DRUGA VAZMENA NEDJELJA

0

DRUGA VAZMENA NEDJELJA – „TKO VAS SLUŠA, MENE SLUŠA: TKO VAS PREZIRE, MENE PREZIRE. A TKO MENE PREZIRE, PREZIRE ONOGA KOJI MENE POSLA“

DON-PETAR-MIKICBog čovjeka obdari razumom, a on nikako da shvati i prihvati ograničenost svojeg umovanja, te i ono što je jasno zakomplicira, a ono nejasno ostaje mu još dalje, miješajući tako opipljivo i neopipljivo, vidljivo i nevidljivo, znanje i vjeru. Svemu tome „kumuje“ oholost – nedostatak poniznosti.

„Neki bi htjeli opipati ono u što vjeruju, dok drugi vjeruju samo u ono što mogu opipati“. (Stanislav  Jerzy Lec).

„Bit ćete mi svjedoci“

Čitavi svijet je postao „globalno selo“ u kojem se vijesti šire nevjerojatnom brzinom. Mnoge je teško povjerovati, još teže prihvatiti. Vijest o tragičnoj smrti poznate nam i drage osobe ostavlja nas u nevjerici. Za neki sportski rezultat koji je pravo iznenađenje, kažemo: Ma nije moguće. Ostavite šalu. Toliko je to dobro da ti je teško povjerovati, komentirajući: Ta u sportu je ipak sve moguće – lopta je okrugla.

Nešto slično su doživjeli apostoli. Njihov Učitelj bičevan, razapet na križ na kojem umire, položen u grob – uskrsnu.

„I uvečer tog istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stade u sredinu i reče im: „Mir vama!“. To rekavši pokaže im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“. (Iv.20.19-20).

Toma koji tada nije bio s njima teško je povjerovao njihovoj priči. Uzaludno je bilo njihovo uvjeravanje. Toliko je to lijepo, a toliko nestvarno, da se htio sam uvjeriti. Nitko mu na tome ne može zamjeriti. Hvala mu na hrabrosti i iskrenosti.

Kršćanske su se zajednice odlikovale postojanošću u apostolskom nauku, u zajedništvu i molitvama. „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao… hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“. (Dj.2.44-47).

Bratstvo-zajedništvo, najistaknutija su obilježja života i ponašanja prve kršćanske zajednice. Njihov je zajednički život postao stvarnost kojoj su se drugi divili, po kojoj su „uživali naklonost svega naroda“. Kad se o njima govorilo, govorilo se: to su „oni koji se ljube“. Ljubav i zajedništvo postaju znak njihova prepoznavanja. Oni ostvaruju što je Isus govorio: „Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u Samariji i sve do kraja zemlje“: (Dj.1.8.).

Sveti Petar u današnjem drugom čitanju stavlja naglasak na duhovni učinak, na čovjekov duhovni preporod, koji je plod Kristova uskrsnuća. Uskrsnuće nije samo „uspomena“ na jedan povijesni događaj, već i prilika da promislimo i prigrlimo promjene koje nam nudi vazmeno otajstvo.

Uskrsnuće, kao dar Božjeg milosrđa jest otvaranje živoj nadi, vedroj budućnosti obasjanu svjetlom spasenja, koje prožimlje vjera, te postaje uzrok optimizma i radosti.

„Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste: u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te kličete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“. (1.Pt.1.8-9).

Raduje se čovjek prijatelju koji je došao s daleka puta, a kolika je tek radost apostolska bila kad su se sastali s Isusom koji je došao s one strane groba? To je, priznat ćete, nezamislivo. Lakše je nama danas, nego li je bilo njima tada. Hvala im za svjedočenje i ustrajnost u nauku, što postade poticaj i nama.

„Blaženi koji ne vidješe a vjeruju“

Sveti Ivan u današnjem Evanđelju ističe dar mira uskrslog Gospodina, kao i dar vjere, što je bio najljepši dar prestrašenim učenicima, te time pretvara njihov strah u radost. Nakon toga im podjeljuje  vlast oproštenja grijeha. Dar je to neizrecive Božje ljubavi.

Riječi upućene Tomi: „Budući da si me vidio, povjerovao si: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“. (Iv.20.29.), putokaz su i nama, s kojeg ne smijemo skrenuti.

Vjera je Božji dar kojeg moramo čuvati puni zahvalnosti. Čovjek, prema riječima psalmiste, poziva Boga da se nastani u hramu čovjekova srca, da bude nazočan u narodu, da mu bude susjed i sugrađanin.

Nemojmo se bojati, jer ništa ne može nadvladati onu moć koja je otkotrljala kamen sa Isusova groba. Žalost Velikog petka trajala je samo tri dana. Isus živi i mi s njime živimo.

Motreći zajednicu Crkve našeg vremena osjećamo da smo veoma udaljeni od ideala prve kršćanske zajednice: nauk apostolski, zajedništvo, lomljenje kruha u molitva.

Poslušnost i poniznost nisu mane, već vrline, koje Isus naglašava. „Tko vas sluša, mene sluša: tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla“. (Lk.10.16.).

Ispunja li te radošću sudjelovanje u euharistijskom slavlju, ili ti radije kod kuće u toplom naslonjaču svoje sobe slušaš to slavlje preko radio prijemnika ili gledaš njegov prijenos na TV-u, jer te nervira prisutnost pojedinih osoba, a ti izbjegavaš susret s njima? Dobro promisli kamo te to vodi!?

Zajednički život je lijep ali nije bez poteškoća. Za suživot je od neopisive važnosti međusobno uvažavanje. Treba biti spreman na žrtvu i praštanje.

Netko je rekao da ono, za što se ne umire, odumire! Isplati se biti iskušavan, kao zlato u vatri, jer je ono poslije toga još čišće.

Isus donosi učenicima svoj mir, ne kakav svijet daje, nego mir koji je on sam – radost, koja je On. Oni su po tome miru u zagrljaju Božjem, miljenici Božji, i međusobno braća i sestre.

Tomina „nevjera“ pomaže našoj vjeri. Tomin slučaj nas upozorava da sa sumljivcima u zajednici trebamo biti strpljivi. Bog će to nagraditi. Njemu je svatko važan – nema otpisanih. Ne smatra nad brojevima nego važnim pojedincima koje on traži. Zato Tomu zove imenom koje označava njegovu osobnost.

Zar da se čudimo Tomi koji nije mogao shvatiti da izbičevan, raspet, umro na križu i pokopan čovjek, može živ ustati odvalivši grobni kamen. Zato je tražio da se osobno uvjeri svojim očima i rukama opipavši mjesta gdje bijahu rane.

Što bi ti bio učinio da si bio na njegovo mjestu? To ne možeš ni zamisliti.

Toma dotiče Isusa čovjeka, a povjerovao je u Boga.

Eto, to je Božja milost i dar za Tomu, koji i tebe čeka.

Share.

About Author

Comments are closed.