Hrvatska mora vratiti 3 milijarde kn poticaja. Bruxelles otkrio: 98% ekoproizvodnje lažno

0

Kako smo nekada imali ratne profitere, sve je očitije da ćemo nakon svega ovoga imati i koronaprofitere

Dan je bio miran i tih, nalik na mnoge u posljednje vrijeme, s tom razlikom da je sunce granulo pa su žuta polja uljane repice pokraj kojih smo prolazili izgledala još nekako žuća. Na autocesti prema Slavoniji prometa baš i nije bilo, no uvijek se nađe poneki nabrijani genijalac i stoga i nema razloga za čuđenje što broj mrtvih na našim cestama ne stagnira, iako je prometa znatno manje sada nego u vrijeme kada je “svijet bio normalan”, ili se barem takvim činio.
Nemilosrdna kontrola

Izlazimo na naplatnoj postaji u Lužanima odakle ćemo prema Siču, selu u općini Nova Kapela u Brodsko-posavskoj županiji. U dvanaest sela te općine ima samo 150 krava… Slavonske su ceste puste, kuće prazne, ne zbog korone, nego zato što je to već godinama tako i ne mijenja se unatoč brojnim političkim obećanjima i mudrim strategijama o preporodu i spasu. Može li korona vratiti život u Slavoniju, da na koncu – kad podvučemo crtu pod račun globalne pandemije – ipak možemo reći da je svako zlo za neko dobro? Hrana nam svima treba, valja je proizvoditi, a gdje ćeš plodnije zemlje od ove slavonske? Može li zato Slavonija opet postati bogata regija i privlačiti u svoje prostranstvo stanovništvo, kao nekoć kada su se ovamo doseljavali ljudi iz tada pasivnijih i zaostalijih hrvatskih krajeva – Like, Zagorja, Dalmacije, Dalmatinske zagore, Gorskog kotara? Ili je doista prekasno za sve? Nekako se intimno nadajući da nade za Slavoniju ima, zaputismo se po odgovore.

Još prije ulaska u Siče farma je goveda obitelji Vrakić, a odmah nakon ploče s natpisom sela nalazi se njihov poljoprivredni obrt Agro-plam. Glava obitelji, poljoprivrednik Antun Vrakić, vrijedan je i organiziran čovjek, kao i njegova supruga Željka. A takvi su i Željkini i Antunovi sinovi – Franjo, Mato, Josip i Fabijan. Njihova se sestra udala i živi kod Đakova, a oni su ostali u Siču. Dvojica su se oženila i imaju obitelji, jedno je vjenčanje u pripremi, a Fabijanu je tek dvadesetak pa će još malo pričekati. Vrijeme je sjetve i Vrakići će do kraja tjedna sa svojom milijunima kuna vrijednom mehanizacijom zasijati više od 250 hektara zemlje koliko obrađuju. Naposljetku, obitelj će – a u tri kuće živi ih petnaestero – i ove godine proizvesti oko tri tisuće tona hrane. U svakom će trenu znati koliko u svojim silosima imaju tona kukuruza, koliko pšenice, ječma, soje… te koliko su komada junadi prodali i koliko je to tona mesa. Računica je uvijek čista i jednostavna. Uostalom, tako to i treba biti.

– Kad je počela ova situacija s koronom, Upravni odbor Hrvatske poljoprivredne komore tražio je od Ministarstva poljoprivrede da se utvrdi stvarno stanje proizvodnje, da se popiše koliko čega ima na skladištu i da se vidi koju poljoprivrednu proizvodnju treba povećati, čega koliko uzgojiti. Pa ako se jedna Merkelica boji za svoju državu i strahuje od nedostatka hrane, što sirotinjska Hrvatska može očekivati? Ali odgovora još nema, a kamoli plana i strategije. I na kraju će narod stradati. Kako smo nekada imali ratne, sada ćemo imati koronaprofitere – pomalo razočarano govori Antun Vrakić, inače član predsjedništva Hrvatske poljoprivredne komore, koja je naposljetku poslala dopis županijama tražeći da joj dostave popis o količinama hrane koje se proizvode. No pitanje je hoće li to i učiniti jer obvezu da to učine nemaju.

