Kronike iz kolumbijske karantene

0

Kako izgleda biti u karanteni daleko od svog doma? Pogled iz Kolumbije …piše Ana Bustruc

Već mi se dugo nisu dogodila ona mirna jutra koja sam nastojala uspostavit kao dio svoje rutine dok sam bila u Zagrebu. Već dugo nisam sjedila na balkonu, slušala ptice, besciljno gledala u krovove okolnih kuća i uživala u miru u glavi… Kao danas.

Znam da dan ne može ostat takav i znam da će vrlo brzo postat kaotičan. Ali, opet, daj mi bar to jutro da, nakon što pospano pređem relaciju soba-kupatilo-balkon, posložim par stvari u glavi da ga mogu spremnija dočekat.

U zagrebačkoj sam rutini već lagano uspijevala razvit naviku da prvih sat vremena nakon buđenja ne gledam mobitel. Donekle sam i uspijevala – što nikako ne mogu reć za jutra u Kolumbiji. Ovdje prvo što napravim kad otvorim oči je da uzmem mobitel i krenem fanatično prelistavat poruke. I, iako znam da će me to prikovat za krevet idućih sat vremena i znam da sam koncentraciju za prvi dio dana sasjekla skoro pa u korijenu, moja želja da čitam te poruke je toliko jaka da mi se preteško borit protiv nje. Upravo zato obično i odustanem.

Toliko želim doć u doticaj sa životom kojem pripadam. Toliko želim čut šta ima novo s mojim prijateljima, želim pričat s momkom, i čut se s obitelji. Žudim za slikama svog malog nećaka koji raste iz dana u dan i koji mi toliko nenormalno i luđački fali – a da ga još nisam ni upoznala. Toliko želim uvid u djelić svijeta kojem pripadam, da se naizgled zadovoljim i tim virtualnim prozorčićem kroz koji provirim. Čak prihvatim i rizik toga, odnosno to da će me sve te stvari samo još više podsjetit na to koliko mi fali dom.

Već sam se pomirila da neću moć postavit nekakvu fiksnu strukturu dana koje ću se držat makar polovicu tjedna. Emocionalni rolerkosteri u karanteni nešto su što dođe naglo, nenadano i jednostavno te obori s nogu toliko da ne znaš di si. Ne pitaju te baš kakvo si radno vrijeme postavio u svom danu.

Prvo krene s tim humanitarnim letovima za koje ti ambasada javlja, samo da bi, nakon što se 2-3 dana pržiš na vatri, javili da za Teu i mene ipak nema mjesta. Nije do njih, stvari su jednostavno u većem kaosu nego što to izgleda kad sa strane čitaš o tome u medijima. Čini mi se kao da vijesti o tim letovima izvuku iz mene svu one pozitivne emocije i nadu o tome da ću se relativno skoro vratit na površinu – ali samo da bi me skupa sa svim tim zakucali da potonem još dublje.

Onda je tu činjenica da već 35 dana nismo izašle na ulicu, osim zalit cvijeće i ostavit smeće ispred ulaznih vrata. Nismo prošetale po nijednom parku, uz ocean, ne možemo dočekat zalazak sunca u prirodi. Ma kakav zalazak, ne usudimo se otić ni 100 metara dalje od ulaza. Nemamo ni ono što većina ljudi u Europi još uvijek može – bacit đir tamo di nema ljudi i razbistrit glavu od ove proklete karantene.

Pogled s našeg balkona

Ali, pogodite šta?

Od ponedjeljka, 27.4., moć ćemo ić trčat i šetat između 5 i 8 ujutro – naravno, samo kilometar dalje od svog apartmana. Ne pitajte uopće kako će to provjeravat pošto jedino znam da će mi se i unutar tog kilometra noge trest od straha da nekom policajcu padne na pamet da u čarapi krijem dolare pa me krene maltretirat.

Tu su još i frustracije kad izađeš na balkon i vidiš kako se lokalci nonšalantno prošetavaju, okupljaju, piju, napušavaju i druže bez nekih većih problema. Njih restrikcije ne brinu previše pošto im se nerijetko priključe i policajci. Nije fer, ali šta je tu je. U tuđini si ipak uvijek samo stranac – još pogotovo van Europe di lokalnima baš svaki bijelac izgleda k’o zlatna koka koja svako jutro liježe pare.

Zdrma te i kad čuješ sirene i policijske motore. Tad većinom idu u one problematične kvartove koji su malo više nalik onome što vidiš na kolumbijskim serijama pa smo sigurne, ali ne možeš da te ne protrese. Dolaze i kod nas u ulicu. Malo je reć da smo se usrale kad su došli sa sirenama prvi put – da bi zapravo skužile da su samo signalizirali susjedu da im iznese plastične stolice da imaju na čemu sjedit dok dežuraju navečer.

A tu je naravno i taj proketi miš koji se, kao nepozvan gost, pojavio prije neka dva tjedna i izazvao novu navalu emocija. Sa sela sam i navikla sam na miševe, ali one koji su u prirodi i u konobi u kojoj boravim kad razvrstavam krumpire ili dođem po vino i jaja. Nisam navikla da je u prostoru u kojem živim, a pogotovo još sad kad smo tu 0-24 i ne možemo ni izać. Prvi dan kad smo ga vidjele smo se oboružale letvama, otvorile vrata i krenule ga tjerat van stana. Konačno smo uspjele i onda naivno zabarikadirale vrata, samo da bi ga idućeg dana skužile di ulazi s balkona. Moram priznat da je malo zabrinjavajuće to da prolazi pokraj nas na nekih pola metra udaljenosti, što znači da nas se uopće ne boji. Nije nam svejedno ni to što sam ga ja jednom vidila među opranim suđem. S jedne strane, tko zna koliko smo njegovih govana i virusa unijele u sebe, ali s druge strane, možda smo se zarazile i razvile imunitet na to pa se ni nemamo čega bojat. Nešto mi govori da je slično mogla proć i priča o koroni da nije bilo medijske pompe, ali o tom potom.

A onda, na kraju, poslije miša i svega drugog, dođe ono zbog čega ponekad noću buljim u strop i ne mogu zaspat. Sve mi toliko luđački fali. Ne govorim za svirke (iako od njih većinski živim), putovanja, izlaske, koncerte, kave, nogomet, druženja i sve ostale hedonističke stvari koje volim. To mi je stvarno zadnje, ali baš zadnje na pameti. Za te se stvari samo nadam da će se stvari vratit u opticaj zbog ljudi, poslova i financija, pošto je korona svakako daleko najmanji problem koji će proizać iz ove karantene.

Govorim za dom. Jedino i isključivo dom. To mi najviše fali. Za kojeg znaš di je i s kim je onda kad zagusti i kojeg, gle čuda zbog činjenice da su sve ove new age propagande u krivu, ipak ne možeš pronać isključivo u sebi.

Izvor: http://allofourstories.com  – Ana Bustruc Kolumbija

Share.

About Author

Comments are closed.