruku svojih

U crkvi slušamo riječ Božju koju nam prenosi svećenik, a krije se u svetim knjigama. Dužni smo je pažljivo slušati i dosljedno u životu provoditi.

Ne može se biti prijatelj djelomično i povremeno kako nam odgovara, pa tako ni vjernik. Isus traži tebe, traži čitava čovjeka. Ne gubi povjerenje u njega bez obzira što ti se čini da je njegov put težak. Znaj, On i „krivim crtama piše pravo“. Sama sumnja u prijatelja je uvreda. Bog je sama ljubav. Kako onda u njega možeš sumnjati, kako ga vrijeđati?

Glavna tema današnjih liturgijskih čitanja jest Isusov poziv na obraćenje. A razlog tomu je blizina Božjeg kraljevstva.

Kad se govori o smrti često se komentira: Dobro je ako ide po redu, ali često nije tako. Normalno bi bilo da djeca pokapaju svoje roditelje, a ne roditelji svoju djecu za koju su se nadali da će im biti oslonac u starosti. To su teški trenuci gdje je teško naći utješnu riječ.

Kako utješiti one koji su izgubili svoje najmilije od ruke srpskog osvajača u nametnutom nam Domovinskom ratu, a ni za grob im se ne zna nakon toliko godina potrage, molbi zalivenih suzama, koje nisu uspjele potaknuti srce „zvijeri“ koji su nemilosrdno, puni đavolske mržnje oduzimali na najsvirepiji način živote nedužnima. Znamo da se zvijer ne može pretvoriti u janje, ali se i zvijer zna vratiti na mjesto „svoga pira“ kako bi oglodala ako je nešto ostalo, i u tom glodanju premjestila kosti. Koliko je poznato, upravo su tako radili oni zlikovci bez duše premještajući tijela svojih žrtava kako bi zametnuli tragove zločina. U tome svom naumu nažalost već dugo uspijevaju.

Vjernik je čovjek nade, te se nada da je među tim krvoločnim zvijerima, tamo negdje iz prikrajka bilo „uplašeno neko malo janje“, koje još nije smoglo snage da prokaže mjesto zemljom zatrpanih žrtava.

Neću ti govoriti ni o oprostu, ni o osveti. Ako im se zaista želiš „osvetiti“, razumjet ću te. Možeš, znaš li kako? Nemoj biti poput njih! Prepusti Bogu da on razmrsi tu zavrzlamu bezumnika. Samo tako se spokoj može vratiti u tvoje srce u nadi da će te se sresti tamo gdje mržnja ne prebiva.

Tješi Bog svoj narod riječima Izaije proroka koji piše: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vide veliku: onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio i uvećao veselje“.

Promisli malo, zar ti se ne čini da Izaija to i nama govori? Mir i radost su tu među nama. Teško je zadovoljiti ljudsko srce, njemu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čin željenog cilja se dovreba, sto mu želja opet iz njeg klije – riječi su pjesnika.

Čovjek teško mijenja nešto u svojoj tužnoj sudbini. To ga ispunja osjećajem boli i bespomoćnosti. No, on nikada ne smije klonuti duhom. Treba gajiti nadu. Bog nikada ne napušta djelo ruku svojih, nego mu priprema vedriju budućnost.

Apostol Pavao piše Korinćanima, jer ga zabrinjava stanje među njima: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isus Krista: svi budite iste misli, neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja“. (1. Kor.1.10.).

Nema uspjeha, nema napretka gdje vlada podvojenost, mudrovanje, želja za vlašću. Znaj, samo „složna braća kuću grade, a nesložna sve razgrade“. Imamo mnogo primjera tu blizu nas u privatnom, a i u političkom životu. Pogledajmo samo pravaše, nekoć utjecajne, a danas? Želja za vlašću ih je podijelila, i što je od njih ostalo?

Pusti da te Isus oblikuje da budeš uzor i svjetionik

Djeca papagajski ponavljaju izreku: Slažu se ko rogovi u vreći, a ni ostalima to nikako „ne ide u glavu“. Pomalo tužno i neshvatljivo. Trebala bi im biti jasna ona latinska: Divide et impera – podijeli pa vladaj. Dok se dvojica tuku, treći se veseli. O koliko smo tome svjedočili, a nekima još nije dosta. Čuvaj svjetiljku vjere, kloni se vjetra i oluje lažnih zavodnika, jer lako mogu ugasiti taj plamen. Kako ćeš onda u tami nastaviti dane koji su pred tobom? Ako si karakterna osoba ništa te neće slomiti premda te život stavio „pred zid“. Moraš se „izdignuti“ svojim moralnim, principijelnim svjedočenjem vjerskog života.

Kad sam se prigodom sudjelovanja na Kongresu Apostolata mora u Mombasi 1987. godine sastao s našim misionarima u Tanzaniji: Antom Batarelom i Nikolom Sarićem, pričali su mi o svojem mukotrpnom, ali radosnom svjedočenju i širenju Radosne vijesti. Za novokrštenike postoji četverogodišnje razdoblje katekumenata – vrijeme teoretskog i praktičnog upoznavanja i svjedočenja vjere. Nakon četverogodišnje priprave, glavnu riječ ima zajednica njihova plemena. Misionari idu u njihovu zajednicu i pitaju kako se dotični ponašaju u svakidašnjem životu među njima. Ako dobiju odgovor da su kao i svi ostali, da se nisu ništa promijenili, jasan je to znak da još nisu pripravni za krštenje. Ako ih pak zajednica počne hvaliti govoreći da su to sada „novi ljudi“ spremni svakome priteći u pomoć, poštujući svakoga, ne ističući sebe, gdje nema želje za vladanjem, podcjenjivanjem, već prevladava jedino težnja za slušanjem. Dokaz je to spremnosti da ih krsna voda pribroji broju Kristovih sljedbenika.

Nameće se pitanje: „Da li si se ti „utopio u sredinu“ u kojoj živiš, po onu: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo“, ili neustrašivo svjedočiš Kristovu ljubav bez obzira „koliko te to koštalo“?,  često plivajući protiv struje. To te jedino može spasiti, jer ako se „prepustiš valovima“, razbit će te o stijene.

Započinjemo osminu molitve za jedinstvo kršćana. To jedinstvo moramo ostvariti najprije u samima sebi svjedočeći ne partikularno i povremeno, već cjelovito i neprekidno. Sve to prenosimo na obitelj, grad – sredinu u kojoj živimo, te domovinu koja se s nama ponosi, a mi svojim stvaralačkim djelovanjem širimo radost života, pa neće biti bježanja „tražeći kruha pod tuđim nebom“, jer sunce nigdje tako ne grije kao u rodnom kraju, i nema topline do majčine, ni kruha slađeg nego s komina ispod peke.

Cijeni svoje da bi te drugi cijenili. Za ostvarenje toga imaš najboljeg pomoćnika u Isusu koji je liječnik duše i tijela, kako zapisa sveti Ignacije Antiohijski.

Prvi koji su Isusov poziv na obraćenje prihvatili, bili su ribari na Galilejskom jezeru: braća Petar i Andrija, te Jakov i Ivan – ljudi dobre ćudi, ljudi velikog srca i osjećaja, „stijene“ i „gromovi“ što ih Isus mora postupno oblikovati kako bi mogli biti njegovi apostoli i izaslanici Božjeg kraljevstva u svijetu.

I tebe je pozvao. Pusti da te oblikuje kako bi mogao biti uzor i svjetionik. Velika je to čast i obveza. Ponosno živi tu stvarnost.

Comment

Share.

About Author

Comments are closed.