Antun Vrakić smatra da smo s proizvodnjom hrane pali ispod 40 posto dostatnosti. U krizi se već sada pojavljuju razni nakupci i prekupci, ne rješava se problem s plutajućim govedima, kako se nazivaju ona koja se otpreme s jedne farme, a ne završe u klaonici, izvozu ili na nekoj drugoj farmi već im se izgubi svaki trag, za tele treba više dokumenata nego kad se rodi dijete… A nekoć bogata i ponosna Slavonija je, kaže, na koljenima: – Seljak ne treba ništa drugo osim mogućnosti da plasira svoj proizvod. I da ga naplati. Ali naša politika ide u krivom smjeru, nisu to ni lijeve ni desne opcije, nego interesne skupine koje plaćaju razni lobiji. Mi smo država apsurda. Narod nije ni glup ni pokvaren, 90 posto ljudi je pošteno. Ali, dižu se poticaji na sve strane, na puste njive na kojima nitko ništa ne proizvodi… Kontrola iz Bruxellesa utvrdila je da je samo dva posto poticaja isplaćenih za ekološku poljoprivredu opravdano, a čak 98 posto je lažno. I sad traže da se taj novac vrati, i to za tri godine unatrag. Govorimo o milijardu kuna po godini. Vrti se prijedlog da taj povrat snosimo solidarno, da vraćamo svi jednako. Imali smo neki dan online sjednicu Hrvatske poljoprivredne komore. Ne dolazi u obzir da to solidarno vraćamo. Zašto? – govori nam Antun Vrakić dok stižemo do farme na kojoj su Vrakići prije pet godina počeli uzgajati junad za tov. Imaju sustav krava – tele, njihove su životinje na pašnjacima ograđenim sa pet kilometara žice. Spavaju u natkrivenim stajama, jedu isključivo hranu koju Vrakićevi proizvode, bez ikakvih koncentrata.

Vlastite klaonice Vrakićevi nemaju, administracija je prekomplicirana, a investicija ogromna i pitanje je bi li se, i kada, uopće isplatila. Godišnje prodaju stotinjak grla, ukupno teških oko šest-sedam tona. Da tjedno na svome gospodarstvu prodaju, na primjer, meso dvoje junadi, ne smiju. Klaonica koja je bila u Lužanima nije mogla opstati. Zato Vrakići svoju junad prodaju u Split, tegljač dođe i odveze ih. Tovu junadi su se okrenuli jer na taj način za kukuruz ne dobiju 56 lipa po kilogramu već njime hrane goveda pa je konačna računica dvije kune po kilogramu mesa. Zbog koronakrize bilo je upitno hoće li uspjeti prodati junad, no stari se kupac javio. I sve će biti u redu. Ali, lani je kilogram žive vage bio 16, a sad će biti oko 14 kuna… Međutim, neće Vrakić zbog toga odustati od poljoprivrede, koja već generacijama hrani njegovu obitelj, o čemu svjedoče i stare obiteljske fotografije na zidu. Na jednoj je u središtu brko za kojeg Antun kaže da je bio jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke i da je volio jahati ždrijepce. Kad govori o svojim precima, kaže da su ti ljudi znali računati samo do deset, ali su uvijek sve pravedno rasporedili i poštovali jedni druge, što uz rad i jest bit opstanka.

– Lako je reć da se nešto ne isplati, al to nije tako. Naučio me tome moj dado kad sam mu sedamdesetih godina bio reko da proda krave jer godinu dana nismo dobili novac za mlijeko. Kazo mi je tad da uvijek ima računa i da je dovoljno da samo nagnoji svoju zemlju stajnjakom, pa da vidiš kako sve raste – govori Antun Vrakić ispraćajući nas iz svog dvorišta, usput navodeći poljoprivrednike iz ovoga kraja pa tako spominje Franju Rečića i njegova sina Damira koji u Oprisavcima uzgajaju koke nesilice, Branka Brankovića, voćara iz Kruševice, Jakšu Lovrića iz Gornje Brebrine koji je proizvodnju zaokružio tako da ima zasijanu pšenicu koju melje u brašno od kojeg pravi kruh što ga prodaje u svojim pekarnicama…

– To su pravi poljoprivrednici. Kod njih ne može biti da primaju robu, a nemaju ulaznih i izlaznih računa – govori naš domaćin.

