DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – „JAHVE JE PASTIR MOJ: NI U ČEMU JA NE OSKUDIJEVAM“

0

DON PETAR MIKIC Korizma je hodočašće prema Isusovu uskrsnuću. To se mora odraziti i u našem životu. Dokažimo sebi, posvjedočimo drugima, kako bi se ujedinili u iščekivanju i proslavi tog čuda Božje ljubavi – konačne pobjede nad zlom-smrti, jer Kristovim uskrsnućem život zakraljeva. Tama gubi snagu, svjetlost jarka osvanu da obasja put spasenja – vječne sreće, svima na koje se razlila ljubav Gospodnja.

 

Bog je željan tvog povjerenja i ljubavi

Poslušni Božjem glasu obratimo se Gospodinu poput Abrahama. Gospodin reče Abramu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti. Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao“. (Pos.12.14.).

Svecima se uvijek bilo lakše diviti, nego ih nasljedovati. No, kad vidimo rezultate njihove poslušnosti i vjernosti Bogu, ništa nas ne bi smjelo priječiti da krenemo njihovim putem.

Čudimo se njihovom „slijepom vjerovanju“. Međutim, kod razborita čovjeka nasta još veće čuđenje nevjeri drugih, bojažljivosti i otezanju, dugom premišljanju, vaganju ljudskim mjerilima, samo kako bi odugovlačili ili zaustavili put na koji ih potiče njihov razum. Nije to životno pitanje tamo nekog dalekog, već je taj poziv i tebi upućen.

Životno je putovanje poput hodočašća, pridružen mnoštvu onih koji su se odlučili na put u potragu za nečim boljim – ljepšim. Mnogi nemaju viziju svojih htijenja. Vuče ih samo želja-nada k boljem životu. I kad god u „životnoj pustinji naiđu na oazu“ gdje im se nudi odmor u hladovini palmi i voda koja će ih osvježiti i žeđ im utažiti, oni se zaustave. Drugi im se čude, jer nije to ono za čim čeznu i rad čega su na put krenuli. Opraštajući se s njima nastave put nade – put u nepoznato. „Tjeraju ih“ vjera i nada.

Sreo si prijatelja. Nakon srdačnog pozdrava on ti reče: „Idemo, ideš sa mnom“. Čudno si ga pogledao, a on nastavi: Hajde, što se misliš, što još stojiš, idemo. Ti bez riječi, bez pitanja, gdje, kamo, zašto, smišljaš opravdanja kako te netko drugi čeka, kako nemaš vremena. Znaš, rado bih išao s tobom, ali… Ali ništa od toga, već radosno čvrsta koraka nastavljaš put – put povjerenja u prijatelja uvjeren da te čeka neko posebno iznenađenje. Vjeruješ prijatelju da će biti lijepo tamo gdje te vodi, premda ne znaš detalje „njegove režije ni scenarija“. Znaš samo jedno: Prijatelj ti priprema ugodno iznenađenje.

I dogodi se mnogo puta da se to i ostvari, te ne nalaziš riječi zahvalnosti, i prekoravanje sama sebe, jer si na trenutke oklijevao pun nepovjerenja prema prijatelju.

Ne, ne, nema životnog hoda bez povjerenja među suputnicima. Sva ljudska razočaranja nas samo utvrđuju u vjeri prema Bogu koji neizmjerno ljubi svoju djecu, i sve što od njih traži, traži za njihovo dobro. Njemu ništa ne nedostaje. Ništa ne treba. Željan je jedino tvog povjerenja i tvoje ljubavi, koja te jedina može usrećiti.

Abraham je imao velikog razloga za poslušnost jer mu je obećano brojno potomstvo, što je bio njegov neispunjeni san. To mu je davalo snage na putu u nepoznato. Poznat mu je cilj, a mjesto i vrijeme ostvarenja prepustio je Bogu u koga ima neograničeno povjerenje. To će i dokazati spremnošću da žrtvuje sina Izaka, kad je u jednom trenutku Bog to od njega zatražio. Bio je to posljednji ispit njegove vjere – ispit kojeg je uspješno položio zasluživši blagoslov i nagradu Svevišnjega.

„Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni“

Prijatelji imaju neograničeno povjerenje jedan u drugoga. Hajde, što stojiš, što se misliš, neću te pojesti. Idemo. Bit će ti drago. Ti bi htio mnogo više znati, a prijatelj ne odaje svoje tajne. Želi te iznenaditi. Strpi se još malo i sve ćeš saznati. Kad se tako prepustimo prijatelju, zašto se kolebamo na poziv najvećeg prijatelja – Isusa?

Adamov je neposluh poremetio odnose čovjeka i Boga. Abrahamov posluh obnavlja te poremećene odnose.

Nešto slično zahtijeva sveti Pavao od Timoteja. Nisi prvi ni jedini od koga Bog traži da ga bezuvjetno slijediš. Svako oklijevanje je znak nepovjerenja, a to slabi prijateljstvo.

Prisjetimo se Petrovig riječi“. „Za tobom ću kamo god ti pošao!“. Lijepo zvuči, ali treba ustrajati, biti dosljedan.

U korizmeno vrijeme moramo prepoznati osobni poziv, kako bi „uskočili u posljednji vagon“ koji vodi osmišljavanju i cilju životnog putovanja.

Tvoje dvoumljenje prekidaju Božje riječi: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt.17.5.).

Ako si i imao neke nedoumice, one nestaju poslije ovih riječi. Vjera, vjera daje snagu. Ona čini da se ostvari i nemoguće – ona čini čudesa.

Isus čineći čudesa često govori: „Idi, vjera te tvoja spasila. Idi i ne griješi više!“. Što mi još čekamo? Objava je završena. Sve nam je rečeno. Put spasenja nije posut ružama, već trnjem.

„Idi iz zemlje svoje u zemlju koju ću ti pokazati“. To može značiti: Ostavi svoje dosadašnje loše navike – stavove, loše ponašanje. Ostavi dosadašnja kriva mišljenja i vrednovanja stvari. Napusti svoje lažne snove, planove i nekarakterne odnose prema drugima! Ostavi dosadašnje hobije i svekolike nesavršenosti.

Uputi se u zemlju koju ću ti pokazati, a to je zemlja novih ideja, novih podhvata, novih stavova, novog načina življenja, novog odnosa prema Bogu i dugima. Sve u skladu evanđeoskog nauka.

Abraham se odazvao, čini korak u nepoznato. Zbog toga ga Biblija zove „praocem naše vjere“. Spasenje svijeta ostvaruje se preko onih ljudi čiji je život ispunjen Bogom.

„Jahve je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam. Pa da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!“. (Ps.23.14).

Treneri, instruktori, traže pozitivne rezultate od svojih učenika. Uvijek su uz njih budnim okom prateći svaku njihovu kretnju. Tu su kao anđeli čuvari koji s njima proživljavaju sve tegobe puta, spremni priskočiti u pomoć ako zatreba. Takmičarima to ulijeva samopouzdanje, sigurnost i ulijeva snagu, nakon čega rezultati ne mogu izostati.

Znaj, na životnom putu – u tom takmičenju bez odmora, Bog šalje svoje instruktore koji te prate poput sjene na svakom koraku i u svako vrijeme.

Tek kada u to posumnjaš, posrnut će ti noga. On, koji daje zadatak, daje i snagu da ga odradimo. Prihvati se posla. Vedro i ponosno kročimo stazom života. Nisi sam. Ne gubi nadu, vjeru ni snagu!

Share.

About Author

Comments are closed.