Izgubili smo zdravlje, ali i vjeru u državu, koja nas ne priznaje

0

azbest 175 bivših radnika „Plobesta“ u očajničkoj borbi za odštete:

Izgubili smo zdravlje, ali i vjeru u državu, koja nas ne priznaje

 

Država je nekome majka, nekome maćeha. Za 75 bivših radnika pločanskog “Plobesta” zasigurno je maćeha. I više od toga. Ovi radnici ostali su sami, napušteni od sviju. azbest 2Još uvijek, naime, nisu dobili novčanu odštetu za narušeno zdravlje iako su radili u pogonima s opasnim azbestom, dok je država njihove kolege, s kojima su radili rame uz rame predući azbestna vlakna, “pogurala” s 219 tisuća kuna-donosi Slobodna Dalmacija potresne priče bivših radnika Plobesta koji nisu ostvarili pravo na novčanu nadoknadu za oboljenje od azbestoze.

Nebriga najviše boli

azbest 3 Ovi Pločani i Pločanke, mahom u sedmom i osmom desetljeću života, žrtve su birokratskog sustava i nebrige države za svoje građane. Birokrati po državnim uredima i ministarstvima, u ovom slučaju Ministarstvu zaštite okoliša, očito ne mare za humanost, za njih su ljudi, nažalost, samo brojevi – statistički podaci u nizu, iako svi s kojima smo razgovarali imaju ime i prezime i tužnu sudbinu iza sebe.
Izgubili su život i zdravlje u pogonima punim azbesta od kojega su ispredali pletivo za brtvene i izolacijske proizvode i obloge kočnica, ni ne znajući da su azbestne čestice opasne za život – azbest 5bombe koje razaraju organizam. A više od azbestoze s kojom žive zaboljela ih je nebriga nadležnih institucija, koje su od njih digle ruke. I bivši kolege, koji će tih 219 tisuća dobiti u tri rate, od njih okreću glavu, premda neki priznaju da nije pošteno da jedni dobiju novac, a drugi ne jer su svi dijelili istu sudbinu u pogonima punim azbesta.
– Čiji smo mi? – pitaju se ogorčeni radnici “Plobesta”, koji tvrde da je država pogodovala činovnicima, a ne radnicima.
Ova nevjerojatna priča, koja je sve samo ne humana, započela je uazbest 6 Hrvatskom saboru, gdje je nedavno donesen zakon kojim će se obeštetiti radnici koji su radili sa štetnim azbestom i koji su zbog toga “zaradili” azbestoze i karcinome pluća. I kad su se ozlojeđeni i bolesni ponadali da je pravda konačno zakucala na njihova vrata, doživjeli su hladan tuš.
Njihova je nesreća bila što su u azbestu radili po dvadeset ili trideset godina u bivšoj Jugoslaviji, a pravo na novčanu nadoknadu imaju samo oni radnici koji su u pogonu radili pet godina od listopada 1991. do listopada 2002. (referentno razdoblje određeno je danom proglašenja neovisnosti RH, 8. listopada 1991., kada je Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, azbest 4zaključno s 21. listopada 2002., danom prije otvaranja društva “Novi plobest” d.o.o., za proizvodnju obloga kočnica, brtvenih i izolacijskih proizvoda, koje nije registrirano za rad s azbestom).
Takvih je “sretnika” 566, oni su skupili pet godina radnog staža u neovisnoj Hrvatskoj te će u tri rate dobiti 219 tisuća kuna. Nažalost, ovi drugi “manje sretni”, koji su akteri ove priče, nisu mogli skupiti potrebne godine jer su otišli u mirovinu 1993. ili 1994., nemaju pravo na novac, premda su kosti ostavili najprije u poduzeću koje se zvalo “Azbest”, a poslije “Plobest”.

Azbest kao snijeg
azbest7 (5)

Uzaludni su bili njihovi pokušaji da upozore mjerodavne službe da i oni postoje, da su bolesni i da ne mogu živjeti bez pumpica za kisik. Birokracija je ostala neumoljiva, nemaju pravo na obeštećenje i tu priča za državu završava, ali za ove radnike to nije kraj, nego početak jer najavljuju bitku svim sredstvima za svoja prava.
Nažalost, u daljnju borbu idu bez potpore svoje kolegice Marije Porobije, rođene Nikolac, iz Šarić Struge, koja je upravo ovih dana podlegla teškoj bolesti prouzročenoj udisanjem azbestnih čestica. Marija je, poput ostalih kolegica, Nike Šikić, Nede Tomašević i Nediljke Parmać, radila u vlačari i predionici, gdje su ispredale niti od koji su se proizvodili konopci, te brtveni i izolacijski proizvodi i obloge kočnica. To su, kako svjedoče, bila najteža i najopasnija radna mjesta jer se radilo bez odgovarajuće zaštite. Čestice azbesta letjele su posvuda. Radnice koje su radile u tim pogonima bile su bijele kao posute brašnom.

azbest7 (7)