Bio sam u ratu…

Put nas dalje iz toga polupraznog sela, u kojem je kuća s okućnicom i tko zna koliko zemlje prodana za deset tisuća kuna, vodi prema Pleternici, u selo Kadanovce. Nakon policijske kontrole na razmeđi županija i skeniranju e-propusnica prelazimo u Požeško-slavonsku županiju, jedinu u Hrvatskoj u kojoj više od dvadeset dana nema novooboljelih od zloglasnog virusa, a sve troje stanovnika županije koji su bili pozitivni, ozdravili su. Vrlo brzo dolazimo do ranča obitelji Čondić s kojeg se čuje zvuk motorke. Gazda Robert upro je da sreže što više drva. Za zimu mu na imanju treba oko 150 metara, za tri centralne peći. Čondićeva obitelj jedna je od imućnijih u ovom kraju. No svi rade: – Bio sam u ratu, mogo sam još devedesetih u mirovinu i sa svojim bih činom danas imo osam-devet tisuća kuna penzije. Al nisam htio. Osto sam radit u policiji i otišo u mirovinu kad sam imo godine staža. Danas imam 2500 kuna penzije i po cijele dane radim, orem. Posijo sam pet jutara kukuruza, pet jutara žita, ječma, zobi i posadio krumpira za pol Zagreba – nabraja Robert Čondić dok njegova supruga Ljerka s radnicom Jagodom uređuje cvijeće na imanju što se prostire na 25 hektara. Da bi objedinili parcelu, morali su otkupiti zemlju od čak 156 vlasnika… Danas su na ranču kućice za odmor kategorizirane s četiri sunca, apartmani, dječje etnoigralište, akumulacijska jezera, šetnice, prostor za roštilj, vidikovac… pa se imanje obilazi i turističkim vlakićem. Čondići imaju dvadesetak vrsta životinja; trčkaraju tu poni, magarac, mula, vijetnamska svinja, izležavaju se goveda, s nekog od pašnjaka nailaze ovce, na bočicu su othranili dvije srne, u kavezu su golubovi, zečevi… a da uveliča tu ljepotu, paun u je u svome carstvu raširio rep… Zbog sulude hrvatske administracije i borbe oko dozvola za rad, Čondići su sve na imanju morali napraviti bez struje i vode, gradeći uz pomoć agregata, ručno miješajući beton… Nekoliko su puta bili na korak do odustajanja, a onda su prevagnuli slavonski inat i dalmatinski dišpet zapisani u Čondićevim genima. Naime, Robertov je otac Stjepan iz rodne Dalmacije u Slavoniju došao trbuhom za kruhom, ko siromah. Danas je vlasnik pilane, pa je sinu i snahi mogao pomoći ne samo radom nego i financijski.

– Doći će dan kad će se sva zemlja obrađivati, pa će se, ko nekad, živjeti od zemlje. Ljudi će se vraćati. Ne može ovo više ovako. Svi samo lete na more, rasprodali su kuće i traktore. Pa dosta je više. Da nema uvoza, što bi jeli? U Slavoniji što god posiješ, uspije. Seljaci trebaju, ko što trebaju i frizeri, zubari… U ovoj će krizi zbog korone deset posto ljudi to shvatiti. Radom bi mogli postići da stvarno budemo ko Švicarska. Nekad su ljudi plaćali porez da mogu obrađivati zemlju, danas dobivaju poticaj da na njoj ne siju ništa. I zato meni ili nekom tko bi htio raditi neće prodati jer on ne mora ništa, a novci stižu – ljuti se Robert Čondić pa nam priča i kako je bio tražio radnike, nudio sedam tisuća kuna plaće, al nikoga nije uspio naći. Ljudi neće da ih se zaposli jer bi time izgubili pravo na socijalnu pomoć, zajamčeni mjesečni izvor prihoda.

Cijeli tekst pročitajte na večernji.hr

 

 

Share.

About Author

Comments are closed.