– Azbest je letio na sve strane, kao da pada snijeg – slikovito nam predočavaju situaciju u pogonima u kojima su teško zaradile mirovine, ali i opaku bolest pluća, azbestozu, koja im u svakom trenutku može prerasti u zloćudni karcinom pluća i pleure.
– Ma možete misliti kako je bilo teško raditi u predionici. Za godinu dana rada dali su nam šest mjeseci beneficije. Eto, to su bili otežani uvjeti rada, a mi nismo imali pojma koliko je to opasno za nas – prisjeća se Nika Šikić, koja je počela raditi kao 19-godišnjakinja. Potresena je, jedva govori, suze same krenu na spomen “Plobesta” u kojem je, kaže, život ostavila, a danas to nitko ne priznaje i nikoga nije briga.
azbest7 (6)Jecajući nam govori da su odštetu dobile sve njezine kolegice koje je podučavala radu na strojevima. One su imale sreću da su nastavile raditi nakon 1991. godine i tako pet godina, dok je Nika navršila 26 godina radnog staža, što je s beneficijom bilo dovoljno da ode u mirovinu.
– Poniženi smo i diskriminirani. Mi smo radnici “Azbesta” s dijagnozom azbestoze. Azbestna prašina nas je otrovala, ali to očito nikoga nije briga! – jecala je Nika.
A ogorčeni radnici nekadašnjeg “Azbesta” i “Plobesta” imaju itekako što poručiti Ministarstvu zaštite okoliša i resornome ministru Tomislavu Ćoriću, na kojega su ljuti i ogorčeni. Razlog je više to što je i sam njihov sugrađanin te zna kako se radilo u tvornici s azbestom.

Idemo na Ustavni sud

– Odštetu su dobili oni koji su radili u kancelarijama u računovodstvu, prodajni predstavnici, koji pogona nisu ni vidjeli. To je stvarno žalosno. Znaju li to ovi što su pisali zakon? – ogorčeni su bivši radnici “Plobesta” koji, premda bolesni, neće dobiti ni lipe.
– Neki će, dakle, dobiti odštete, a ljudi koji su četrdeset godina prije radili s azbestom ništa! Ovo je velika sramota. azbest7 (9)Tko je odredio datum od kojega će se priznavati odšteta? – ogorčena je Nediljka Parmać, koja je također oboljela od azbestoze. Ona, kao i njezine kolegice, stalno hoda po liječnicima. Ide na CT pluća i čeka kada će joj priopćiti neku strašnu dijagnozu.
Lošeg je zdravlja i Neda Tomašević, no to nikoga nije briga. Ona ima čvorove na plućima i zadebljanje pleure, što je izravna posljedica udisanja azbestnih čestica. Noću ne može spavati i teško diše.
– Trebali su svima koji su radili s azbestom dati odštetu. Ja sam radila u predionici na vlačari. To je najgori posao. Radili smo i sa staklenom vunom i plavim azbestom. Neka svi radnici dobiju novac, a ne da se pravi razlika među nama – kaže Tomašević, koja je otišla u mirovinu 1992. godine.
– Moja kolegica koju sam ja učila raditi na stroju dobit će novac, a ja neću ništa. Ako je ministar Ćorić htio pomoći radnicima, zašto je izabrao taj datum? Pa mi smo svi jednaki. Moja kolegica prolazi pokraj mene i smije se. Nisam ljubomorna, neka ona dobije, ali neka daju i meni, koja sam bolesna – ogorčena je Tomašević.
azbest7 (8)– Jesmo li i mi građani Hrvatske?, pitaju se nakon svega obespravljeni i ogorčeni radnici nekadašnjeg “Azbesta”, koji je poslije promijenio ime u “Plobest”, ali je rad s azbestnim vlaknima ostao u pogonima. Kažu da neće stati na ovome. Tražit će sudsku zaštitu pred hrvatskim pravosudnim institucijama, a onda će se zbog čiste diskriminacije obratiti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
– Sada već imamo 75 potpisa radnika iz direktne proizvodnje koji su bili izloženi utjecaju azbestu, mahom starije generacije. Idemo na Ustavni sud, koji će utvrditi propuste ministra zaštite okoliša i radne skupine koja je donijela ovaj zakon, koji je diskriminirajući na štetu radnika – zaključuje Branko Barbir, kojega, kao i ostale radnike, dodatno boli i žalosti činjenica da je ministar zaštite okoliša njihov sugrađanin.
– Hvala mu! Nije nam trebao ovako pomagati, poručili su radnici ministru.

 azbest7 (10)Da se javimo u Jugoslaviju?

– Pitao sam ministra Tomislava Ćorića zašto nismo dobili odštetu i znate šta mi je odgovorio? Rekao je da smo radili u drugoj državi, Jugoslaviji. Pa ako je Hrvatska nasljednica bivše države, ako je naslijedila nekretnine i pokretnine, onda je valjda trebalo i nama isplatiti odštetu – kaže Željko Glučina, koji je 30 godina proveo u pogonima u Pločama.

 Radili bez maski i ventilacije

predionicaKad bi dolazila inspekcija, onda bismo radili tanko predivo da bude manje prašine, a kad smo radili debelo predivo, nismo jedna drugu mogle vidjeti od prašine. Ventilacija je bila slaba ili nikakva. Nismo imali ni masku ni zaštitna odijela – rekla nam je Anka Crnadak, koje također nema na popisu za isplatu odštete.

azbest7 (3)

azbest7 (2)

azbest7 (1)

azbest7 (4)

Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija

Comments

comments

Share.

About Author

Comments are closed.